Hrvati su bili prisiljeni u obrambenom ratu slijediti ih u označavanju svoje nacionalne republike i označiti je granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna
Nikakva državna zajednica koja se lažima i klevetama drugog naroda brani, a napravljena je na genocidu, konfesiocidu, crkvocidu, ratnom zločinu, progonima i etničkim čišćenjima u vjerskom ratu, ubijanjem fratara i silovanjem časnih sestara, kroz kakav je prošao, i još uvijek prolazi zbirni beha entitet, a u njemu hrvatski narod, zasigurno ne može opstati, budući da kao takva tvorevina nema nikakvih nosivih temelja za neku dužu budućnost. Svi ti silni zločini na koje ju je postavila Svjetska zajednica, i još protiv volje sve tri zaraćene strane, ne samo da se gradi na pijesku, nego su joj nosači od tako brzo propadajućeg materijala da pred očima njenih suvremenika propada, zbog čega je i sami daytonski tvorci nisu ni planirali za dugo vrijeme.
Zbog toga su i poslali u tu nedovršenu tvorevinu i najveće svjetske lažove, Ashdown, mirnodopske zločince, Petritsch, Schwarz-Schilling, Bildt, Inzko, i protektore s Putinovom tvrdom i čvrstom šakom, nedodirljive vladavine. Tri suprotstavljena svijeta, svaki sa svojom vojskom i vijećem obrane, tri vjere, tri prošlosti, tri sadašnjosti, nemoguć je zadatak i svjetskih visokih predstavnika da ih uvede niti u zajednički državni okvir niti u zajedničku budućnost.
U stvarno razjedinjenoj beha sadašnjosti naroda, koju su čak i daytonisti i priznali i ozakonili, samo agresori, okupatori, ubojice i ratni zločinci govore o zajedničkoj budućnosti tih triju sadašnjosti. Da je lažan govor o zajednici tih zaraćenih strana, vidi se u činjenici da ti najveći lažljivi govornici ne čine ništa da se ratna razjedinjena prošlost ujedini u jednu, zajedničku. Bez priznate i prihvaćene zajedničke prošlosti, zasigurno da nema, ne može biti ni zajedničke sadašnjosti a kamoli budućnosti. Temelj svakog budućeg zajedništva svakako je međusobno priznata i prihvaćena prošlost. Napose ona iz vremena vjerskog beha sukoba za teritorij.
Ne može biti zajedničkog i jedinstvenog zbirnog beha entiteta sve dotle dok u ratu muslimanska, a u daytonskom primirju bošnjačka, strana svaki hrvatski obrambeni čin, i samoorganizaciju proglašava agresorskom, a u isto vrijeme sve svoje ratne i poratne unitarističko centralističke, islamističko-građanske politike zločina opravdavaju i nazivaju obrambenim.
Ono što je istina vjerskog beha sukoba za teritorij, i sve dok se ta istina ne prizna od sve tri zaraćene strane nema ni pomirenja ni mira, ni Bosne i Hercegovine, je u tome da su i muslimanska armija, i Hrvatsko Vijeće Obrane, i vojska republike srpske svaka za sebe vodile obrambeni rat. Svaka za sebe, za svoj narod, zbog čega i nije bilo nikakve zajedničke armije ili vojske Bosne i Hercegovine.
Opasni vjerski element
Kako bi bilo zajedničke obrane kada nije bilo, a nema je ni danas, zajedničke Bosne i Hercegovine. Oružje za masovno u komadiće rasprskavajuće cijepanje i komadanje prijeratne beha zajednice ispalili su, i trajno je podijelili Muslimani pozivom i dovođenjem najradikalnijih i najbrutalnijih vjerski muslimanskih džihadista u rat i time beha sukobu dali predznak vjerski. I dali mu atribut najbrutalnijeg vjerskog rata vođenog na europskom tlu.
Viđene strašne slike hrvatskih žrtava što ih džihadisti slikali po hrvatskim prostorima i selima prisilile su hrvatski narod na organiziranje obrane u granicama ustrojene Hrvatske Republike Herceg Bosna. Bio je to zadnji i odlučujući trenutak formiranja Herceg Bosne, jedinog jamca ostanka i opstanka Hrvata u kraljevini svoje kraljice Katarine Kosače.
