Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Knjiga ‘Kosinjska tiskara’ predstavljena u Beču

Naši franjevci u župnim obavijestima prije blagoslova i završetka svake mise, najavljivali su predstavljanje knjige u predavaonici crkve Am Hof

 

Knjigu „Kosinjska tiskara“ predstavili smo u Beču, u organizaciji Gradišćanskih Hrvata i Hrvatskog centra, Schwindgasse 14 – 9. ožujka u 19 sati te Hrvatske katoličke misije crkve Am Hof, Schulhof 1 – 10. ožujka od 8,30 do 12,30 sati. Reakcije gradišćanskih Hrvata, ali i novodoseljenih Hrvata, njihov interes za hrvatske kulturno-povijesne teme općenito i Kosinj konkretno te cjelokupna atmosfera bili su zapanjujući i izvan svih očekivanja. I sve to u sjajnoj koordinaciji i režiji umirovljenog novinara Austrijske nacionalne televizije ORF i našeg bečkog Hrvata rodom iz Trilja, gosp. Ivana Župe. Ovo predstavljanje Kosinja i Kosinjske tiskare u Beču moralo je dobiti poseban osvrt, koji će na ovaj način ostati i u pisanom sjećanju.

Dan prvi – 9. ožujka 2024.

Krenuli smo iz Zagreba 9. ožujka ujutro, nas troje: prof.dr.sc. Josip Jurčević – kojeg ne treba posebno predstavljati, prof.dr.sc. Daniel Patafta – svećenik i sveučilišni profesor te moja malenkost. Nažalost naš dobri kosinjski duh, vlč. Pero Jurčević nije nam se mogao pridružiti zbog zdravstvenih problema. Najvažnije je to da se naš Pero dobro oporavlja i da će uskoro opet predvoditi kosinjski narod u borbi protiv mrskog neprijatelja – HEP-a i projekta HES Kosinj.

Uz standardne peripetije s navigacijom, biranjem rute i drugim tehnološkim „mogućnostima“ – u koje se svi danas pretjerano pouzdajemo, došli smo već oko 13 sati na naše odredište. Ne u Beč, već u zapadnu Mađarsku, također prostor gradišćanskih Hrvata oko grada Soprona, točnije u hrvatsku općinu Koljnof kod našeg domaćina Franje Pajrića. Iako 18. generacija gradišćanskog Hrvata, Franjo punim plućima diše hrvatsku kulturu i hrvatske teme. Fenomenalnog autohtonog govora gradišćanskih Hrvata, kojeg bez ikakvih problema u sekundi mijenja sa standardnim hrvatskim jezikom, a po potrebi i mađarskim ili njemačkim jezikom, stomatolog Zagrebačkog sveučilišta Franjo Pajrić (na slici) radi na desecima projekata u Mađarskoj i Hrvatskoj kojima promovira širok spektar hrvatskih tema. Od Hrvatske konferencije u Sopronu, preko projekta „Stazama naših starih“ kroz koji provodi gradišćanske Hrvate po slavnim i poznatim mjestima u Hrvatskoj, do sudjelovanja u mimohodu za obljetnicu pada Vukovara – Franjo radi i živi hrvatstvo „sto na sat“.

