Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Hladna i naprasita Savina

Marko nije znao je li Savina ista kao Mirjana i ne će to nikada ni saznati

 

(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.

Ivan Balenović

Pisma je Vesna davala poznanicima ili poznanicama znanaca iz Osijeka koji bi išli u Mađarsku, odakle bi ih ovi redovnom poštom slali na Markovu adresu, i ona su dolazila uredno, neotvarana i neoštećena. A u par navrata izravno su ih donijele žene iz Petrovaradina, koje su, kao i Vesna, u Osijek išle istim poslom. Kako je na takve prilike Vesna morala čekati nekad i po petnaestak dana, njezina su pisma bila duga, pisana u više navrata i često je kraj pisma, jer su se događaji odvijali brzo, demantirao više prethodno napisanih stvari. Zato su usmene poruke i porukice od Vesne stizale na sve moguće načine. Ljudi koje je Marko znao i oni za koje dotad nije nikada ni čuo javljali su mu telefonom da su, opet preko nekih svojih, dobili za njega i Igora takvu i takvu poruku. S time je vidio razmjere pritiska na Hrvate u Vojvodini, ali i njihovu solidarnost.

U Zagrebu je osnovana i Udruga prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Na njezino je čelo, kao prvi predsjednik, izabran Markov dobar drug iz gimnazije Franjo Orlović! Jedne su godine čak zajedno sjedili u istoj klupi. Udruga je značajno pomagala našim ljudima, osobito oko pravne pomoći i dokumentacije. Ali Vesnini papiri, odnosno podatci, za ljutu hrvatsku administraciju su bili ,,veoma čudni“. Naime, rođena u Sloveniji od majke koja je kao Muslimanka po ocu i Hrvatica po materi ostala živjeti s četnicima u Republici srpskoj, i oca, koji je kao Hrvat ostao živjeti s četnicima u Novom Sadu, gradu koji je simbol agresije na Hrvatsku, osobito na Vukovar, odnosno na istočnu Slavoniju, Vesna je naišla na niz neugodnih pitanja pri vađenju svakog novog dokumenta u Hrvatskoj i skoro nije mogla dokazati da se radi o prognanoj osobi iz Vojvodine. Oko njezine domovnice je baš zapelo u Zagrebu.

Suvlasnici u idealnim dijelovima svih nekretnina u Hrtkovcima bili su Marko i njegova mati, a da Vesna može učiniti njihovu zamjenu dali su joj punomoć još dok je bila ovdje. Sada se, međutim, ispostavilo da u Hrvatskoj inozemni državljani, kako su se tretirali Marko i njegova mati, službeno ne mogu biti vlasnici nekretnina i Vesna je tražila da baka daruje svoju polovinu kuće, placa i zemlje svojemu sinu, a njezinome ocu Marku, a potom on sve njoj, Vesni, pri čemu se, budući da se darivanja čine s koljena na koljeno, ne plaća nikakav porez.

Marko i njegova mati su o tome razgovarali i dogovorili su se da to ne mogu učiniti jer u tome slučaju oboje ostaju bez igdje ičega, goli kao crkveni miševi. Još više ih je brinula Igorova sudbina u tom slučaju, a osobito bi prema njemu bilo nepravedno da sve prepišu na njegovu sestru, bez obzira na trenutačne okolnosti. Njih pritišće starost, mati ima osamdeset i tri, Marko je na pragu pedesete, a ne mogu biti sigurni ni da će Vesna moći izdržavati i školovati Igora, a kamoli da još i njih dvoje starih pazi i njeguje do smrti.   

Stoga je Marko Vesni uputio pitanje može li sklopiti samo ugovor na njihova imena bez upisa nekretnina u gruntovnicu, a kada je dobio odgovor da se to može učiniti, rekao joj je da tako postupi, a poslije će on regulirati stvari oko prijenosa vlasništva. A odmah su poslali Vesni i papire potrebne za dobivanje domovnice i za baku i oca. Kako su oboje rođeni u Osijeku, a Franjo Orlović je i ovog puta ubrzao stvar, to je išlo glatko. Sada ni Vesna, s domovnicama bake i oca, nije više imala nikakvih poteškoća.

S početkom veljače Vesna je javila da jedna gospođa iz Osijeka želi uskoro doći u Hrtkovce vidjeti kuću, a onda je poslije nekoliko dana došla i konkretna informacija i točan termin: u srijedu deseti veljače u podne treba Marko na autobusnoj stanici u središtu sela dočekati ženu koja se zove Savina Mladenović.

Ionako urednu novu kuću, premda potkrovlje još nije dovršeno, za tu su je srijedu Marko i njegova mati sredili kao da dolazi neka važna inspekcija, a budući je bilo jako hladno, pored dobro naložene peći na drva u dnevnoj sobi, još večer prije toga dana uključili su i obje termoakumulacijske peći, u dnevnoj i spavaćoj sobi, i otvorili sva vrata između prostorija. Tako je stan zaista izgledao odlično, a u njemu je bilo toplo kao u raju. Čist, nov, svijetao i topao, s lijepim namještajem i pijaninom u dnevnoj sobi, bio je spreman kao za dražbu.

