Hrvatski Fokus
Bosna i Hercegovina

Zaključci i obveze Hrvatskoga Narodnog Sabora u Mostaru

Bošnjačko el mudžahedinski unitaristi u iščekivanju

 

Muslimansko bošnjačka medijska agresija, koja vodi u nastavak oružanog sukoba između Bošnjaka i Hrvata, na zaključke Hrvatskog Narodnog Sabora održanog 19. veljače 2022. u Mostaru, najbolji je pokazatelj teškog i obespravljenog položaja hrvatskog naroda u američko-daytonskom federalnom entitetu. Ako ni zbog čega drugog, a bezbroj je i drugih razloga, onda je se Sabor trebao održati baš da se pokaže bošnjačka strana u onom pravom okupatorsko radikalnom ozračju u kakvom se, pod različitim maskama, nalazi i djeluje sve od pojave muslimanskog manifesta “Islamske deklaracije”. Iako su pisani na različitim mjestima i nacionalno religijski različitim piscima, velikosrpski SANU i velikomuslimanski MANU, dvije su iste nacifašističke ideologije koje su obilježile kraj krvavog i ratnog dvadesetog stoljeća na europskoj periferiji. Dok se za velikosrpski nacifašizam, SANU, može kazati da je djelomično pobijeđen, za veliko muslimanski MANU može se reći da nije. I ne samo da nije pobijeđen, on nije ni zaustavljen, što potvrđuje i njegova današnja ratna osvajačka politika širenja teritorija. Da je pobijeđena velikomuslimanska ideologija krvi i tla zasigurno ne bi bilo ni razloga za održavanje izvanrednog Hrvatskog Narodnog Sabora.

A izvanredno znači da je pet do dvanaest, i da je bilo kakav zajednički hod federalnih partnera, a sad već i protivnika bošnjačkih unitarista i hrvatskih eurodemokrata, apsolutno nemoguć bez novog federalnog preuređenja. Da su Muslimani a zatim Bošnjaci dotjerali hrvatski narod, gotovo, u položaj raje iz vremena turskog zuluma, čime potvrđuju da su uistinu kako se vole zvati, potomci Osmanlija, pokazuje i činjenica da je to 1. izvanredni održani Sabor hrvatskog naroda u, beogradskim tajnim muslimansko-srpskim pregovorima, podijeljenoj tronacionalnoj i trovjerskoj beha zajednici.

U povijest hrvatskog naroda ulazi i kao prvi, i kao izvanredni, i kao Sabor u kojem “Narod odlučuje”. No, uz to ga povijesnim čine i sveukupne ratno prijeteće bošnjačke reakcije, koje su i neki vid bošnjačkog straha od saborskih zaključaka koje će morati prisiliti svijet na demokratski i europski potez novog uređenja beha zajednice.

A ono zasigurno mora biti teritorijalna, zapravo, nacionalna reorganizacija, kao konačno i trajno rješenje, u Daytonu neriješenog, beha problema. Protiv tog pravednog, dakako i mirnog rješenja koje zbog mira i budućnosti ovako neuređene bezbudućne beha zajednice nema alternativu, upravo su bošnjački radikalni osvajači hrvatskih teritorija.

Bošnjački ratnici u ratu i daytonskom primirju, kao i svi povijesni osvajači i okupatori ne mire se sa, također povijesnom, činjenicom da se sve oteto, okupirano, osvojeno, uzurpirano, bilo što, a napose teritorij i sloboda naroda moraju jednom, bez obzira na koji način vratiti. Daleko, zapravo neusporedivo je pravo obrane sa agresijom. Ni jedna agresija, ni jedan agresor nema pravo na okupaciju i osvajanje niti teritorija niti slobode naroda. A baš o tom povratku okupiranih hrvatskih prava, slobode, jednakosti, ravnopravnosti, teritorija, suverenosti, konstitutivnosti, govore zaključci Hrvatskog Narodnog Sabora, iskazanih kroz svehrvatsko zajedništvo “Narod odlučuje”. Hrvatski narod odlučuje, ne kako to odlučuju Bošnjaci u ime Hrvata, nego u svoje  hrvatsko ime. Još kad to odlučuje porobljeni i obespravljeni narod, onda je to legalno i legitimno pravo po svim međunarodnim konvencijama, bez obzira priznavali to okupatori, osvajači i agresori, u beha slučaju Bošnjaci, Ostali ili Građani.

Najviše zaključci, ali i obveze Hrvatskog Narodnog Sabora, smetaju i protiv njih su muslimanski vojni ratnici iz vremena agresije na Hrvate, i bošnjački postratni politički agresori, koji daytonsko primirje koriste kao pravo daljnjeg osvajanja i obespravljivanja hrvatskog naroda u temeljnim njihovim nacionalnim, vjerskim i ljudskim pravima i slobodama. U tom osvajačkom pohodu najradikalniji su nekažnjeni pripadnici muslimanske armije BiH koji su u vjerskom beha sukobu bili i najbrutalniji prema Hrvatima, u tolikoj mjeri da ne znaju ni koliko su ih poubijali, Komšić, ni koliko su ih poslali u visoke peći  zeničke Željezare, Džaferović, niti koliko ima i gdje su skrivene masovne grobnice hrvatskih žrtava, Izetbegovićov sin.

Pred zaključcima održanog Sabora morat će se sve to znati i otkriti, što i jest razlog njihova straha, i medijsko ratne agresije na hrvatsku obranu “Narod odlučuje”. Ne mogu više u ime tog hrvatskog naroda odlučivati njihove ubojice Komšić, Džaferović, Izetbegović, i cijele te ratne i poratne El Mudžahid postrojbe, koje napadaju na njima poznati način svehrvatsku legalnu i legitimnu obranu.

