Sjedio sam pred teškim, željezom okovanim vratima pivnice kuće broj pet na Gornjem Prekrižju
Dr. Ivo Barlović, „Zagreb“, Glasilo „Društva Zagrepčana“, Zagreb, broj 3 – u mjesecu rujnu 1933.
Sunce je zalazilo za Zagrebačku goru. Prve koprene sumraka stale su se već dizati u savskoj nizini, a zrak je postao hladniji. Trsje, — poredano po okolišnim brežuljcima, — pomalo se gubilo u prvom sumraku, dok su se mali, još zeleni grozdići spremali na san. U daljini zvonilo je zvono na večernju. Sjedio sam pred teškim, željezom okovanim vratima pivnice kuće broj pet na Gornjem Prekrižju.
Ta tko ju ne pozna?
Već sa Cmroka vas pozdravljaju tri velika luka njezine verande. Idimo tad par časaka cestom prema vili Weiss mimo gradskoga vodovoda i ville obitelji Švrljuga i evo nas kod ville Sollar.
Smjestila se diskretno medju visokim jelama i sakriva svoje uspomene na lijepu davnu prošlost. Koliko je već tu Zagrepčana provelo lijepih dana! Ta pok. Feri Sollar, njezin vlasnik, bio je kućedomaćina starog hrvatskog kova.
Već zlatna bula (g. 1242.) spominje gradska trsja, kada veli, da svaki gradjanin, posjednik trsja, može dogovorno s općinom oporučno raspolagati s vinogradom, no niti on niti njegovi nasljednici ne mogu vinograd otudjiti ispod gradske jurisdikcije. Trsja, o kojima govori zlatna bula, bijahu tada oko Prekrižja i u gradskom selu Dedićima, te kaptolskom Bukovcu. Po trsju su se nalazile klijeti (domuncula vinealis) i po koja trešnja. (Tkalčić: Mon. c. Z. I. XXVK XXVII).
Kupoprodajnim ugovorom od 11. IV. 1866. kupili su Gottfried i Luiza Kraus nekretnine na Prekrižju od Franciske udove pl. Kotzy rodj. pl. Sandor za cijenu od 5.000 Fl.
Ivana, kćerka Gottfrieda i Luize Kras, udala se prvi puta g. 1852. za suca Martinića, a poslije njegove smrti drugi puta g. 1857. za Franju Sollara st.
Franjo Sollar st. kupio je već g. 1858. trgovinu željeza za 11.400.— Fl. Ta se trgovina isprva nalazila u Ilici br. 10. God. 1859. rodio im se sin Franjo, koji je kasnije bio po cijelom Zagrebu poznat pod imenom Feri.
Posjed na Prekrižju obuhvaćao je cca 20 jutara, većim dijelom vinograda, a nešto vrta i šuma. Taj posjed prešao je konačno u ruke obitelji Sollar oko g. 1884.
Od prijašnjih vlasnika sačuvala se samo jedna stara vrtna klupa, baroknih forma. Samu villu su Sollarovi pregradili i proširili.
Glavna soba bila je gostinjska soba, gdje se jelo i primalo goste. Tu su po zidovima visjeli portreti Sollara medju kojima su se naročito isticali portreti Milana i Jeanette Sollar (Ferijeve braće) izradjeni majstorskom rukom Vlahe Bukovca. Osim ovih portreta visjele su po zidovima lijepe starinske slike.
U ovoj sobi nalazio se lijepi stari namještaj, većinom u stilu Biedermeier.
Sve to, davalo je cijeloj sobi otmjen izgled starog zagrebačkog patricijskog doma.
Iz te velike gostinjske sobe dolazilo se u spavaću sobu za „strance“, a iz ove na verandu.
Tri luka ove verande, kako sam već gore rekao, vide se sa Cmroka. Sa verande, koja je u proljeće obraštena sa glicinijama, puca prekrasan pogled na savsku nizinu i Zagreb. Na toj verandi je naročito rado sjedio pok. Feri i onda bi s ushićenjem gledao Zagreb, pa bi tada obrisavši svoj cviker rekao: „Vrag ga je stvoril kak se širi.“
Pod sobama se nalazila velika pivnica sa trbušastim bačvama u kojima se uvijek našla dobra domaća kapljica. Villa se nadogradila još jednom i to u god. 1922.-23.
U vinograd se polazilo starim, ogromnim kolima, kojima je dostojanstveno upravljao kočijaš Jakob, čistokrvni Zagorac, koji je dugo godina vjerno služio obitelji Sollar. Kola su uvijek išla preko Duge ulice, oa onda preko Jurjevske i Cmroka na Prekrižje. Nikada kočijaš nije smio voziti preko Tuškanca i to zato, jer su se jednom još u prošlom stoljeću na velikom brijegu u Tuškancu kola prevrnula i stari Sollar si prebio ruku.
