Najviše se Starčevićancima spočitava instrasigentno držanje prema Srbima u Hrvatskoj
K SRBSKOM PITANJU (1) Dr. Avelin Stahuljak, “Hrvatske pravice”, Varaždin, broj 1 – 1907. (pripremljeno za časopis “Država Hrvatska”)
Najviše se Starčevićancima spočitava instrasigentno držanje prema Srbima u Hrvatskoj. Srha tj grčko-iztočnjaka ima u Hrvatskoj do 700.000 (četvrtina pučanstva), u Dalmaciji 100.000 (petina) u Herceg-Bosni do 800.000 (tri sedmine) u hrvatskim zemljama dakle do 1,600.000 (trećina u razmjerju prema Hrvatima). Hrvata katolika i muslimana: u Hrvatskoj s Međimurjem do 1,700.000 (dvije trećine), u Dalmaciji 500.000 (četiri petine), u Herceg-Bosni do 1,000.000 (četiri sedmine), u Istri preko 150.000, — ukupno dakle preko 3,300.000 (dvije trećine u razmjeru prema Srbima). Misle s toga mnogi, da Hrvati moraju pošto poto da nadju neki modus vivendi s tako znatnim dielom pučanstva u svojoj zemlji, da se ne smiju učiniti neprijateljem sebi i svojim težnjama, — da se ne mogu ogledati s ostalim neprijateljima, dok se ne izmire sa podrug milijuna svojih državljana i da je zato sasvim nevaljala i naopaka politika Starčevićeve stranke, koja hoće da iztriebi Srbe, a podjedno, da se bori protiv Niemcima, Magjarima i Talijanima. Starčevićanci da hoće i traže nemoguće.
Prije nego ogledamo vrijednost tih prigovora, izniet ćemo neka obća razmatranja o pravu i borbi za pravo, primijenit ćemo ih našim prilikama i onda stvoriti zaključak s obzirom na te prigovore.
Jer čovjek sastoji od tiela i duše, postoji borba med silom i pravom. Prva je izljev ljudske materije, druga duševnosti. Da je čovjek sam i dok je sam, ima toliko prava, koliko ima sile. Opreke između sile i prava nema. Ali ljudi je mnogo, a svatko hoće da živi, da podmiruje svoje potrebe. Kad bi svatko živio o sebi odieljen od drugih, opet ne bi bilo spomenute opreke. Nu čovjek ne može živjeti o sebi, jedan je upućen na drugoga. Ljudi ulaze u međusobne odnose. Ovi su često izvori sukobima, jer često hoće ili trebaju dvojica isto. Treba ih dakle urediti. Tu sila čovjekova ne dotječe. I drugi, treći čovjek ima svoju silu. Isto i narod. Nastat će sukob sila.
Pobiedit će jači, ovoga još jači itd. Taj bi princip vodio do međusobnog uništavanja, do rata sviju protiv svih, do vječne borbe.
Princip grube sile ne može dakle da se održi. Treba nešto bolje, da se urede odnosi među ljudima i narodima. To je pak ljudima prirodno uviđanje i osjećanje, da svi ljudi i narodi imaju jednako pravo na život, na slobodni razvitak i upotrebu tjelesnih i duševnih sila, kao i na korištenje materijalnih sredstava; to svačije pravo stegnuto je jednakim pravom svih drugih; ne može se jednomu dati sve, a drugomu ništa; ne smije jedan da čini drugomu, što ne bi rado da drugi njemu čini. Tako dolazimo do pravne ideje, do ideje prava i morala. Ona je čovjeka kao duševnog razumnog bića i dostojnija. Ona ga uzvisuje i oplemenjuje. Ona nagoni ljude i narode, da čine pravo i prieče nepravdu, pa makar žrtvovali i svoj interes i svoj život. Dok sila dieli, pravna ideja približuje ljude i narode, te omogućuje skladni, mirnije uredjeni život, usavršivanje i napredak ljudstva. Nu pravna ideja ujedno je i neukloniva potreba za obstanak ljudstva, koje bez nje ne može da bude. Može časovito zalutati čovjek i narod, te nametnuti svoju silu. Ipak će uviek na koncu prevladati pravo, sve će se prilagoditi pravnoj ideji i njezinim principima. Svaku i najveću silu ublažuje i uklanja pravo. Svaka sila za vremena.
I oni, koji čine nasilje i nepravo, pozivat će se na pravo, i oni će nastojati njime da svoje čine opravdaju. Tako ona sama biva neodoljiva sila, veća i moćnija od fizične surove sile. Njoj mora sve da se prije ili poslije pokloni. — Da svoju misiju laglje uzmogne vršiti, pravna ideja stvorila je države i zakone na moralnoj i etičnoj podlozi. Po njoj imadu da se riešavaju sukobi i napadaji.
