Četiri stoljeća rastuće sumnjičavosti prema religiji na visokoškolskim ustanovama
Još uvijek nismo dobili odgovor na središnje pitanje kako je moglo doći do toga, da naša kultura odustane od uvjerenja koje smo svi tako dugo dijelili, naime da homoseksualno ponašanje nije nešto za čime bi trebalo težiti, piše Lidija Paris.
Još uvijek nismo dobili odgovor na središnje pitanje kako je moglo doći do toga, da naša kultura odustane od uvjerenja koje smo svi tako dugo dijelili, naime da homoseksualno ponašanje nije nešto za čime bi trebalo težiti, piše Lidija Paris u tekstu “Poganska revolucija”. Ističe da je promjena stajališta prema homoseksualnosti tek dio sveobuhvatne promjene koja se odnosi na naše temeljno shvaćanje spolnosti i obitelji, a to je opet tek dio još radikalnijih promjena u našem shvaćanju čovjeka i svijeta. Prenosimo njezin tekst:
“Jeffrey Satinover, M.D.
Jeffrey Burke Satinover, M. D. je psihoanalitičar, židovski autor s izobrazbom na C. G. Jung Institutu u Zürichu, nekadašnji predsjednik C. G. Jung Foundation, New York, medicinski direktor Temenos Instituta u Connecticutu, SAD.
Imamo dojam da je do tih temeljitih promjena došlo tijekom posljednjih dvadesetak ili tridesetak godina, no to je iluzija. Korjenite promjene klijaju i rastu u zapadnom društvu mnogo više od tri desetljeća. Studentska revolucija 1968. godine, u čijem je središtu bilo radikalno drugačije gledanje na seksualnost, dovela je do toga, da je široka javnost po prvi puta postala svjesna tih promjena. Dramatične promjene u našem odnosu prema spolnosti možemo razumjeti samo ako shvatimo cijeli povijesni kontekst. Sve je počelo već prije nekoliko stoljeća. Drugim riječima: promjene u našem odnosu prema spolnosti su tek simptom za mnogo značajnije promjene na duhovnoj razini, koje pogađaju sva područja našega života.
Točnije rečeno: četiri stoljeća rastuće sumnjičavosti prema religiji na visokoškolskim ustanovama, četiri stoljeća golemog tehničkog napretka, koji je doveo do toga da judeo-kršćanska vjera izgleda irelevantnom, učinili su našu kulturu prijemčivom za alternativne duhovnosti. Neko je vrijeme izgledalo da pobjeđuje materijalistički svjetonazor. Dok smo počivali na jastuku izobilja i osjećali se sigurnima, izgledalo je kao da svoju čežnju da duhom, za smislom i značenjem ljudskog života možemo odbaciti kao nekakav nostalgičan san o kolektivnom djetinjstvu.
U stvarnosti, poslije duhovne suhoće nije došao osjećaj ispunjenja, nego nova žeđ za duhovnošću – za bilo kakvim duhom koji bi mogao ugasiti tu žeđ. Duh vremena koji je iz toga proizašao zato nije skepticizam koji prezire sve religije, nego je to jedan religiozni duh koji je oduvijek postojao, i koji je dijametralno suprotan od etičkog monoteizma kršćanske i ortodoksno židovske vjere. Dogme te nove religije, bile one svjesno formulirane ili djelovale u tišini iz pozadine, sve više i više određuju naš javni moral i naše moralne predodžbe. Ta religija zapravo i nije nova, niti je njezin nauk nov. Riječ je zapravo o obnavljanju poganstva, čiji se nauk zove gnosticizam. O značenju tih starih izraza bit će riječi u ovome tekstu.
Neopaganizam ne znači samo rušenje religije. On nije religija znanstveno-ideološkog humanizma, iako humanizam u njemu igra vidljivu i važnu ulogu. Pristalice neopaganizma ne smatraju čak ni da on daje smisleni odgovor na krizu, koju je izazvao materijalistički, prirodoznanstveno usmjereni svjetonazor, nego da daje odgovor koji je bolji od židovskog ili kršćanskog. Neopoganska duhovnost izgleda atraktivnijom zato što pred pojedinca stavlja vrlo skromne moralne zahtjeve. Ona je „tolerantnija“ prema ljudskim razlikama, otvorenija za „raznolikost“ i za „alternativne oblike života“. (Kako kaže Joseph Campbell: „Čini ono što te čini sretnim“.) Druga strana medalje je ova: poganska duhovnost ima vrlo manjkavu predodžbu o naravi zla. Zato nije sposobna razlikovati između volje koja je usmjerena prema određenom cilju i nagonske prisile, između svjesno odabranog cilja i nesvjesnog instinktivnog nagona.
Kao suprotnost tome, u središtu judeo-kršćanskog nauka o patnji čovjeka stoji pojam grijeha. Po tom je nauku čovjek posve upućen na Boga. Otklon od čisto prirodoznanstvenih i humanističkih načela s jedne strane i od „New Age“-raznolikosti moralnih i kulturnih mjerila s druge strane, te usmjeravanje prema cjelovitom biblijskom mjerilu čovjeka, većini modernih ljudi izgledalo bi kao korak unatrag. To bi im tako izgledalo, iako nas niti znanost niti znanstveno-ideološki humanizam ne mogu približiti onome, za čim najviše čeznemo: smislu, značenju, miru, ljubavi.
I zato, pojednostavljeni odgovor na pitanje kako je moglo do toga doći glasi: „Kroz napredak“. Taj je napredak tehničke i prirodoznanstvene naravi, ali se odražava na moral i na etiku. Oboje, tehničko gledanje na čovjeka i posljedice na etiku i na moral koje iz toga proizlaze, međusobno su isprepleteni i određuju moderni pogled na čovjeka i na svijet. Proturječje između tvrdnja znanstvene analize da može objasniti čovjeka i „New Age“ duhovnosti samo je prividno. Oni se zapravo međusobno potenciraju i stvaraju još veću zabunu.
U okruženju starih poganskih kultura Bliskog Istoka, jedan je narod – židovski – uveo ono, što se danas zove etički ili radikalni monoteizam. Odbojan izraz „etički monoteizam“ sadrži dvije bitne istine o židovskoj religiji. Prvo: Postoji samo jedan Bog, a budući da postoji samo jedan Bog, on je Bog za sve ljude. Drugo: Bogu – dakle i njegovu narodu – najvažnija stvar je pitanje dobra i pitanje apsolutne etike. U židovskoj misli, uzvišenost Božjega bića nije u njegovim filozofskim razmišljanjima, nego u njegovoj svetosti. Zato u Bibliji čitamo da je živi Bog tako „apsolutno transcendentan“, da bi čak i pogled na njegovu slavu i njegovu dobrotu značio neposrednu smrt.
Židovski etički monoteizam kasnije je stekao odlučujući utjecaj u poganskom svijetu preko kršćana, a ne preko Židova. Možda bismo radije trebali reći ovako: preko kršćanske vjere kao jedne varijante židovstva. Značajni židovski pisac Franz Rosenzweig to je ovako izrazio: „Kršćanstvo je židovstvo za pogane“. Kako se etički monoteizam začuđujućom snagom i brzinom širio, tako su propadala mnoga područja koja su bila pod poganskom vlašću. Etički monoteizam uspostavio je moralni poredak koji je vladao sve do renesanse.
(Nastavak slijedi)
