Rodio se 10. kolovoza 1836. u Našicama
HRVATIMA PRILAGOĐENI ŽIDOVI – (1) HERMAN EHRLICH, Ivan Ulčnik, Revija „Zagreb“, Zagreb, broj 2 – veljača 1935.
EHRLICH HERMAN, zagrebački gradjevni poduzetnik i posjednik rodio se 10. kolovoza 1836. u Našicama. Zarana posvetio se gradjevinarskoj struci, najprije god. 1863. u Našicama, a zatim je god. 1874. prenio poduzeće u Zagreb.
U Zagrebu se Ehrlichov posao već nakon nekoliko godina raširio, pa je doskora njegova tvrdka bila jedna od najjačih ne samo u Zagrebu, već i u čitavoj Hrvatskoj. Ehrlichovo poduzeće izvadjalo je isprva duboke gradnje (ceste, kanale, uredjenje voda).
Nakon uspješnog poslovanja u toj struci postepeno je poduzeće prešlo na zgradarstvo. Svi poslovi izvadjali su se solidno, pa je poduzeće kroz to dobilo odličan glas.
Nakon što je Franja Ferković napustio dobavu šljunka za gradsku općinu postane poduzeće Ehrlich glavni dobavljač gradske općine za šljunak. Odmah u početku uzeo je u posao za ortaka svog mladog šurjaka Emila Eisnera, koji je vodio komercijalnu stranu poduzeća. Poslije je ušao u poduzeće i sin ing. Adolf Ehrlich, koji je vodio tehničku stranu. Nakon Adolfa stupio je u poduzeće i sin Ernest, koji je bio vješti organizator. Ernst Ehrlich još i dana stoji na čelu ove 70 godina stare građevne tvrtke.
Herman Ehrlich, akoprem nije po rodjenju Zagrepčanin, ipak je taj grad veoma volio. Najmilije mu je bilo kada je mogao što učiniti za njegovo poljepšavanje.
Početkom god. 1880. izveo je na svoj trošak cestu od Radničkog dola do Zelengaja,
gdje se nalazio njegov uzoran vinograd i voćnjak u površini od preko 30 rali.
Ehrlich je vinograd uredio, zasadio ga sa uzor vrstama loze, a proveo je nasad, tada priznati vinogradarski stručnjak Ognjeslav Alberto pl. Štriga, koji je imao vlastiti uzorni vinograd na Okrugljaku kraj Zagreba, (danas posjed nasljednika pokojnog Engelsfelda, bivšeg restauratera „Varoške pivnice“).
Tom posjedu dade on ime „Zelen-gaj“. Tim imenom bude kasnije nazivan cijeli onaj krasan park u dolini zapadno od Tuškanca.
To je jedno od najljepših i najintimnijih šetališta zagrebačkih, gdje i za najveće ljetne žege vlada ugodan hlad.
God 1891. podigao je na Josipovcu br. 18 veliku krasnu vilu, koja je bila poznata pod imenom „vila Ehrlich“ (danas je to posjed veleindustrijalca dra Artura Marića, koji je veći dio vile srušio i izveo pregradnju).
U vili „Ehrlich“ bila je uređena vrlo ukusna restauracija gdje je često svirala glazba, pa je u onim vremenima bila ta restauracija lijepo nedjeljno izletište, jer se Josipovac nije smatrao tako bliz kao danas, već je to za tadanje prilike i način života bila „velika“ šetnja, pa je Ehrlichova restauracija za odmor dobro došla.
Zemljište gdje se je nalazila Ehrlichova vila kao i one vile na Josipovcu do Rokovog perivoja, a u Mošinskijevoj ulici od vile Ehrlicha do vinograda Zemaljskog sirotišta, bio je posjed „Zaklade baruna Eduarda Jelačića Bužinskoga“.
Taj posjed bio je rasparceliran i naročito odredjen za državne činovnike, koji su bili u mogućnosti da si sagrade vile. Jedini Ehrlich kao nečinovnik iznimno je mogao kupiti jednu parcelu na kojoj je sagradio spomenutu vilu, i uredio restauraciju, te time dao onome kraju života.
Nakon izgradnje vile nastojao je Ehrlich da Tuškanac bude čim ljepše uredjen.