Nakon kratkog odmora i objeda te neizostavnog razgovora o hrvatskim temama zaputili smo se u sat i pol vremena udaljeni Beč. Schengen izgleda konačno radi solidno, jer nas cijelim putem i prelascima granica Hrvatske, Mađarske, Austrije i Slovenije nitko nije zaustavio. U Beč stižemo u 18,15 sati parkingom ispred samog Hrvatskog centra koji nam je sačuvao gosp. Ivan Župa. Tko je Ivan Župa? Čovjek kojeg ranije nisam poznavao, doseljenik u Beč iz Trilja početkom 1970.-ih godina, u Beču školovani novinar koji je karijeru izgradio radeći na Austrijskoj nacionalnoj televiziji ORF, od novinarskog do uredničkog posla. Trebalo bi potrošiti stranice teksta da bi se prenio osebujni životopis Ivana Župe, no reći ću ovoliko: radi se o čovjeku koji je promovirao hrvatske teme kad se za to još uvijek mogla izgubiti glava, zbog čega je 1980-tih godina imao problema čak i sa zloglasnom UDBA-om, a nakon osamostaljenja Hrvatske Ivan Župa nastavio je promovirati i pomagati svojoj Domovini. Od intervjuiranja prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, preko cijelog niza drugih prohrvatskih aktivnosti u Austriji, Ivan Župa nije stao raditi niti nakon umirovljenja. Tako je upravo on – štogod zli jezici govorili – idejni i organizacijski voditelj cijelog projekta dovođenja Sinjske alke u Beč prije nekoliko godina kao i idejni te organizacijski rukovoditelj kompletnog predstavljanja Kosinjske tiskare u Beču.

Treba li uopće govoriti kako je sve bilo organizacijski maestralno posloženo. S obzirom na to da je ovo (ako ubrojim radio i TV emisije) bilo 20. i 21. predstavljanje ove knjige, vjerujte znam o čemu govorim kad spominjem maestralnu organizaciju. Uz sasvim jasno sudjelovanje i angažman ljudi i prostora Hrvatskog centra i Hrvatske katoličke misije u Beču – bez čega predstaviti ovu knjigu fizički ne bi bilo moguće – ističem Ivana Župu kao čovjeka koji nas je sve zajedno upoznao, povezao, posložio i umrežio u jednu sjajnu hrvatsku priredbu.

Već sam negdje pisao kako su pravila igre u predstavljanju bilo koje knjige odavno poznata. Da parafraziram upravo Ivana Župu: „Ako želiš nekome medijski i organizacijski pomoći daj mu 10 minuta, a ako mu želiš odmoći i dovesti ga u lošu poziciju – daj mu pola sata ili više.“ Dakle, tri predavača svaki maksimalno po 15 min, četiri predavača svaki maksimalno po 10 min, jer uz vođenje moderatora i predavanje sve skupa ne smije trajati niti sekundu duže od sat vremena. Ljudima postaje naporno, pada koncentracija, doslovno se dižu i odlaze. Mi u Hrvatskom centru imamo tri predavača (Jurčević, Patafta i Mance) te dva moderatora (Pajrić i Župa) uz uvodni pozdrav predsjednice ogranka Matice hrvatske u Beču – Adrijane Markon Jurčić. Već je ovo problematično za ukupno vrijeme trajanja cijelog događaja. Da skratim – došli smo u 18,15 sati pred Hrvatski centar, istovarili knjige i ušli. Predstavljanje je bilo zakazano u 19 sati. Izašli smo iz Hrvatskog centra – vjerovali ili ne – u 23,30 sati. Cijelo predstavljanje uz moderiranje Pajrića i Župe, naša predavanja, pitanja publike – i sve skupa popraćeno izvedbama kantautora Josipa Čenića – potrajalo je duže od 2 sata. Nastavilo se zajedničkim druženjem koje je eto završilo u 23,30 sati.

Ovdje moram spomenuti kantautora Josipa Čenića. Radi o čovjeku koji je napisao sjajnu domoljubnu pjesmu „Jedna je Hrvatska“. Hrvatski domoljub, maestro Josip Čenić i počasni član Hrvatskog centra u Beču, oduševio je svojom gitarom i domoljubnim pjesmama. Kad je izveo skladbu Jedna je Hrvatska – čulo nas se vjerujem u cijeloj četvrti Beča. Samo taj trenutak – prepun emocija kako onda tako i evo sada dok pišem o njemu – vrijedio je svog truda, rada i organizacije svih uključenih u ovo predstavljanje. To su oni posebni životni trenutci koje čovjek pamti do groba.

