Gruba cenzura protiv Hrvata
U posljednja dva navrata na ovom portalu pišem o pismu visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta, pod naslovom „Nad cijelim hrvatskim narodom tri desetljeća traje konstantan medijski linč od tzv. međunarodne zajednice“. Pa nešto navodim iz tog pisma i komentiram. Iako sam zaboravio još nešto navesti iz tog pisma, što je po mom mišljenju jako važno, nisam više mislio pisati o tom njemu. Međutim, zbog ove Izvanredne sjednice Sabora, opet ću koristiti nešto iz tog pisma. Pa reći kako je to, i za UN, i za Europski parlament, i za Vatikan, ne samo za Sabor. A radi se o slučaju „Vitez-Ahmići“. Gdje se visoki predstavnik za BiH Christian Schmidt čudi, što on, koji se
već duže vrijeme profesionalno bavi politikom BiH, nije imao prilike čuti ni pročitati o stradanju osmero hrvatske djece koja su stradala od muslimanske granate u Vitezu, pa kaže, kako onda o tom slučaju može znati prosječan Europljanin. Dok za Ahmiće, kaže on, zna imalo politički informiran Europljanin. Kako to? Medijski linč i gruba cenzura? Dakako. U vidu slučaja „Vitez-Ahmići“. Kojega moramo proširiti. Jer nije moguće Ahmiće odvojiti od Jasenovca i slučaja obitelj Zec. Kao derivate medijskog linča. Dok slučaj Vitez (stradanje osmero hrvatske djece u Vitezu od muslimanske granate), moramo povezati, najprije s Bleiburgom, pa slučajem obitelj Čengić (Srbi ubili cijelu hrvatsku obitelj s dvoje maloljetne djece), slučajem dr. Ivan Šreter itd. Kao posljedice grube cenzure.
Tu je sve transparentno. Tu postoji zakon i pravilo. Onaj tko je protiv komemoracije na Bleiburgu, on je protiv spominjanja slučaja Vitez, slučaja obitelj Čengić i slučaja dr. Šreter. Ali je on (ona) za medijsko i političko fokusiranje i eksponiranje Ahmića, slučaja obitelj Zec, kao Jasenovca! Dakle, imamo sustavni medijski linč i sustavnu cenzuru. I na kraju, imamo inscenirane zločine, u kombinaciji s medijskim linčem o čemu ćemo još nešto poslije što se radi samo Hrvatima?
Muslimani su znali da će granate ubiti djecu na igralištu u Vitezu!
U mom prošlom članku na ovom portalu, gdje navodim neke stvari iz pisma visokog predstavnika za BiH, zaboravio sam navesti da Christian Schmidt kaže kako su muslimani u Vitezu znali da će tada padati granate. Pa svoju djecu nisu puštali van iz kuća. Znali su da je u pitanju lažno primirje, lažni prestanak zračne opasnosti, da im je to javljeno. Zar muslimani to nisu mogli javiti katolicima? I što na to kažu… književnik Abdulah Sidran, glumac Amir Hadžihafizbegović, političar Elmedin Konaković, teolog Šefik Kordić i reis-ul-ulema Husein Kavazović? Iz Hrvatske… Milorad Pupovac, Rada Borić, Peđa Grbin, Snježana Banović, Gordan Bosanac, Ivana Kekin, Arsen Bauk, Gordan Nuhanović, Katarina Peović, Tvrtko Jakovina, Velimir Visković, Vinko Brešan, Antun Vujić, Slobodan Šnajder, Zoran Ferić, Peter Kuzmič, Tomislav Tomašević, Ivica Puljak, Renato Matić, Saša Ceci, Rade Šerbedžija, Pero Maldini, Jaroslav Pecnik, Žarko Puhovski, Arsen Bauk, Dalija Orešković, Tvrtko Jakovina itd.
