Hrvatski Fokus

Najnesretniji čovjek koga sam poznavao

 

Dana 7. listopada 1996. umro je Muhamed Kondžić; razočaran, usamljen i izgubljen. Ugasio se život nesretnog čovjeka i velikog pisca poslije golgote gotovo kroz cijeli život, pisca koji je bio viši nego vrijeme u kome je živio. Sahranjen je bez ceremonija i javnosti. Ostavio je taman toliko novaca koliko je bilo potrebno za sahranu. A preživjeli roman ”Žive muke” ostat će kao svjedok života najnesretnijeg čovjeka koga sam poznavao i jednog od najboljih pisaca pod jugoslavenskim podnebljem.

Već nekoliko desetljeća dnevni list ”Oslobođenje” iz Sarajeva svake godine raspisuje nagradni natječaj za priču na “srpsko-hrvatsko-bosanskom jeziku”. Konkurs je anoniman – radovi se šalju pod šifrom. Po propozicijama – dodjeljuju se tri nagrade i otkupljuje nekoliko priča. Samo jednom – sredinom sedmog desetljeća dvadesetog vijeka – dogodilo se da je jedan autor dobio prvu i treću nagradu i imao dvije otkupljene priče. Objavljeni su naslovi nagrađenih i otkupljenih priča i kao i svake godine, Redakcija ”Oslobođenja” pripremala je svečanu predaju nagrada za najbolje pripovijetke. Kada su otvarane koverte sa šiframa nagrađenih i otkupljenih priča, četiri puta pojavilo se isto ime – Muhamed Kondžić, nekadašnji novinar ”Oslobođenja”, pisac koji je ranije bio osuđen na četiri i pol godine zatvora zbog navodnog verbalnog delikta i kontrarevolucionarnog djelovanja!

Svečanost predaje nagrada nije održana, priče nisu objavljene; ne znam jesu li nagrade bile isplaćene Muhamedu Kondžiću.

A sve je počelo poslije teksta pod naslovom ”Koga kriju knjige dugovanja” u listu ”Naša riječ” u Zenici. U tekstu je objelodanjeno da su u kriminalnoj pljački u Zemljoradničkoj zadruzi u Vitezu sudjelovali i neki visoki rukovoditelji. Tadašnja politička i policijska elita nije zbog tog napisa mogla kazneno goniti Kondžića nego su ga doušnici pratili i javljali ”gazdama” što i gdje ”onaj novinar priča i koga  sve kritizira”.

Iskreno rečeno, Kondžić je bio oštra jezika i svakome bi sasuo istinu u lice sa dozom gorčine i gnjeva. I dočekali su da je na nekoliko mjesta nešto ”lajao protiv naroda i države” i 1972. slijedila je optužba i drakonska kazna.

Muhamed Kondžić rođen je 1932. u Derventi. Tragedije u njegovom životu rano počinju. Imao je samo osam godina kada mu je umro otac. Novinar i pisac Selvedin Avdić, urednik magazina ”Žurnal” u Sarajevu, u priči pod naslovom ”Voz za Vinkovce” u prvoj rečenici piše da ”nikada nisam upoznao nesretnijeg čovjeka od Muhameda K. U životu je imao dovoljno patnji za dvogodišnji scenarij meksičke serije –  bilo je u njemu umiranja od tuge, robije, samoubojstava, progona, izolacije, života u ruševinama i šahtovima…”.

Muhamedov otac umro je kolovoza 1941. Tri mjeseca prije očeve smrti, Muhamed je bio je dobro isprašen po turu, ni kriv, ni dužan. ”Sredinom svibnja, dok smo ručali na verandi, otvorila su se dvorišna vrata i ušla trojica vojnika”, pisao je Kondžić u svojoj pripovijetci ”Smak svijeta”. ”Oko rukava na desnoj ruci imali su bijele trake na kojima se crnilo krupno slovo U. 