U Hrvatskom centru popratila nas je do sad neviđena medijska pažnja. Vrijedi se zamisliti gdje mi živimo ovdje u Hrvatskoj kad je na najvećem predstavljanju u Zagrebu, u prepunoj dvorani HND-a došao samo HRT, posredstvom mog prijatelja Nike Kostanića i za potrebe snimanja dokumentarnog priloga o kulturno-povijesnim vrijednostima Kosinja – koji ćemo pogledati na HRT-u oko Uskrsa. Da nismo radili na tom dokumentarcu niti taj medijski dio ne bi se odigrao. Sve što možete vidjeti i pratiti na Internetskim stranicama knjige vezano uz medijske objave – isključivo je moj rad, upornost i dodijavanje medijima. A Hrvatski centar Beč? Pozitivan šok, ali doslovno šok. Predavače, moderatore i vjerojatno još poneku osobu koja je sudjelovala u organizaciji predstavljanja snimali su i intervjuirali novinari:
TV Wien, Večernjeg lista za dijasporu, Hrvatskih novina iz Beča, portala Kroativ iz Beča te za potrebe radio emisije Hrvati u dijaspori, koja će se kako su mi rekli emitirati u četvrtak 14. ožujka na HRT Radio1 od 20,15 do ponoći. Kako bi rekao Franjo Pajrić: „Halo, što je ovo? Gdje smo mi?“ Ja sam osobno proveo oko 30 minuta s novinarima, tako vjerojatno i svi ostali. Možemo čestitati i izraziti duboko poštovanje gradišćanskim Hrvatima u Beču koji su organizirali medije, dok je interes naših „mainstream“ medija za hrvatsku kulturu i povijest jednostavno sramotan. Ili je posrijedi nešto drugo? Možda stvarno vlasništvo tih medija ili smjer hrvatske visoke politike oko projekta HES Kosinj – kojem je projektu Kosinjska tiskara i hrvatska povijest u Kosinju par excellence šamarčina – ili se radi o interesu Ministarstva (ne)kulture i lokalne samouprave ili … ? Sve je to nama u Hrvatskoj nažalost jako dobro poznato.

Dakle, zaključimo prvi dan Beča. Organizacija, interes za knjigu, domoljublje, ljubav prema općehrvatskim temama – da ne govorimo oduševljenje Kosinjem, kosinjskim glagoljaštvom i Kosinjskom tiskarom – medijsko praćenje, glazbeni nastup maestra Josipa Čenića, video snimanje cijelog događaja u aranžmanu Hrvatskog centra, nastavak ugodnog druženja s organizatorima i publikom nakon predstavljanja, dakle sve zajedno od prvog do zadnjeg trenutka s tim predivnim Hrvaticama, Hrvatima i domoljubima –  bilo je fenomenalno i izvan svake razine očekivanog. Hvala Vam od srca dragi hrvatski ljudi od prvog do zadnjeg!
U Koljnof na počinak pristigli smo iza ponoći, Patafta i ja – kao neka mladost ekipe, moš` si mislit – povukli smo se u sobe oko 00,45 dok su stariji lavovi Pajrić i Jurčević nastavili razgovor – kako sam sljedeće jutro čuo – do negdje iza 2,30. Opća energija i izdržljivost, uz zadržavanje koncentracije i vrhunskog povijesnog znanja profesora Josipa Jurčevića tema je za sebe, u nekoj prigodi o tome ću napisati poseban tekst, za sada mi vjerujte na riječ – rijetko viđeno.

Dan drugi – 10. ožujka 2024.