Sa gospodarske izložbe koja se u Zagrebu obdržavala god 1891. na današnjem Trgu Kralja Aleksandra,
dade Ehrlich dopremiti i na svoj trošak u Tuškancu postaviti drveni glazbeni paviljon.
U tom paviljonu je u ono doba često svirala glazba. Paviljon stoji još i danas ali na žalost u dosta ruševnom stanju, pa bi ga skoro bilo bolje maknuti, nego da onako ruševan nagrdjuje onaj lijepi park.
Izim navedenog glazbenog paviljona prenio je Ehrlich na svoj trošak i tako zvani Kutjevački paviljon koji je bio iz drva.
U tom paviljonu bili su na gospodarskoj izložbi izloženi produkti kutjevačkog vlastelinstva. Taj paviljon je u Tuškancu stajao na mjestu gdje danas stoji okrugli zidani paviljon, tuškanačke restauracije. Zatim je sa iste izložbe dao prenijeti u Tuškanac Bosanski paviljon, u kojem se je do pred dvije godine nalazila ljetna kavana. Taj paviljon je srušen, iz kojih razloga nije poznato, a bio je u sasma dobrom stanju, i služio općinstvu kao ugodno odmaralište. Josipovac i Tuškanac uredio je tadanji gradski vrtljar Josip Peklar, po vlastitoj osnovi, uz trošak od 2000 for. (Zaključak sjednice gradskog zastupstva od 2. III. 1891. čl. 66).
Malo je kome poznato da je Ehrlich na svoj trošak izgradio i cestu od Kulmerovog kamenoloma do Kraljičinog zdenca.
Ta cesta je danas na žalost u zapuštenom stanju, a ipak bi bila za bliže izlete vrlo potrebna, U početku bila je ova cesta poznata pod imenom „Ehrlichov put“, nu kasnije se je to ime zaboravilo.
Od znatnijih radnja koje je poduzeće Ehrlich izvelo vrijedno je spomenuti:
Regulaciju rijeka Vuke, Trebeža, Save na ušću Drine u vezi sa eksploatacijom tadašnjih Srpskih kamenika. Zatim gradnju zemaljskih cesta po Hrvatskoj i Slavoniji. Veći dio kanalske mreže u Zagrebu i Osijeku. Mnoge škole po Hrvatskoj i Dalmaciji.
Kao specijalnu struku izvadjala je tvrtka mnoge vojničke zgrade po Hrvatskoj, Dalmaciji i u Madjarskoj. U današnjoj našoj Jugoslavenskoj državi izvelo je poduzeće Ehrlich mnoge industrijske, prometne objekte, zatim je izvelo opsežne taracarske radove.
Naročito je vrijedno spomenuti da je Ehrlich izvadjao regulaciju prostora i ulica pred Državnim kolodvorom, koji je sagradjen pod konac osamdesetih godina.
Herman Ehrlich volio je podupirati sirotinju, pa je živo učestvovao u raznim socijalnim i humanitarnim društvima. Radnička sirotinja dobro ga je poznavala, pa se stari „Herlik“, (Gospodin), kako su ga radnici zvali, uvijek rado odazivao njihovim molbama i potrebama. Za svoje naročite zasluge za unapredjenje grada Zagreba, gradsko zastupstvo zagrebačko izdalo mu je gradjansku povelju.
Herman Ehrlich umro je 23. listopada 1895. u 60. godini života.
Njegov mnogobrojno posjećeni sprovod .koji je pošao iz kuće žalosti na današnjem Trgu Kralja Tomislava br. 6, bio je najbolji znak Ehrlichove popularnosti.
Herman Ehrlich ostavio je sinove:
– ing. Adolfa, koji je kako naprijed spomenusmo suradjivao u očevoj tvrtci. Kolomana, privatnog činovnika, a poznatog starog Sokola, koga mladja braća nazivahu „naš Onkel“.
– Ernesta suvlasnika tvrtke sa bratom Adolfom.
– Arh. Huga uvaženog profesora naše visoke tehničke škole,
– dra Pavla bankovnog prokurista,
– Gjuru gradjevnog inžinira, revnog člana i odbornika društva „Zagrebčana“ te
– kćer Miru udatu za kapetana bojnog broda Viktora Klobučara.