Ozbiljnost na njihovim licima razotkrila se kad je jedan od njih, s revolverom o pojasu, zapitao majku je li to kuća ta i ta i toga i toga i da li je od ukućana za stolom – niko drugi nego ja!” Na majčino zaprepaštenje, poveli su ga i rekli da će se kasnije saznati zašto. Sva preplašena majka je upitala: ”Što si uradio?”. Odgovorio je kratko: ”Nisam ništa učinio”. Vojnici su ga odveli u Ustaški logor u Derventi. Što se dogodilo? Muhamedov nešto stariji susjed Pindo ukrao je neke stare papire iz podruma odvjetnika Mirka Oršanića među kojima je bio i arhiv predratnog ustaškog pokreta u Derventi. I dok su Pindu ustaše ispitivale i tražile da kaže tko ga je nagovorio da krade i tko je bio s njim, on je spomenuo Muhamedovo ime! Ustaše su isprebijale dječaka koji je dugo osjećao bolove oko stražnjice i po nogama. U vrijeme dok je Pindo, kokošar i lažov, krao stare papire i arhiv da bi to prodao nekom trgovcu, Muhamed je bio kod svoje kuće. Ustaše mu nisu povjerovale i zbog Pindinih laži dobio je grdne batine.

U tijeku Drugog svjetskog rata, Muhamedov stariji brat odlazi u partizane i poslije nekoliko mjeseci bio je vraćen kući zbog bolesti. Jedva je preživio tifus i ostao kod kuće da brine o majci i mlađoj braći. Nakon oslobođenja dolaze komesari, vežu Muhamedovog brata, i tu, pored kuće, pred majkom i Muhamedom, strijeljaju ga kao dezertera. Ubrzo poslije toga, njegova majka umire od tuge.

Svoj put kroz život nastavlja sam.

Bio je jedan od najboljih učenika osnovne i srednje škole u Derventi i zatim u rekordnom roku završava studije jugoslavistike u Sarajevu. Mladi profesor počinje da zarađuje svoj hljeb i sve češće piše u ”Derventskom listu” i ”Glasu komuna” u Doboju; bio je i suradnik u ”Frontu slobode” u Tuzli i ”Brodskom listu” u Slavonskom Brodu.  Pisao je i reportaže i zapise, crtice i zanimljive novinske priče.

Ali, zbog toga što na svakom koraku govori i piše istinu o ljudima i vremenu u kome živi, morao je da traži hljeba izvan sredine u kojoj je odrastao i radio. Dolazi u Zenicu, piše za ”Oslobođenje” i ”Našu riječ” iznoseći sve mane i deformacije ljudi na rukovodećim mjestima. Oženio se, dobio sina, dodijeljena mu je garsonijera, počeo je da objavljuje i pripovijetke; radio na svom prvom romanu.

Nekoliko mjeseci prije nego što je poslao priče na konkurs ”Oslobođenja”,  1976., Muhamed Kondžić odslužio je četiri i pol godine zatvora. U vrijeme izdržavanja zatvorske kazne dogodile su se još dvije tragedije. Samo što je prošla godina robije, njegov sin smrtno je stradao na ulici; pregazio ga je neki kamionaš.

Milicajci su doveli Muhameda na sahranu sina i vratili u zatvor. Na godišnjicu sinovljeve smrti, Muhamedova žena skočila je s najvišeg kata hotela ”Metalurg” u Zenici. Ovog puta nije mu dozvoljeno da nazoči sahrani.

Nedugo poslije smrti sina i žene ponuđeno mu je da napiše molbu za pomilovanje i skraćenje kazne. Profesor, novinar, književnik, čovjek gorke sudbine, vjerojatno najnesretniji pisac u Jugoslaviji, odbio je ponudu.

Ubrzo je neko u njegovo ime napisao novu molbu za pomilovanje i Muhamed Kondžić je trebalo samo da se potpiše i bude slobodan čovjek.

”Kako mogu biti pomilovan kad nisam kriv”, odbrusio je Kondžić i izašao je na slobodu tek nakon što je 54 mjeseca nevin proveo na robiji.

Živio je kao beskućnik

Muhamed Kondžić se našao na slobodi – i na ulici. Garsonijera mu je bila oduzeta, nije bilo nikakvog posla za njega, živio je kao beskućnik, spavao je na klupama u parkovima i na željezničkoj stanici, često je noćivao u haustorima, dvije zime je proveo po šahtovima za parno grijanje, bio je više gladan nego sit…

Nosio je pištolj i govorio kako će ubiti prvo sebe, pa onda druge… Činilo se da su sve nevolje ovog svijeta prešle preko leđa Muhameda Kondžića. Srećom, poslije stravičnih godina ovaj čovjek nepotkupljivog duha, uspio je prebroditi sve muke, sačuvao je razum i dušu i pisao, pisao… Iz patnje i stradanja, piščeva zvijezda je zablistala i nakon nekoliko objavljenih  priča, u Zenici su shvatili da je Muhamed Kondžić ličnost koja zaslužuje pažnju i brigu grada; on dobiva posao prvo u Muzeju pa zatim u Centru za kulturu.