Nedjeljno jutro i rani doručak u 6 sati, te pokret oko 6,30. Moram zahvaliti našem Franji Pajriću na gostoljubivosti, nema trenutka u kojem nije spreman poslužiti, sjesti i pričati, pomoći što treba. Franjo – kao i uvijek – hvala ti na svemu. On je morao svojim poslom prema Hrvatskoj, a nas troje prema crkvi Am Hof u strogom centru Beča. Doslovno kao da dolazite pred zagrebačku katedralu, a i sama crkva Am Hof unutarnjim prostorom nije puno manja od naše katedrale. Imali smo tu sreću pronaći parking doslovno ispred ulaza u crkvu, te smo već u 8,15 posložili knjige i roll up banner u zatvorenom predprostoru ispred ulaza u crkvu. Ideja našeg organizatora Ivana Župe bila je neuobičajena za predstavljanja, ali se pokazala vrlo učinkovitom.

Zadnje tri nedjelje, na sve četiri nedjeljne mise, naši franjevci u župnim obavijestima prije blagoslova i završetka svake mise, najavljivali su predstavljanje knjige u predavaonici crkve Am Hof tu nedjelju 10. ožujka u 12,30 sati. To najavljivanje koje sam osobno čuo taj dan nije bilo pola rečenice ili pola minute, već ozbiljna najava od nekoliko minuta sa svim potrebnim informacijama i tumačenjima. Veliku zahvalnost dugujem fra Josipu Korenu, voditelju Hrvatske katoličke misije u Beču i njegovim franjevcima. Zaista su se potrudili predstaviti istraživanje, knjigu, Kosinj i cijeli događaj izvan svih očekivanja. Mislim da im je jedina prava konkurencija naš vlč. Pero Jurčević koji je – siguran sam – umorio kosinjski narod opetovanim i opetovanim pripovijedanjima i najavama oko knjige, predstavljanja i svih ostalih događanja vezanih uz knjigu. Neka ostane zapisano i ovo: Franjevci u Beču posebno su spomenuli i našeg Peru Jurčevića – na jednoj od misa – ispričali ga i kratko objasnili zašto nije došao s nama te mu poželili brz oporavak. To me eto posebno dirnulo.

Vratimo se na temu. Pa što ćemo tamo Ivane u 8, naivno priupitah Župu? E vidiš, kaže Ivan, tamo ćemo ponuditi knjigu našim ljudima na izlasku iz tri mise, a tek nakon treće mise imamo predstavljanje u predavaonici crkve. Nedjelja je, ljudi imaju obiteljski ručak, razne obveze i ne možemo očekivati vrhunsku posjećenost niti onih koji su došli na ranije mise, niti onih koji će ostati nakon treće mise. Ovako će svi imati priliku zastati, pogledati u živo to o čemu im svećenici govore posljednjih tjedana, popričati, pitati, možda i kupiti knjigu. Mislim da nitko u Beču kao Hrvati ne dolazi na svoje nacionalne mise, pa ni sami Austrijanci. To je, rekli bi u Lici, čudo naroda na svakoj misi, a nakon mise isto čudo. Naravno, ljudi jure, žure i nemaju svi interesa niti vremena zastati, pitati, pogledati – niti to moraju. No onih koji su zastali, što radi knjige, a budimo iskreni još više radi prof. Jurčevića bilo je puno, zaista puno. Interes za knjigu izvan svih očekivanja, razgovor, slikanje, pitanja – mogao bih reći ovako: imali smo doslovno tri manja predstavljanja u predprostoru crkve, prije glavnog predstavljanja u predavaonici crkve. Bravo Ivan Župa – ovo se pokazalo punim pogotkom. Presretan sam isključivo radi interesa naših Hrvata. Fasciniran i presretan. Nažalost iz ovog dijela nemam niti jednu fotografiju, jer smo bili prezauzeti komunikacijom s ljudima, pa donosim nekoliko fotki u pauzama.

