Rimski pontifik ne može pasti u formalnu herezu zbog božanske pomoći koja se nudi nasljednicima svetog Petra
Grijeh i ljudska sebičnost mogu zloupotrijebiti sve, a to vrijedi i za zlouporabu crkvenog autoriteta, to jest papinstva.
U prvom tisućljeću Crkva se sastojala od pet patrijaršija sa svojim središtima – Rima, Carigrada, Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema. Invazijom na islam u VII. stoljeću patrijaršije Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema praktički su nestale. Carigrad je također pao sredinom 2. tisućljeća. Crkvena povijest pokazuje da su te patrijaršije bile gotovo neovisne. Kada su imali međusobne sukobe, na primjer zbog krivovjerja arijanstva, nestorizma, monofizibilizma itd., Obratili su se pravoslavnom Rimu.
Razvoj u razumijevanju papinske vlasti napredovao je osobito u 2. tisućljeću pod svetim Grgurom VII. i Bonifacije VIII. Vrhunac je dosegao dogmatskom konstitucijom Pastor aeternus iz 1870. godine o papinoj nepogrešivosti.
Mora se reći da nikada u povijesti Crkve papinstvo nije bilo zloupotrijebljeno na takav način da njegov autoritet izravno potkopava egzistencijalne temelje Crkve, izgrađene na Svetom pismu i tradiciji, kao u slučaju nevažećeg pape Franje Bergoglija.
Svrha papinstva je braniti čistoću vjere i morala kako bi se očuvala vjera koja je uvjet vječnog spasenja. Sekundarna svrha papinstva je stvoriti vanjsko jedinstvo Kristovih učenika. Ako Papa počini očita krivovjerja, onda prema Svetom pismu (Gal 1, 8-9), tradiciji, odnosno učenju crkvenih otaca (sveti Ciprijan, Sveti Augustin, sveti Jeronim…) i crkvenih liječnika (sveti Franjo Saleški, sveti Robert Bellarmine, sveti Alfons iz Liguorija), čak i prema izjavama pape Inocenta III. (1198.) i prema dogmatskom biku Cum ex apostolatus officio Pavla IV. (1559.), Papa koji je očiti heretik izopćio se iz Crkve i stoga ne može biti njezin glava.
Danas autoritet papinstva zloupotrebljava Jorge Bergoglio – Franjo I. Nedavno je šokirao javnost krajnje heretičkom deklaracijom Fiducia supplicans. Već je promicao krivovjerja kao biskup u Argentini, a tijekom deset godina okupacije papinstva pokazao se kao očiti heretik! Prema Svetom pismu i učenjima crkvenih otaca i crkvenih liječnika, on se izopćio iz Crkve i stoga ne može biti njezin poglavar. Ovo je jasno učenje koje proizlazi iz same prirode Svetog pisma.
Sodomsko antievanđelje
Ako se pastir, to jest nasljednik svetih apostola, bio to biskup ili papa, javno suprotstavlja suštini Kristova evanđelja i promiče, na primjer, sodomsko antievanđelje, on ipso facto crpi na sebe Božje prokletstvo – izopćenje iz Crkve. Kada se apostol Petar suprotstavio Duhu evanđelja, to jest Duhu Kristovu (usp. Kad se apostol Petar suprotstavio Duhu evanđelja, to jest Duhu Kristovu (usp. Crkva. Takav ne može biti Kristov pastir, a pogotovo ne Kristov vikar na zemlji, kao što otpadnik Bergoglio dopušta sebi da bude pogrešno naslovljen.
Papolatristi objašnjavaju sve Bergoglijeve zločine protiv Boga i Crkve kao geste poniznosti i svetosti. Na primjer, demagoški tvrde da je simbol Pachamame vrlo emocionalno motivirajući za amazonske žene i da su duboko povezane s njim. Stoga, kažu, ne smije se govoriti istinu o Pachamama kao poganskom idolu, jer ih to vrijeđa. Ali činjenica da idolopoklonstvo grubo vrijeđa Boga nije zabrinjavajuća za papolatriste! Uspijevaju se izmigoljiti iz svega i tvrde da je svatko tko vidi idolopoklonstvo u ritualima Pachamama zatucani fanatik i ima svoj nestvarni svijet netolerantne krutosti. Ovi papolatri su ili neupućeni u Prvu zapovijed ili je tumače u istom heretičkom ili otpadničkom duhu.
Što se tiče rituala koji je vodio čarobnjak u Kanadi, gdje se Bergoglio javno posvetio Sotoni, oni racionaliziraju da je to bio samo kulturni ulazak. Prema njima, Franjo je samo bio u pravu kako ne bi uvrijedio autohtono stanovništvo – vjerojatno posebno čarobnjaka. Htio im je pokazati da dijeli njihov duh i da je zabrinut za jedinstvo s duhovnim vrijednostima autohtone kulture.
Drugi papolatristi sugestivno tvrde: “Rimski pontifik ne može pasti u formalnu herezu zbog božanske pomoći koja se nudi nasljednicima svetog Petra, koja se daje kao odgovor na Kristovu molitvu za neuspješnu Petrovu vjeru.”
Ova sugestivna izjava o nepravomoćnoj Petrovoj vjeri gruba je manipulacija. Gospodin Isus ne samo da se molio za Petra, čak je prolio svoju krv, i to ne samo za njega, već i za sve ljude, jer je Božja volja da svi budu spašeni. Ali mnogi će i dalje biti osuđeni jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. To vrijedi i za sadašnjeg arh-heretika koji zauzima papinski ured.
Sve pozlaćene fraze papolatarista uništavaju bit istine o tome da je Bergoglio kriv za javno idolopoklonstvo i otpadništvo. On svjesno čini grijehe protiv Prve zapovijedi i protiv same suštine Božjeg zakona, a kao očiti heretik izopćio se iz Crkve. Stoga je nevažeći papa.
Papolatristička tumačenja nemaju nikakve veze s katoličkim učenjem. I sigurno nemaju nikakve veze s Duhom Kristovim. Oni su dijametralno suprotni Kristovom Duhu! Bergoglio i njegova sekta neće dobrovoljno napustiti okupirani Vatikan. Svaki pravi biskup, svećenik i vjernik to mora shvatiti. Odvojiti se od Bergoglijevog samoubilačkog puta jedino je rješenje za spas Crkve danas. Stoga je potrebno da se skupina biskupa u određenom narodu zajedno s cijelim biskupijama odvoji od Bergoglija i njegove sekte. To će stvoriti uvjete za prihvaćanje pravog Pape. (bcp)