Pored već osnovani muslimanskih oružanih snaga u ustroju muslimanske Armije BiH, srpskih u formiranju Vojske Republike srpske, formirala se i treća nacionalna vojna komponenta hrvatskog naroda Hrvatsko Vijeće Obrane. U muslimanskom i srpskom, zapravo velikomuslimanskom i velikosrpskom ratnom osvajačkom procesu zaokruživanja nacionalnih granica Muslimana i Srba, Hrvati su bili prisiljeni u obrambenom ratu slijediti ih u označavanju svoje nacionalne republike i označiti je granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna.
Stjeran u velikomuslimanski i velikosrpski agresorski ratni sendvič pet do dvanaest hrvatski se narod uspijeva samoorganizirati i, na neki način za stolom nakon što su im i Velikosrbi i Velikomuslimani okupirali velike povijesne dijelove teritorija, staje na granice iscrtane Hrvatske Republike Herceg Bosna. Ta obrambena ratna, i danas poratna, crta hrvatskog naroda, Hrvatska Republika Herceg Bosna razlog je i Muslimanima u ratu i Bošnjacima u poraću, da ne priznaju zaustavljanje vjerskog beha sukoba za teritorij. Čak ni u obrani od velikosrpskog secesionizma aktualni Bošnjaci nisu tako jedinstveni, tako kršćanofobični kao što su agresorski jedinstveni prema hrvatskoj obrani. Razlog tomu je zasigurno i u činjenici što su,kao prvi, u priznavanju daytonske podjele Bosne i Hercegovine vidjeli lak i brz plijen osvajanja federalnog prostora.
Bakirova stalna težnja prema kalifatsko-teokratskom uređenju
A na tom federalnom teritoriju zamišljali su, i zamišljaju i danas formiranje prvog čistog muslimanskog entiteta na europskoj periferiji, i njegova povezivanja sa Sandžakom, Kosovom i Albanijom u jednu veliku muslimansku državu u Europi. Što im je taj crni cilj sve udaljeniji baš zbog hrvatskog otpora kroz sve elemente Hrvatske Republike Herceg Bosna, i koja se pokazuje i branikom Europe i europskog kršćanskog identiteta, Bošnjaci su isključiviji i putinskiji u traženju mirnog rješenja, sada samo, federalnog problema, budući da se više i ne obaziru niti spominju bosansko i hercegovački problem. Već samo i jedino federalni što je nepobitan znak da su Bošnjaci najradikalniji protivnici jedinstvenog zbirnog beha entiteta u nacionalnoj i vjerskoj šarolikosti.
Bošnjačko odustajanje od rješenja beha problema, i njihova politička pa i vojna koncentracija, kroz Bakirovo stalno prebrojavanje krvnih zrnaca, samo na federalni dio, udar na Hrvate, potvrda je planiranog osvajanja Federacije i njezino kalifatsko teokratsko uređenje, kao budućeg Afganistana u Europi. Povezanog svim vezama i mostovima s muslimanskim prostorima u susjedstvu, na čiju opasnost je upozoravao i glavni tvorac daytonskog zbirnog beha entiteta Richard Holbrooke.
Zbog tog, za hrvatski narod, crnog muslimanskog cilja, svi muslimansko-bošnjački lideri bez obzira na predznak partije, a sve su gotovo čiste muslimanske što potvrđuju svojim imenima sami predsjednici, ali i oni predsjednici političkih partija “Građana” i “Ostalih”, pa čak i vjerski muslimanski vođe, ustrajavaju parolom “mi ili oni”. A to znači, ne da vjerski beha sukob nije završen, nego da će trajati sve dok Bošnjaci vide pobjednika iz svoje ratne parole “mi ili oni”, odnosno pobjednika između unitarističko centralističko islamističke bošnjačke federacije, i obrambene euro demokratske Hrvatske Republike Herceg Bosna.
