Hrvatsko more odjednom nije bilo naše more, a vezanost Slovenaca za njega morala se rezati nekoliko godina, jer je u Hrvatskoj počeo rat
S današnjim poznavanjem cestovnih mreža, ako rekonstruiram rutu kojom smo krenuli prema Crikvenici, more je, kao i mnoge generacije prije, nakon toga, pa čak i danas, prvi put vidjelo negdje na brzoj cesti, danas autocestu koja se spušta od graničnog prijelaza Jelšane-Rupa do Rijeke. Bilo je to 1988. godine, imao sam tri godine, a tata još nije kupio prvi automobil, pa smo se autobusom punim turista, a svi su se uputili u vikendicu Borisa Kidriča, današnjeg Taluma. Malo kasnije, prvi put u životu, vukao sam miris borova u nosnice, a pogled me tjerao pod krošnje iz kojih su pjevali cvrčci. Najbolje se sjećam velike blagovaonice, gdje su se roditelji s drugovima, koji su se sigurno sprijateljili tih ledenih ljetnih dana, svako jutro doručkovali, a nekoliko sati kasnije, umorni od vode, u dobi od 25 i 27 godina, vraćali su se iza stola na još sporiji riblji ručak. Sjećam se kantine jer se osjetio novi miris mora pomiješan s domaćim mirisom mlijeka. Moja majka je imala pravo da mi napravi čokoko, baš kako bih ga mogao piti iz boce koju mi nitko nije pokušavao iskorijeniti. Netko je prodavao ogromno okruglo voće na plaži. Nekoliko trenutaka kasnije, na šarenom svilenkastom ručniku za kupanje, proklijala sam ručnik s okusom lubenice.