Izdvajam jedan primjer koji me posebno oduševio, takvih je primjera više, no ovaj osvrt prerastao bi u manju knjigu kad bih o svemu pisao. Stojimo profesor Jurčević, Ivan Župa i ja nakon druge mise – ljudi prilaze, propituju, razgovaraju. Kroz desetak minuta sve se pomalo već prazni, počinju dolaziti ljudi već na treću misu (razmak između svake mise iznosi 30 minuta) kad nam prilazi bračni par, onako ljudi 60-ak godina. U razgovoru propituju za knjigu i istraživanje, veseli, nasmijani, ljudi zrače pozitivom. Saznajemo da se radi o Hrvatima, ratnim izbjeglicama iz Banja Luke, koji preko 30 godina žive i rade u Beču. Danas imaju – ako se dobro sjećam – tri kćeri, 13 unučadi i troje praunučadi. Živi smijeh, zezancija i pozitiva od ljudi, a šećer dolazi na kraju. Pitam gospodina kao i sve ostale: Koje je ime i prezime radi posvete? Kaže čovjek Matijević. A ime? Ivica. Okej, no on zastane i pita ženu – zapisat ćemo i tebe? Ona će: naravno i to prije tebe. Opet njihov smijeh. Ja: kako se zovete? Kaže žena: Marica. Molim, velim ja? Vi ste IVICA i MARICA? Oni kroz smijeh: jesmo. Teško je u tekst prenijeti kako je to spontano i simpatično bilo, oplakah od smijeha. Dakle, dragi Ivice i još draža Marice želim Vam još puno zajedničkih ljeta u zdravlju i veselju kojim zračite, fenomenalni ste.

Ovdje moram objasniti još nešto izuzetno važno, a to je zanimanje ljudi za profesora Jurčevića. Ako mu nije prišlo i rukovalo se s njim 50 ljudi nije nijedna osoba, ne znam koliko fotografiranja, potpisa, tapšanja, osmjeha, pitanja… Nevjerojatno ili ipak ne? Iako Jurčevića nema u mainstream medijima – zapitajmo se zašto – on je itekako desetljećima medijski, znanstvenoistraživački i politički prisutan. Ovo nije reklama profesoru Jurčeviću, znate zašto? Njemu to ne treba, jer je on sam po sebi – kako sam rekao na samom predstavljanju u crkvi i neka mi ne zamjeri – hodajuća reklama. Ta konstatacija popraćena je gromoglasnim pljeskom publike. Možete se s njim slagati ili ne, možete ga ili ne morate podržavati ili voljeti, no entuzijazam i hrvatsko srce našeg Jure (Jura samo za prijatelje) osvaja ljude. Lako je tak` predstavljati knjigu i to su činjenice. Dakle, dragi profa Jura Tebi dugujem posebnu zahvalnost – od organizacijske pomoći i guranja u samu priču doktorata, preko svih peripetija s izborom mentora do obrane i recenzije knjige. A ovih šest mjeseci bezrezervnog i uvijek spremnog praćenja na svakom predstavljanju uz kontakte s organizatorima po cijeloj Hrvatskoj, priča su za sebe. Iz toga izlazi i ta njegova brutalna energija i izdržljivost, kaže čovjek: što se čudiš pa ja ovako živim posljednjih 50 godina, ja sam odavno odabrao hrvatsku priču. Ako to nije za svaki respect – ne znam što jest.

Ne smijem zaboraviti još jedan izuzetno važan detalj. Da vas čujem dragi fakultetlije tko je od Vas imao čast da mu je svećenik ujedno i mentor na doktorskom radu? Vjerojatno svaki onaj doktorand iz područja bogoslovije, kršćanstva i sličnih tema. No, tko je od Vas imao čast da taj mentor svećenik – za njegovog predstavljanja knjige služi samostalno najveću nedjeljnu misu (onu u 10,30) u jednoj od najvećih hrvatskih katoličkih misija, onoj u Beču? Stotine ljudi u crkvi, a moj mentor i prijatelj profesor Daniel Patafta služi misu hrvatskom narodu u Beču. I svi znaju da je to taj svećenik koji je bio mentor tom Kosinjanu Manci (tako oni kažu, ne Mancetu – po lički ili Manceu – po standardu nego Manci). Zamislite da je još uz njega – kako je i trebalo biti – bio naš Pero Jurčević? Kosinj kroz liturgiju to nikada u povijesti sanjati nije mogao, a kamoli doživjeti – i neka mi nitko radi ove konstatacije ne zamjeri. Sveta misa nije tema niti smije biti tema svjetovnih aktivnosti, pa ću reći samo toliko: ljudi su bili fascinirani Pataftinom propovjedi.