Četvrt sata pred podne Marko je upalio auto i krenuo na raskršće. Putom su mu se po glavi vrtjele razne misli u vezi susreta s nepoznatom ženom i neizvjesnosti njegova krajnjeg ishoda. Kako ništa nije znao što je u ponudi s druge strane, nije znao ni hoće li se susret završiti s povoljnim ili nepovoljnim ishodom. Ali ako se Vesna već dogovorila s tom ženom da može doći vidjeti njihovu kuću, vjerojatno je stvar u redu i vjerojatno su pregovori ušli u ozbiljnu fazu. Tako se opredijelio ,,navijati” za povoljni tijek stvari, a onda se užasnuo od pomisli da je to čin koji će donijeti definitivni rastanak sa svim onim što ima u Hrtkovcima i sa svim onim što za njega Hrtkovci znače. S potpunim košmarom u glavi, a dopunila ga je još i nevjerojatna koincidencija da se ovo događa baš deseti veljače, stigao je na raskršće.

Deseti je veljače naime rođendan njegove Nine, prve prave i nezaboravne ljubavi u životu, a bio je toliki sadist da je upravo taj dan odabrao da Nini, na vrhuncu njihove ljubavi i predivno provedenog dana s njome u Novom Sadu, kaže da je odlučio da njih dvoje više ne će biti u ljubavi. Taj dan pamti cijelog života, a svake je daljnje godine sve više shvaćao kakvu je bol nanio Nini, da bi na koncu shvatio da je s time i sebe doživotno emotivno osakatio. Od tada svaki deseti veljače očekuje nekakvu zasluženu kaznu, pored one da poslije Nine ne može više toliko voljeti nijednu ženu. Stiže li danas ta kazna u liku žene koja se zove Savina?

Na raskršću, točno u podne, nije bilo nikoga. Bilo je bar deset stupnjeva ispod nule i ušao je odmah u kavanu pred kojom staju autobusi, u namjeri da pita konobara je li stigao, ili tek treba stići neki autobus iz pravca Rume i je li možda neka žena pitala za njega. Međutim, čim je otvorio vrata kavane ugledao je u njoj jednog jedinog gosta. Za stolom, u samome kutu, okrenuta vratima, sjedila je izrazito lijepa crnokosa žena. Procijenio je da je nekoliko godina mlađa od njega, taman toliko da bi joj u svakoj drugoj prilici prišao zainteresiran kao muškarac. Očito je bilo da je to Savina, i pošao je ravno k njoj.

– Pretpostavljam da ste vi gospođa Savina Mladenović? 

Pogledala ga je hladno, bez ikakve geste na licu, a tako se i rukovala.

– Da, a ja pretpostavljam da ste vi Vesnin tata?

Vidio je da je na stolu pred sobom imala praznu čašu i praznu flašicu soka, koji je očigledno odavna popila, pa joj je rekao:

– Čekate li me dugo? Ja stižem na vrijeme.

– Niste vi krivi, ovdje sam od jedanaest, takve su bile veze – odgovorila je tako hladno da se Marko baš i nije osjećao nedužnim.

– Trebali ste mi nekako javiti čim ste stigli.

– Nisam željela da itko zna koga i zašto tražim, a možete znati kako mi je sve ovo strašno, u ovom nepoznatom selu.

– Želite li da još nešto naručim?

– Ne, možemo ići, ovo je plaćeno.

Putom kroz Cakića šor, u autu nisu prozborili ni jednu riječ, a ni dok su prolazili kroz kapiju, izlazili iz kola, prolazili kroz dvorište i ulazili u novu kuću. Savina nije uopće gledala staru kuću do ulice, ni dvorište, ni novu kuću izvana. Samo je malo podvrisnula kada se na kapiji pojavio King, ali kako je prijateljski mahao repom, što je uvijek činio kada bi vidio ili, bolje reći, osjetio da je netko u Markovoj pratnji. I nastavila je hodati za Markom bez riječi, a on također nije imao namjeru raskokodakati se kao kakav turistički vodič sa hvalospjevom o odredištu za koje se zainteresirana stranka treba opredijeliti. Sve je pred njome, ima oči i neka sama dobro sve pogleda. A kako nije ništa pitala, Marko nije morao ništa ni odgovarati.

S Markovom se majkom Savina upoznala isto tako hladno kao i s Markom. Tek kada je ušla u stan, a to ju je očigledno jedino i zanimalo, malo se otkravila i temeljno je razgledala svaki kutak, zanimajući se za još neke podatke u vezi s kućom. A onda je opet uslijedilo iznenađenje. Kada su je poslije podrobno pregledanog imanja, jer je potom ipak izašla i u dvorište, Marko i njegova mati više nego ljubazno ponudili da sjedne u kući, kao i da pojede nešto budući da je putovala cijelo prijepodne, kategorički je i neljubazno to odbila i zatražila da je Marko odmah odveze nazad, u centar sela.