Kao i u vjerskom beha ratu tako i u daytonskom primirju vođom obrane unitarno građanizirane, što znači radikalno mudžahedizirane beha zajednice ističe se Alijin vojnik mješanac Komšić, okićen krvavim zlatnim ljiljanom, prijatelj mudžahedina i vehabija Džaferović, i ljubimac radikalnih islamskih zemalja Alijin sin Bakir. Tim vojnicima, tim građanima muslimansko-mudžahedinske armije, što je na neki način i razumljivo, i nisu prihvatljivi zaključci HNS-a, zbog toga što su oni protiv te politike i za slobodu Hrvata u jednakosti i ravnopravnosti, u najmanju ruku, sa svojim muslimanskim ubojicama i progoniteljima.

Ravnopravnost i jednakost, sloboda i konstitutivnost hrvatskog naroda mogu biti zajamčeni, uz teritorij kao temelj svih ljudski prava i sloboda a koji je Hrvatima otet daytonskom teritorijalnom reorganizacijom, jedino kroz legitimno političko predstavljanje na svim razinama vlasti. Tu najveću vrijednost civiliziranih i demokratskih društava, plaćena milijunima ljudskih žrtava kroz povijest, bošnjački unitarizirani građanisti ne priznaju hrvatskom narodu, zbog čega čoporski jurišaju na zaključke svehrvatske obrane “Narod odlučuje”. Jurišaju na hrvatski narod i hrvatski teritorij.

Biti protiv narodne odluke znači biti tog naroda. Svako protivljenje, još kad je ono i u obliku ratne prijetnje kakvo dolazi iz udruženih muslimansko bošnjačkih partija, stranaka i svakojakih asocijacija, odlukama naroda, pravu naroda, je zapravo najopasniji muslimansko-mudžahedinski udruženi zločinački pothvat.

Oduprijeti se tom suvremenom islamističkom vjerskom unitarizmu u muslimansko, pravoslavno katoličkoj beha zajednici, moguće je jedino njezinom teritorijalnom (re)organizacijom s federalnim ili konfederalnim poveznicama. Teritorijalna organizacija Bosne i Hercegovine nije ništa novo budući da je ona unesena u Daytonske pregovore, u kojima se znao svaki centimetar beha teritorija kojeg su pregovarači donijeli u tu američku vojnu bazu. Taj nacionalni teritorij kojeg je svaki beha narod unio u Dayton, zapravo su temelji federalizacije Bosne i Hercegovine, na koje upućuju zaključci HNS-a. Njima se treba vratiti i na njima treba ne reorganizirati nego organizirati budući zbirni beha entitet.

Ono što bošnjačkim el mudžahedinskim unitaristima smeta u tom, jedino mogućem i održivom mirnom federalnom organiziranju Bosne i Hercegovine, je njihov multietnički i multireligijski sadržaj koji bi ih činio. To je ono što hrvatski “Narod odlučuje”, federaliziranje Bosne i Hercegovine od tri teritorijalno označene, multinacionalne i multireligijske federalne jedinice unutar federalne ili konfederalne beha zajednice, za razliku od bošnjačko el mudžahedinskih unitarista koji zagovaraju čistu nacionalnu i vjersku bošnjačko muslimansku Bosnu i Hercegovinu.

Samo za čisti nacionalni i vjerski entitet se bore bošnjačko el mudžahedinski unitaristi, i to i jest razlog zašto šire svoj teritorij pa i na način ubijanja hrvatskih povratnika, skrivanjem i nekažnjavanjem svojih ratnih zločinaca, i neotkrivanjem masovnih grobnica hrvatskih žrtava. Kada bi bošnjačko el mudžahedinskim unitaristima Međunarodna zajednica jamčila etnički i vjerski čisti njihov entitet unutar beha zajednice zasigurno bi ga prihvatili pa bio on i ono što su Muslimani tražili od Alije, “uzmi Alija, pa makar k’o avlija”.

Nu, međunarodna zajednica, napose europska, boji se tako čistog muslimanskog entiteta na svom pragu, zbog čega i drži Hrvate u bošnjačko el mudžahedinskom konclogoru nazvanom federacija. Budući da se svjetska politika u globalu mijenja, što je i dobro budući da ona ne smije biti statična nego dinamična i da dolaze novi mladi ljudi na čela europskih zemalja, mora se promijeniti i bošnjačko el mudžahedinsko-unitarististička politika u Bosni i Hercegovini. U kojem smjeru se treba, zapravo mora, krenuti pokazuju zaključci Hrvatskog Narodnog Sabora iskazani na način kako se to radi u svim slobodnim zemljama svijeta “Narod odlučuje”. Budući da u zbirnom beha entitetu tri naroda odlučuju, rješenje njegova problema je u konfederalnoj diobi, nakon koje će svaki narod na svom teritoriju u punom kapacitetu uistinu odlučivati o svojoj sudbini, svome putu i svojoj budućnosti.

Kamo idu, zapravo kako i u kojim mukama nestaju zemlje, napose slojevite zajednice, u kojima narod ne odlučuje najbolje, opominjuće pokazuje slučaj, ne Andrićeve, nego danas svjetske “Proklete avlije”.

Vinko Đotlo

Povezane objave

Bešćutnost vlada zemljom

HF

Mato Arlović o BiH

HF

Broj Hrvata smanjuje se, tvrde biskupije

HF

Izmišljanje povijesti novovjekih “Bošnjaka”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više