Sreli smo se nekoliko puta u Štampariji ”Grafičar” u Doboju. Kondžić je pripremao zbirke pjesama zeničkih poeta, sam dizajnirao naslovne stranice i knjige tehnički pripremao za štampu.

– Dobar dan, gospodine Hakija – pozdravio sam ga pri prvom susretu.

Srdačno, ali ipak uzdržano otpozdravio je i upitao:

Jeste li Vi iz Dervente, otkuda znate da me zovu Hakija?

Objasnio sam mu da mi je to rekao naš zajednički prijatelj Daniš Zahirović kada sam ga upitao zna li on pisca Muhameda Kondžića iz Dervente.

”Hakija je bio najbolji đak u školi, a njegove pismene radove profesori su svaki put čitali naglas i hvalili”, objasnio mi je Zahirović i sam neko vrijeme derventski đak i dodao da na počasnom mjestu u kući čuva dva romana svog školskog druga.

Muhamed Kondžić ispisivao je u romanima i pripovijetkama svoju bol, i košmarne godine života, otmjeno i tiho, ali u grču i groznici. U tišini se prisjeća svojih muka i nemira, sve to ponovo proživljava, ali radi, piše i stalno obogaćuje zamah svog stvaranja.

Za samo deset godina uspio je napisati šest romana: ”Noć nema svjedoka”, ”Silicijum front”, ”Žive muke”, ”Ham-Dagova osveta”, ”Uvježbavanje boli” i ”Limeni lijes za Salcburg”.

Napisao je i dvije knjige pripovjedaka – ”Sužnji” i ”Pletači krletki”.

Bošnjački pisac Miljenko Jergović je naglašavao da je Kondžić imao dara za lijepe naslove svojih romana.

Za roman ”Silicijum front” Muhamed Kondžić dobio je godišnju jugoslavensku nagradu Željezare u Sisku, a jedna njegova pripovijetka nagrađena je u časopisu ”Život” u Sarajevu. Udruženje pisaca Bosne i Hercegovine dodijelilo mu je nagradu za roman godine, bio je uvršten u ediciju ”Pedeset knjiga bosanskohercegovačke književnosti”, književni kritičari hvalili su sve njegove romane i pripovijetke i često spominjali kako je Bosna dobila nasljednika Meše Selimovića.

”Bio je romanopisac i pripovjedač, možda i najbolji  kojega je poslijeratna bosanska provincija imala. Pisao je o suvremenom životu i bosanskoj prošlosti. Bio je tvrd u izrazu, ali precizan i vrlo pismen. Poznavao je čovjekovu nesreću…”, hvalio ga je Miljenko Jergović.

Je li zbog ratnih strahota i tragedije bosanskohercegovačkh naroda ili zbog nečeg drugog – to je ostalo nejasno i neobjašnjeno –  

Muhamed Kondžić je prije četvrt vijeka, 22. oktobra 1994, odlučio javno spaliti svoje romane i pripovijetke. Zatražio je od Opće biblioteke u Zenici da preuzme svoje knjige. Biblioteka mu nije izašla u susret. Onda je iz svog stana pokupio knjige koje napisao i zapalio, javno, na ulici. I gle čuda i simbolike – izgorjele su sve Kondžićeve knjige, jedino roman ”Žive muke” nije nestao u plamenu.

Dvije godine poslije, 7. listopada 1996. umro je Muhamed Kondžić; razočaran, usamljen i izgubljen. Ugasio se život nesretnog čovjeka i velikog pisca poslije golgote gotovo kroz cijeli život, pisca koji je bio viši nego vrijeme u kome je živio. Sahranjen je bez ceremonija i javnosti. Ostavio je taman toliko novaca koliko je bilo potrebno za sahranu. A preživjeli roman ”Žive muke” ostat će kao svjedok života najnesretnijeg čovjeka koga sam poznavao i jednog od najboljih pisaca pod jugoslavenskim podnebljem.

Savo Petrović, www.tacno.net, 20. 9. 2019.

Tomislav Dragun

Povezane objave

Masovna gradnja bošnjačkih ratnih spomenika ima sva obilježja jugoslavenske gradnje partizanskim i četničkim koljačima

hrvatski-fokus

Grobnica pobijenih hercegovačkih franjevaca

HF

Bez Hrvata nema Bosne i Hercegovine

HF

Dan koji dijeli, a ne spaja

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više