– A, kada imate autobus? – pitao je Marko.

– Ne znam kada ga imam, i imam li ga uopće, ali ovdje se ne mislim više zadržavati – rekla je Markovoj majci ne  rukujući se s njome.

– Do viđenja.

Marko i njegova mati su se samo zgledali, ne usudivši se ni upitati za njezino mišljenje o onome što je vidjela, niti o onome što ona nudi u Osijeku.

– Kako želite – reko je i Marko hladno.

Ušli su u auto i za nekoliko su minuta, opet bez riječi, stigli pred kavanu.

– Hoćete li da se raspitam za autobus i da vam pravim društvo dok on ne dođe? – upitao ju je Marko.

– Ne, hvala, sama ću pitati u kavani. Doviđenja.

Pružila mu je ruku, a rukovala se kao da joj je ruka drvena, i ušla je u kavanu. Čim je za sobom zatvorila vrata, Marko je glasno i ljutito, onako sam za sebe, rekao:

– Jednog drugoga deseti veljače, gospođo Savina! I ne doviđenja, već zbogom!

Kod kuće su majka i on, pomalo i radosni što se sve odgađa, imitirali Savinu.

– Ta velika gospođa neće doći u Hrtkovce – rekla je mati.

– Neće – bio je uvjeren i Marko.

– Morat će Vesna i dalje tražiti…

– A, lijepa je. I jako dotjerana. Ne znam na koga me tako jako podsjeća? – pitala  se mati.

– Na Mirjanu. – rekao je odmah Marko.

– Stvarno! Pa, da! Ista Mirjana! 

Marko nije znao je li Savina ista kao Mirjana, ne će to nikada ni saznati, a prvi put u životu nije ni imao želju da dozna krije li se iza hladnoće jedne ovako lijepe žene i jednako toliko ledena krv. Ili možda živa vatra. Ima i toga.

A onda je, uvjerenima da Vesna neće postići bilo kakav dogovor sa Savinom, Marku i njegovoj majci poslije desetak dana stiglo Vesnino pismo: 

 Osijek, 18.2.1993.god.     

 Dule, ugovor je potpisan i, molim te, budi jak jer je za tebe ovo sigurno najteže. To se moralo uraditi jer tek ovdje, u gradu koji je i te kako osjetio rat, zaključiš da se situacija još za dugo ne će popraviti.

Nadam se da ćete i ti i baka biti zadovoljni mojim izborom. Ne znam što vam je govorila Savina, pa ću ukratko: u pitanju je kuća koja se nalazi na pet minuta hoda od Katedrale, dakle, sami centar Osijeka je jako blizu. Sutra možda uspijem nabaviti tlocrt kuće, pa ću ti ga poslati. Kuća je jako stara i oko toga sam puno razmišljala, no sve mane sam zanemarila jer ima kafić od 50 m2 koji trenutno ne radi, ali dočim dođe Igor nešto ćemo oko toga već učiniti. Stambenoga prostora ima također samo oko 50 m2, ali će za nas troje biti dovojno. Za baku upravo ima jedna mala soba. Plac je također malen ali sve je službeno na jednome vlasniku.

Iz Novog Sada je dojam da se ovdje može birati što će se mijenjati, ali je situacija posve drukčija, ovi ljudi ovdje u Osijeku biraju i normalno je da svi žele u grad.

Ugovor smo sklopili kod odvjetnika u utorak, a jučer, 17. (moj sretan broj) smo ga ovjerili u općini. Večeras se useljavam. Sutra navečer će u Hrtkovce doći Savinin sin Ivan preuzeti kuću. On je inače već duže vrijeme u Subotici. Znam da ćeš na vrijeme dobiti ovo pismo, jer ga šaljem po ženi koja će ti ga donijeti večeras.

Ja sam ovdje dugo pregovarala sa Savinom i njezinim mužom, i na kraju sam pristala da sve (sa svim namještajem) mijenjamo bez obostranih nadoknada.

Dule, molim te još jednom, budi jak, sada je sve gotovo i gledaj da Igor i baka dođu što prije. Meni se ovdje često postavlja pitanje gdje je ostatak obitelji.                                                                                                                     Voli vas Vesna.

Marko je bio u šoku i više se čudio Vesninoj ijekavici nego tome što je Savina ipak odlučila doći u Hrtkovce.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

Matičin zbornik za digitalno doba

HF

Izađimo na referendum i opredijelimo se prema vlastitim razlozima

hrvatski-fokus

Izašao Hrvatski iseljenički zbornik 2018.

HF

Novi praznik Hrvata u Srbiji

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više