Što se tiče insceniranog zločina, u kombinaciji s medijskim linčem, tu ću biti simboličan. Pa ću spomenuti kaubojski film i Clinta Eastwooda. Ma to je istina. To je bilo na televiziji. Kamera snimila jedan kombi u maskirnoj boji. Sprijeda. S registracijom HV-a. Što znači da taj kombi ide na zadatak. Ne kao Clint Eastwood, kada na kraju filma odlazi preko polja, pa mu gledamo leđa. Što se uklapa u onu „zagrebačkog gradonačelnika“ Tomislava Tomaševića, koji na komemoraciji Aleksandri Zec u Zagrebu kaže kako su ubojice obitelj Zec njemu poznate. Da su to bivši pripadnici MUP-a, te da su na slobodi. Gdje je važno ono što kaže Matija Štahan za velike Zavjere. Kada netko kaže da nije moguće organizirati tako veliku međunarodnu organizaciju, u kojoj je svatko sa svakim na vezi. Ali Matija Štahan kaže: ne, to nije tako. Dovoljno je iz centra pustiti signal kojega očekuju i poznaju pripadnici te organizacije“. Nakon tog signala, imamo medijski linč. Poslije medijskog linča imamo političku odluku. I na koncu, imamo pravosudni proces, čija se presuda arhivira.
Zar to nije slučaj obitelj Zec? „Pripadnici MUP-a idu ubiti obitelj Zec u Zagrebu“. Kao Ahmići… Nobilovo Izvješće za Ahmiće i Englezi, kao pripadnici mirovnih snaga UN-a u Ahmićima? U kontekstu svega toga, valja se pitati, kakav je stav, recimo, hrvatskog povjesničara Tvrta Jakovine prema slučaju „Vitez-Ahmići“ Ahmići – „hrvatski ratni zločin“- već arhiviran? A slučaj Vitez – ništa, nije u arhivu? I na koncu, zašto se ne oglasi Katolička Crkva zbog te velike nepravde? Ne smije se baviti politikom? Ali može iznijeti sumnju u objektivnost medija.
Šutnja o muslimanskim ratnim zločinima nad Hrvatima u BiH
Mislim da se slažete sa mnom kada kažem da su Ahmići i slučaj obitelj Zec inscenirani zločini, servirani Agitpropu, za umjetnu, željenu percepciju rata. S namjerom uklanjanja Hrvata, te preferiranja Srba i muslimana. Gdje slučaj „Vitez-Ahmići“ treba staviti u poseban kontekst. U spoj suprotnih polova magneta. A znamo da se suprotni polovi magneta – spajaju. Kao slučaj „Vitez-Ahmići“. Zahvaljujući medijskom linču i cenzuri, „Ahmići su hrvatski ratni zločin“, „muslimani-žrtva“. Normalno, u cijeloj BiH. A „žrtvi pripada teritorij, krivca treba kazniti, oduzeti mu teritorij“. Dok šutnja o muslimanskim ratnim zločinima nad Hrvatima u BiH, muslimane stavlja, opet, u privilegiran položaj… “Muslimani u BiH su miroljubiv i tolerantan narod“, „Naprijed muslimani“, „Živjeli muslimani“. Sve to jednom programu, uz medijski linč i cenzuru. Sve to prate apsurdi o ratnim zločinima i ponašanju te ulozi hrvatskih predsjednika poslije Franje Tuđmana.
Već sam na ovom portalu pisao da je za neke države, ratni zločin – primarni državni prioritet. Odnosno, negiranje postojanja svog ratnog zločina, te odbacivanja statusa agresor svojoj državi. Što potvrđuju SAD. Kada ne daju svoje vojnike i generale na Međunarodni sud za ratne zločine. A to što SAD procesuira na svom sudu, to je vjerojatno neka farsa. To nije pod nadzorom Međunarodnog suda kao procesi nad hrvatskim generalima u Hrvatskoj. Pa treba reći, da su i hrvatski generali iz Domovinskog rata kojima je suđeno u Hrvatskoj, bili na Međunarodnom sudu za ratne zločine. Zar to nije stalno naglašavano?