Kad se pok. Feri vozio kroz grad onda bi ga gotovo svaki čovjek pozdravio, a on bi poput kakovog imperatora srdačno odzdravljao.
No često se dogadjalo, da bi najsrdačnije odzdravio sa „Servus, amice!“, a onda bi se okrenuo prema svojoj supruzi, pak bi ju upitao:
„Čuj, Slava, a gdo je to bil?“
Ova stara kola smo mi mladji zvali „Arha Noemova“ i uvijek smo se nećkali u njima voziti, nama su više imponirale elegantne ekvipaže ili automobili, koji su jurili oko Cmroka.
Kod kakovog velikog brijega pok. Feri sišao bi sa kola, da uštedi konjima, da ga vuku uz brijeg.
U vinograd su bili pozivani gotovo svi poznatiji Zagrepčani, a i strani su bili rado vidjeni gosti. Tako se sjećam jedne zgode, kada je u vinograd došao neki Nijemac iz Reicha sa svojim malim sinčićem. Bilo je to za vrijeme rata. Kod nas je, hvala Bogu, bilo dosta za jesti, a i za piti. Pok. Feri, kao dobar kućedomaćina, nutkao je neprestano svojega gosta, da jede i pije. Ovaj valjda već sit, zahvaljivao se i otklanjao jelo. Njegov mali sinčić, koji je to gledao reče na to:
„Iss, Vater, morgen wird dir leid sein!“
To se pok. Feriju strašno svidjalo, pa je često znao ove riječi citirati.
„Nikaj na svijetu ljepšega ni
neg lozica, kad rodi“.
Kad je bila berba, onda se to slavilo po starim običajima. Tu se pekao pajcek na ražnju, a berače i beračice iz okolišnih sela pjevali su svoje pjesme. Gosti, sve stari zagrebački patriciji, dolazili su tada pok. Feriju u pohode.
Naravno, da se tada jelo i pilo do sitnih ura.
Dogodilo se tada, da bi koji gost u veselom raspoloženju zaboravio, gdje stanuje.
Pok. Feri znao je i tome doskočiti.
Dok su još gosti bili trijezni privezao im je oko vrata cedulju sa njihovim imenom i adresom.
Popularni kočijaš Jakob razvažao bi tada u jutro „pobjedjene junake“ po gradu.
Zagreb – Gornje Prekrižje
Pok. Feri bio je športaš.
Tako ga Dr. Franjo Bučar u svojem Spomenspisu zagrebačkog klizačkog društva (Zagreb, 1931.) spominje, da je na klizačkoj utakmici 2. II. 1877. dobio srebrenu medalju za brzo klizanje. Osim klizanja bavio se i biciklistikom, pa je dugo vremena bio pretsjednikom zagrebačkog biciklističkog društva. Naročito je volio ribolov, pa na tu njegovu pasiju podsjeća izvrsna karikatura radjena pastelama po pok. Menci Cl. Crnčiću.
Pod stare dane igrao je rado tarok, pa bi se partije znale otegnuti do u kasnu noć. Kad bi dobio koju partiju onda bi prvo sa zadovoljstvom poravnao svoj cviker, a tada bi rekao:
„Tak se igra, amice dragi. Treba znati igrati.“
Poznata je ona pričica, kad je pok. Ferija susreo u deset sati prije podne jedan njegov znanac, pa ga pozvao, da idu na „gablec“, a on je na to odvratio
„Čekaj, idem samo doma po haustoršlisel“ — i onda bi „gablec“ trajao do zore.
Kad bi rano u jutro došao kući onda bi već na vratima počeo vikati:
„Oh, oni cucki krvavi (njegovi prijatelji), pak su me zapelali“.
Bio je veseljak, dobričina i purger staroga kova. Poznavao je svakoga i svatko njega.
Umro je 29. rujna 1924. u 64. godini života i sahranjen je na Mirogoju uz sudjelovanje gotovo cijelog Zagreba.
Posljednja zraka sunca je bljesnula na obzorju, a onda je sunce zašlo za goru. Mrak se spustio na gorice. Mir je. Nema više staroga psa čuvara, nema više kočijaša Jakoba, otišao je doma u Zagorje, nema više ni starih Sollara — preselili su se na susjedni brežuljak — na Mirogoj.
Cvrčci su u travi cvrčali. Već je hladno — pustimo uspomene.