Što se tiče čovjeka i znanstvenika Daniela Patafte prilika je ovdje i njemu zahvaliti. Ne mogu dovoljno puta ponoviti koja je razina korektnosti, smirenosti, vođenja i znanja profesora Patafte. Svaka čast svim mojim prijašnjim mentorima (diplomski i magisterij), no ovo je bilo nešto posebno. Nikad u životu nisam napisao (a pisao sam i pišem podosta) i istraživao s većim guštom, entuzijazmom, sigurnošću i lakoćom od mog doktorata. Tu je doprinos profesora Patafte neprocjenjiv, pa ću jednostavnim rječnikom kazati ovako: da dragi Bog kroz razne prepreke nije spojio Pataftu mentora – i mene doktoranda – tko zna da li bi ikada i u kojem izdanju, formatu i znanstvenom doprinosu izašla knjiga Kosinjska tiskara. Mislim da sam bio dovoljno jasan. Uvijek spreman pomoći, uvijek dostupan za predstavljanja kroz koja mi pomaže također od prvog dana i još nešto iznimno važno – niti na jednom predstavljanju do sada čovjek se nije ponavljao, uvijek i iznova nešto drugačije, nešto novo – mogu samo od srca zahvaliti tom sjajnom svećeniku, prijatelju, vrhunskom povjesničaru i znanstveniku te najviše čovjeku – profesoru Danielu Patafti.

Nakon dakle ta naša prva tri mala predstavljanja i ugodnog druženja sa novodoseljenim Hrvatima – gradišćanski Hrvati naselili su u valovima Uskočkih seoba područje današnjeg Gradišća ili Burgenlanda početkom 16. stoljeća, dok su novodoseljeni Hrvati većim dijelom prognanici iz ratom zahvaćene BIH 90.-tih godina 20. stoljeća, a manjim dijelom ekonomski iseljenici iz Hrvatske krajem 20. i početkom 21. stoljeća – prebacili smo se u predavaonicu crkve Am Hof na početak glavnog predstavljanja. Očekivano, tu su došli ili ostali pretežito intelektualci, odnosno oni ljudi koji su imali neki posebni interes ili zanimanje za ovu knjigu. Iako nedjelja, dan odmora i ručka, bila ih je gotovo puna predavaonica. Uvodno nas je pozdravio jedan od fratara Katoličke misije u Beču – ne sjećam se nažalost njegovog imena – a moderirao je Ivan Župa. Strogo smo se dogovorili nas četvero (Jurčević, Župa, Patafta i ja) da ćemo maksimalno govoriti svaki 10 minuta – i to je previše, jer su ljudi umorni nakon maše ili su došli s ranog ručka ili moraju dovršiti ručak, nedjeljni odmor, obitelj i td. Nemojmo ljude dodatno umarati, specifična je situacija i dan, svi su pomalo umorni – osim Jurčevića. I bi tako. Ivan Župa 2-3 minute uvodno i predaje riječ Patafti – on doslovno 10 minuta bez štoperice. Opet Župa dvije rečenice, predaje Jurčeviću, profa je malo duže možda 15-tak minuta, opet Župa minutu, i na kraju ja. Sakrio sam mob iza jedne knjige i upalio štopericu, jer sam svjestan da odem s vremenom – ispalo je isto 15 minuta. Bravo za Pataftu. Mislim si super, to je to, nismo ljude udavili, ajmo lagano posprema i mili moji kuda koji. Kakva zabluda, kakva zabluda…