Dakle, kada netko preuzima funkciju predsjednika države, on (ona) priseže pod Ustavom da će braniti interese svoje države. A podrazumijeva se, kada je u pitanju država Hrvatska, da je branjenje Hrvatske od tužbi za ratne zločine – državni interes! A kako to rade hrvatski predsjednici poslije Tuđmana? Stjepan Mesić, nakon preuzimanja funkcije predsjednika – otvara državne arhive ulici. Prije toga je tužio svoju državu na tajnom svjedočenju u Den Haagu. Sigurno je zbog tog svjedočenja, i postao hrvatski predsjednik, dva puta. Pravo je čudo što netko tko sebe smatra nekim uglednikom daje glas tom čovjeku na izborima. A Ivo Josipović, ide svirati klavir u genocidnu RS i klevetati svoju državu u Knessetu. Zar je to državni interes?
Povrh svega toga, imamo blamažu na komemoracijama. Dok se na komemoraciji jedne neprijateljske strane naglašava kako je nacionalnost uzrok stradanja, na onoj suprotnoj (hrvatskoj) komemoraciji govore kako nacionalnost ubijenih nije važna. Pritom se, opet na hrvatskoj komemoraciji, spominju komemoracije druge strane, pa se ne zna kome se komemorira, Hrvatima ili Srbima. Što je najgore, žrtve jedne strane (srpske) su lažne i izmišljene, te sumnjivog nalogodavca i izvršitelja, radi kompromitacije druge (hrvatske )strane. Stoga se tu nameće pitanje: Radi li se tu o specijalnom sustavu protiv Hrvata?
Šutnja na pismo visokog predstavnika za BiH
Uz dodatak prema politici BiH. Gdje imamo „pomaganje Hrvata u BiH, (iz Hrvatske), uz priznavanje presude Herceg Bosni u Haagu, te šutnju na pismo visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta pod naslovom „Nad cijelim hrvatskim narodom tri desetljeća traje konstantan medijski linč od tzv. međunarodne zajednice“. Gdje visoki predstavnik za BiH kaže da se nad Hrvatima istovremeno vrši dvostruki genocid. I srpski i muslimanski. A jedina pomoć Hrvatima u BiH (Hrvatskoj) je traženje ukidanja montirane političke presude protiv Herceg Bosne u Haagu, te upozoravanja svijeta na brutalno pristran pristup medija prema slučaju „Vitez-Ahmići“.
Dakle, u branjenju Hrvatske ne treba zauzimati politički stav. Samo treba biti normalan čovjek. Samo treba voditi normalnu politiku – braniti državu od laži i tražiti da mediji govore (pišu) istinu! U ovoj i ovakvoj politici, te ovim informativnim medijima, sve mi je sumnjivo. Kao slučaj upisa imovine u katastar dvoje HDZ-ovaca. Sad je to veći problem nego što za stradanje osmero hrvatske djece u Vitezu od
muslimanske granate, u Europi ne zna nitko, a za Ahmiće znaju svi. Samo, kako su u „oporbi“ doznali za taj upis, iz medija ili? Ili kao što je HRT doznao za onu malu djevojčicu-izbjeglicu na srpskoj granici, te slučaj obitelj Zec? Da, da, slučaj obitelj Zec, slučaj malena djevojčica-izbjeglica na srpskoj granici i Ahmići su medijski linč! a
slučaj Vitez – gruba cenzura! A „borba protiv korupcije“ je skretanje pozornosti sa slučaja „Vitez-Ahhići“. Uzevši u obzir da je slučaj „Vitez-Ahmići“ simbol antihrvatske velike urote. I na koncu, zašto Vladajući na ovoj izvanrednoj sjednici Sabora ne spominju Josipa Perkovića, odnosno pokušaj zaustavljanja njegova izručenja Njemačkoj, te Ljubljansku banku? Ima li kakve korupcije? Ovo treba akademski doraditi. Tomu dati akademski pečat. Počevši od medija, preko funkcije predsjednika države (ustavnog branjenja državnih interesa) do blamaže s komemoracijama. Jer te stvari induciraju, diktiraju, oblikuju, nameću i selektiraju ostale društvene procese, ne samo u Hrvatskoj, nego i u BiH, i u Srbiji. Pa i izvan tog prostora, određuju odnos prema Hrvatskoj, odnosno, prema BiH i Srbiji. Normalno, u korist muslimana i Srba, a protiv Hrvata.
