Hrvatska i ustaštvo
Glavo moja nisam kop’o za te,
dabogda te raznile granate
Pjesma koju su pjevali oni Hrvati koji su u smrt
gledali i borili se za Hrvatsku Državu.
(Za nepuna tri mjeseca navršava se 43 godine od kako su devetnaestorica (19) hrabrih i neustrašivih hrvatskih rodoljuba napustili svoj udobni i ugodni život, ostavili svoje obitelji, znance i prijatelje u dalekoj Australiji, pošli zovom svoje neograničene ljubavi za Hrvatsku da dignu ustanak. Donosim ovdje u nastavcima Feljton iz novine Nova Hrvatska iz Londona 1978. godine. Ovi feljton je pisan na osnovu prikupljenih podataka na licu mjesta. Ja ovo prenosim sa svim komentarima sa portala javno.com. Ja sam imao na portali javno.com 2009. i 2010. stranicu “HRVATSKA I USTAŠTVO” gdje sam iznosio mnogo naše hrvatske dogodovštine. Jedna od njih je i ova dva opisa o Bugojanskoj Akciji iz 1972. godine.
Mile Boban, Otporaš.)
Poznato je nama svima da knjige o hrvatskoj prošlosti najčešće pišu naši hrvatski neprijatelji. Ne samo knjige nego i feljtone o borbi hrvatske prošlosti, kako bi ovi feljtoni stigli ondje gdje knjige nisu, s ciljem kako što crnje prikazati one Hrvate koji su se borili za Hrvatsku i koji su nešto značili u tim borbama. Zato sam došao na ideju prinijeti preko stranice HRVATSKA I USTAŠTVO feljton “Nove Hrvatske” pod imenom ”NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE “. Ja ću svaki opis naznačiti gore spomenutim imenom i obilježiti ih brojevima kako bi čitatelji što lakše mogli pratiti redoslijed događaja, kopirati ih, i što bi bilo najvažnije, širiti ih dalje tako da dopru do kuće svakog Hrvata. Čineći to bit će najbolji dokaz odavanja počasti ovim HRVATSKIM VITEZOVIMA koji su nesumnjivo bili preteča Oslobođenja Hrvatske i Domovinskog Rata. Ovdje donosim preduvod “Nove Hrvatske”. Feljton je pisan 1978.
”Ovo je potaklo Uredništvo NH da započne sakupljanjem građe o jednom ustaničkom pokušaju u Hrvatskoj, o kojem se još uvijek malo zna i koji, već kao legenda, raspaljuje maštu mnogih Hrvata. Dva dopisnika “Nove Hrvatske” skupljala su sa suradnicima iz domovine teško pristupačne informacije i poslije višemjesečnog rada uspjeli su sabrati dovoljnu dokumentaciju za cjelovit prikaz o “Rakovici 1972.” Feljton počinje izlaziti u povodu obljetnice “bugojanske operacije” i vjerujemo da će kroz iduće nastavke dati ne samo realnu sliku pothvata devetnaestorice ustanika, nego i poticaj da se o toj epizodi iz nedavne hrvatske prošlosti napiše stručna povijesno-politička studija. UREDNIŠTVO.“
(Ja ću nastojati vjerno slijediti Feljton NH i, po potrebi u zaporkama ubaciti tu i tamo (po)neko objašnjenje koje će mi biti poznato, tako da prikazi budu što potpuniji. Po svoj prilici bit će ovdje više Feljtona nego u NH. Otporaš.)
Nepoznata strana bugojanske operacije
U lipanjskoj noći, toploj, punoj mirisa i planinske idile, u šumi, pod debelom razgranatom bukvom, utaborilo se devetnaest neobičnih izletnika. Vojnički odjeveni i moderno naoružani. U dolini, ispod njihova logora, opružilo se malo austrijsko selo St. Lorenz – utonilo u tvrdi san. S druge strane, vrhom šumovite kose, ispriječila se jugo-granica, vijugava kao zmija, koju noćas, 21. VI. 1972. – nakon dvodnevnog izviđanja i promatranja – moraju pregaziti. Pod punom ratnom opremom. Kao vojnici.
O tome dugo i široko satima raspravljaju. U tišini. Mjesečina se razlila po planini – vidi se kao danju. To ime smeta. Zbog toga odgađaju put. Čekaju zapravo da se naoblači, da padne mrak i kiša. Svejedno – odgađanja više nema, bez obzira na pun mjesec i opasnost. Kocka je pala – noćas kreću.
Najednom zašutiše. Glas Vlade Miletića poput munje razbi duboku tišinu. Poznaju oni njegove riječi; u njima ima više iskrenosti i pouzdanja, više vjere i odlučnosti nego u najčvršćoj zakletvi.
– Mi smo dragovoljno izabrali ovaj put borbe. Ako se netko koleba ili sumnja, nek odustane, bolje mu je! Nakon tih riječi Miletić zastane, taman kao da čeka neće li tkogod reći: “Ja sam se predomislio!” I onda nastavi s lirskim prizvukom u glasu:
– Što nas je potjeralo na ovaj put? Mi smo, više-manje, živjeli, štono kažu, ko bubreg u loju: nije nam falilo novca, putovali smo kamo smo htjeli, mijenjali smo auta. I svega smo se odrekli. I luksuza, i mira, i mladosti, i… Svega osim jednog – borbe za slobodu. Sve kad bi i htjeli, mi se ne možemo odreći Hrvatske, te nesretne i jadne naše zemlje – pogažene i obespravljene.
– Mi smo lutali od zemlje do zemlje, ne bi li našli Hrvatsku. I što smo više zemalja obišli, to smo jače za domovinom čeznuli. Zar vam nisu kao i meni teške sjene tuđih gradova? Zar vam nije dodijala tuđina? Mi ipak nismo krenuli na ovaj put iz očaja. Mi smo ludo zaljubljeni u Hrvatsku. (Amen!, moja opaska) To je naša neuništiva pogonska snaga.
– Čekali smo i načekali se da okupator uzmakne ili popusti. Prošla 1971. godina dala nam je jasnu lekciju: tko želi Hrvatsku, čeka ga Gradiška, Zenica, čeka ga Goli otok. Suđenja i progoni ne prestaju. Jedini jezik s kojim Beograd govori s Hrvatima – je jezik je terora. Hranjen našim mukama, hranjen krvlju hrvatskoga naroda – taj režim ne postaje ni zere bolji, već sve teži i okrutniji. Mi ćemo pokušati da slomimo to sudbinsko prokletstvo. Mi…
U neposrednoj blizini nešto skrši suhu granu, i zamaknu. Grupu posebno uznemiri lavež psa iz sela. Miletiću zape riječ u grlu, ne izgovorena.
Svi se naprežu, osluškuju, no ništa se ne čuje. Čak ni ptice. Glavaš zgrabi parabelu i uze zaklon iza borova stabla. Adolf Andrić sjedi i puši, zaklanjajući rukom žar cigarete. Prlić ga promatra i misli: Progovori! I drugi uostalom očekuju njegovu odluku, uznemireni. Da nisu otkriveni? Dva se dana tu muvaju očekujući da okrene kiša i da se smrkne. Baš se je smrklo!
Izdaja! To im kljuje po mozgu. Ali ta se sumorna misao rasprši, čim staloženije razmisle da nitko živ o njihovim namjerama ne zna ama baš ništa. Čak su i svojima rekli da idu nekamo na izlet, odakle će se kroz dva-tri dana vratiti. Kroz šumu naletjela srna, što li, a oni mehanički – Udba!
(Nastavak slijedi)