Kad je Ivan Župa po ustaljenom protokolu, onako reda radi priupitao „ima li tko kakvo pitanje“ – otvorio se stampedo. Ruke u zraku kao u školi, tko će prije kao u Saboru, zaista ne pretjerujem. Pitanja vrhunska svako bolje od onog prethodnog. Ne citiram, jer je to nemoguće iz glave, navodim smisao:
Zašto je Zvonimir Kulundžić prošao sa svojim Kosinjem tako negativno?
Možete li nam reći koje su osnovne razlike između Hrvojevog misala i Prvotiska?
Zašto se u Hrvatskoj inzistira na Veneciji kao mjestu tiskanja Prvotiska?
Tko je posljednji hrvatski glagoljaš?
Što još znate o Jerneju Kopitaru i njegovoj povezanosti s Vukom Stefanovićem Karadžićem?
Koje je stvarno porijeklo glagoljice i zašto se hrvatska znanost ne bavi tim pitanjima? – ne navlačim na nove napore Tomislava Beronića, jedan čovjek je zaista pitao to pitanje.

I tako redom, ne znam koliko pitanja na koja smo većinom odgovarali profesor Jurčević i ja. Siguran sam da je diskusija potrajala preko sat vremena. Da opet parafraziram Franju Pajrića: „Halo! Što je ovo? Gdje smo mi?“ U jednom trenutku Ivan Župa je pristojno priveo priču kraju – da nije valjda bismo još uvijek tamo sjedili i pričali. Ne pretjerujem i zaista nikada, ali nikada u životu nisam bio na predstavljanju knjige nekog autora gdje se ovako spontano, bez ikakve pripreme ili namještavanja razvila ovako sjajna diskusija i razgovor s publikom. Prava šteta što to nismo mogli snimati – bio bi to vrhunski materijal. Ovoj diskusiji može konkurirati, koliko je meni poznato, jedino obračun kod OK Korala Goldstein – Prkačin (vrijeme priloga u Bujici 5:00 min – 12:10 min) prije nekoliko godina u Zagrebu. Uz jednu ključnu razliku. U HND-u jedini su domoljubi bili Ante Prkačin i djedica kojeg je Ivo Goldsten “za dlaku“ fizički napao – dok su u Hrvatskoj katoličkoj misiji Am Hof u Beču svi do jednog bili istinski i pravi domoljubi, Hrvatice i Hrvati s kojima je bio užitak provesti svaki trenutak vremena.

Zaključak

Što se iz svega napisanog može zaključiti? Prepuštam svakome od čitatelja donošenje vlastitih zaključaka, dok ja onako za sebe zaključujem nekoliko iznimno važnih pojedinosti:

