Nazivajući ove programe “umjetnom inteligencijom”, dajemo im pravo na autorstvo koje je jednostavno neistinito
Tijekom prošle godine vidjeli smo eksploziju takozvanog materijala proizvedenog umjetnom inteligencijom. Prvo su to bila divlja i nevjerojatna umjetnička djela, zatim tekstualni dokumenti svake vrste, od homilija do akademskih eseja. Jedno od pitanja u trenutnom štrajku Ceha pisaca je treba li studijima i mrežama dopustiti korištenje programa poput ChatGPT-a za stvaranje obrisa ili cjelovečernjih skripti, koje bi pisci tada jednostavno prepisali ili polirali.
Programe koji rade ovaj posao označili smo kao “umjetnu inteligenciju”. A na površini, stvarnost tog koncepta nikada se nije činila uvjerljivijom. Ovi programi generiraju cjelovita i naizgled originalna djela u trenu. Također mogu komunicirati s osobom na način koji podsjeća na stvarni razgovor.
Na neki način, ChatGPT i njegov ilk najviši su oblik odvajanja radnika od ploda njihovog rada. No, u stvari, za sada svejedno, ovi programi nisu osjećajni, već samo vrlo složen oblik vrste prediktivnog tekstualnog bota koji pronađete pomoću Gmaila ili Google dokumenata. ChatGPT-3, na primjer, treniran je i informiran je s 500 milijardi “tokena” – riječi ili fraze izvađenih iz knjiga, članaka i interneta putem kojih tumači i odgovara na upute koje su mu dane. (Čut ćete i da se to naziva strojno učenje “velikog jezičnog modela”.) Tamo gdje Googleovi dokumenti mogu predložiti ostatak fraze kada počnete upisivati prvu riječ, ChatGPT ima toliko podataka na raspolaganju da može predložiti cijeli odlomak ili esej. I nastavlja učiti i razvijati se iz podataka koje unosimo i odgovora koje dobivaju.
Sada, moglo bi se reći, zašto napraviti veliku zbrku oko onoga što mi zovemo ovo? Nitko ne tvrdi da je ChatGPT C-3PO ili da se približavamo singularnosti. Smiri.
No, nazivajući ove programe “umjetnom inteligencijom”, dajemo im pravo na autorstvo koje je jednostavno neistinito. Svaki od tih tokena koje koriste programi poput ChatGPT-a – “jezika” u njihovom “modelu velikog jezika” – predstavlja sićušan, malen komad materijala koji je netko drugi stvorio. A ti autori nisu zaslužni za to, plaćeni su za to ili su tražili dopuštenje za njegovu uporabu. U određenom smislu, ovi botovi za strojno učenje zapravo su najnapredniji oblik radionice: kradu materijal od kreatora (to jest, koriste ga bez dopuštenja), izrezuju taj materijal na dijelove tako male da ih nitko ne može pratiti, a zatim ih prenamijeniti u nove proizvode.
Možda to zvuči glupo. Govorimo o stvarima poput razbijanja scene iz predstave u sitne fraze, a ne Robin Thicke i Pharrell Williams ili nedavno Ed Sheeran koristeći pjesme Marvina Gayea bez dopuštenja. Gdje dolazi do izražaja načelo poštene uporabe kada se kreativni proizvodi mogu narezati na takve mikroskopske jedinice? Neki bi mogli tvrditi da je ono što ChatGPT radi sličnije Sheeranu tvrdeći da on samo uzima građevne blokove i koristi ih na nove načine. Ali ne znam. “Biti ili ne biti” ili “Pažnja se mora posvetiti” svakako se čini kao nečije intelektualno vlasništvo.
Važno je zapamtiti da su ti programski algoritmi prediktivni – to jest, trebali bi razmišljati o svojim tokenima u međusobnom odnosu. Logično je da bi, nakon što su dobili tisuću žetona od velikog pisca poput Toni Morrison ili Stephena Kinga, ovakvi botovi mogli reproducirati ili prenamijeniti glasove tih autora, načine razmišljanja i preokrete fraze.
Ono s čime se suočavamo u radu s programima poput ChatGPT-a je daljnja nemilosrdna korozivnost kapitalizma u kasnoj fazi, u kojem autorstvo nema nikakvu vrijednost. Sve što je važno je zadovoljstvo.
I još jednom, sve je to učinjeno bez da je itko ikada dobio dopuštenje tih pisaca da dopuste svom radu da pomogne u informiranju o izlazu programa. Brojni takvi umjetnički programi trenutno se suočavaju s tužbama zbog tvrdnji da njihove baze podataka o milijardama slika zaštićenih autorskim pravima, koje se zatim “raspršuju” kako bi se stvorile nove slike, predstavljaju kršenje autorskih prava. (Trenutno postoji i slučaj pred Vrhovnim sudom koji razmatra kada upotreba materijala drugog umjetnika postaje transformativna umjesto krađe.)
Na neki način, ChatGPT i njegov ilk najviši su oblik odvajanja radnika od ploda njihovog rada. Odgovor ili umjetničko djelo dobivamo od prediktivnog tekstualnog bota, a izvorni članci i ideje iz kojih su generirani toliko su uklonjeni da čak ni sami kreatori ne shvaćaju da su ukradeni. Zapravo, oni bi se sami mogli pridružiti onima koji misle da je taj argument apsurdan. Što je kao da se divite nečijem vrućem štapu kada je mali dio njegove haube (ili dizajn motora) ukraden iz vašeg automobila.
Nekada su programi poput Napstera svi vjerovali da ne bismo trebali plaćati glazbu. Ako nešto posjedujem, zašto to ne bih mogao podijeliti s kim god želim? Čak i danas, nekima je i dalje teško uvjeriti da nema ništa loše u ilegalnom preuzimanju najnovije glazbe iz Lizza ili bootlegu “Čuvara galaksije 3”. Ti isti ljudi će bez ironije inzistirati da su najveći obožavatelji tih umjetnika.
Isto je već istina s ovim prediktivnim algoritmima. Toliko smo zaneseni onim što mogu učiniti, ili socijalnim dobrima koje, čini se, nude se, ne želimo ispitivati odakle zapravo dolazi sav taj materijal. Umjesto da ukažemo na neku buduću utopiju (ili robote protiv ljudske distopije), ono s čime se suočavamo u radu s programima poput ChatGPT-a je daljnja nemilosrdna korozivnost kapitalizma u kasnoj fazi, u kojem autorstvo nema nikakvu vrijednost. Sve što je važno je zadovoljstvo.