  • emocija i domoljublje iseljene Hrvatske, bilo one davno iseljene u Gradišće ili ove novo iseljene ne može se mjeriti s ničim viđenim i doživljenim u Hrvatskoj. Nisam otkrio toplu vodu, svi znamo koliko naša dijaspora diše i voli Domovinu;
  • gradišćanski Hrvati, o kojima sam do sad samo čitao i koji su odavno asimilirani u društvo Austrije, Slovačke i Mađarske, a koji su opet tako čvrsti čuvari svog hrvatskog identiteta – to jednostavno zapanjuje. Njihov čakavski jezik i govor užitak je slušati, trnci me prolaze kad se sjetim da je to najizvorniji sačuvani jezik naših starih Hrvata Bosne, Dalmacije i Like kasnog srednjeg i ranog novog vijeka. Zamislite da netko 18 generacija čuva svoj govor u stranoj zemlji, svoje običaje, svoje molitve… čak i kad ta strana zemlja odavno postane njegova domovina. Nisam lingvist niti etnolog, laički smatram kako nemamo vrjednijeg, kvalitetnijeg i bogatijeg kulturnog, povijesnog i jezičnog nasljeđa starih srednjovjekovnih Hrvata, od onog gradišćanskog. Vrijedno svake naše pažnje, suradnje i čuvanja te hrvatske povijesti sakrivene u ovoj nabrijanoj multikulturalnoj sadašnjosti;
  • sinergija „starih i novih“ Hrvata priča je za sebe. Nema tu nikakvog animoziteta, svi su dobrodošli svima, ljudi zajednički surađuju, žive i rade njegujući i čuvajući svoj hrvatski identitet – svaki na svoj način. Iz onoga što sam ja vidio i percipirao možemo govoriti o jednom hrvatskom narodu, neka mi nitko ne zamjeri – ne mislim na povijesno, kulturno ili jezično nasljeđe – mislim isključivo na ljubav prema Domovini i na zajedništvo u promoviranju i njegovanju hrvatskog identiteta. Ta je riječ „identitet“ sveopća i pretjerano korištena do neprepoznatljivosti. Slažem se, ali nemam bolji pojam za ova promišljanja;
  • Interes za Kosinj, glagoljicu, nesretni projekt HES Kosinj frapira i izaziva veliko poštovanje. Nevjerojatno je koliko ljudi znaju o toj temi, nevjerojatno je koliko se u trenu zainteresiraju za temu i oni koji za Kosinj prvi puta čuju. Ljudi pitaju gdje ćete dalje izvan Hrvatske, jer smatraju da se Kosinjska tiskara kao jedan od najvećih kulturnih dometa Hrvata na kraju srednjeg vijeka mora predstaviti i drugdje u svijetu, jer žele da što više ljudi osvijesti dramu oko projekta HES Kosinj. To stvara veliku obvezu, ne samo predavača, organizatora ili autora, nego svih nas Kosinjana da radimo na promociji Kosinja. Time promoviramo Kosinj, ukazujemo na naše probleme, ali najvažnije od svega – promoviramo hrvatski narod i hrvatsku kulturu.

Predstavljanje knjige Kosinjska tiskara u Beču ostaje za pamćenje i izvan svake konkurencije bilo čega što smo do sada organizirali u Hrvatskoj. Jedina usporedba i pravedan takmac koji još uvijek drži prvo mjesto jest upravo Kosinj. To ne treba čuditi, sasvim je jasno da su ljudi iz Kosinja podržali ozbiljnu i znanstveno utemeljenu promociju svog mjesta, pa tko ne bi? Doduše uz Peru Jurčevića i nisu imali nekog izbora – ili tako ili probijanje ušiju. Tako da mojim Kosinjanima vječna čast i hvala, no ljudi dragi Beč Vas prati u korak. Hvala svima još tisuću puta.

I za sam kraj još jednom izražavam moju veliku zahvalnost poštovanim suradnicima: Ivanu Župi – glavnom i odgovornom organizatoru predstavljanja, Franji Pajriću – moderatoru i domaćinu, Gabrieli Novak-Karall – samozatajnoj voditeljici Hrvatskog centra u Beču, Adrijani Markon Jurčić – voditeljici ogranka Matice hrvatske u Beču, fra Josipu Korenu – voditelju HKM Beč i njegovim franjevcima, maestru Josipu Čeniću, našem dobrom duhu Peri Jurčeviću – bio si s nama te dragim prijateljima i sveučilišnim profesorima Josipu Jurčeviću i Danielu Patafti.

Posebna zahvala ide sasvim jasno kompletnoj hrvatskoj publici.

Ivica Mance, https://kosinj.com/istrazivanja/kosinjska-tiskara-u-becu/

Povezane objave

Matoševa molitva

HF

Gradišćanski pjesnici u prostoru starih Hrvata

hrvatski-fokus

Novi vinac anđeoski

HF

Hrvatsku je iznjedrio Domovinski rat

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više