Riječ genocid je 1943. prvi put upotrijebio Raphael Lemkin (1900.-1959.), poljski Židov, stručnjak na području pravnih pitanja
Prema agencijskim vijestima „Opća skupština UN-a je 23. travnja 2024. godine, sa 84 glasa za prihvatila rezoluciju kojom se traži proglašenje 11. srpnja Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Protiv je glasovalo 19 država članica, dok je suzdržanih bilo 68. Nakon glasovanja uslijedio je glasan pljesak. Srbija se tome oštro protivila, a ranije je pokrenula veliku diplomatsku ofenzivu protiv rezolucije.“ Rezolucija o genocidu u Srebrenici pokrenula je lavinu napisa o definiciji toga pojma, odnosno interpretacijama njegovog sadržaja. Razlog za Rezoluciju je izvršen en más, pokolj muške populacije od strane vojske Republike Srpske predvođene generalom Mladićem, u UN zaštićenoj enklavi Srebrenica,
Dva dana kasnije „Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu naredio je Izraelu da poduzme mjere za sprečavanje djela genocida, kao i kažnjavanje direktnog poticanja na genocid u Pojasu Gaze“, javlja Anadolu. Južnoafrička Republika podnijela je tužbu protiv Izraela 29. prosinca 2023, navodeći da je prekršio obveze prema Konvenciji o genocidu te zatražila privremene mjere kako bi se “spriječila daljnja, ozbiljna i nepopravljiva šteta pravima palestinskog naroda prema Konvenciji o genocidu”. Više od 900.000 Palestinaca raseljeno je zbog borbi u samo dvije sedmice i sada nemaju sklonište, hranu, vodu ni lijekove.
Našim čitateljima nudim na čitanje i razmišljanje nekoliko osnovnih obavijesti o genocidu.
Riječ genocid je 1943. prvi put upotrijebio Raphael Lemkin (Rafael Lemkin) (1900.-1959.), poljski Židov, stručnjak na području pravnih pitanja. Riječ ima korijen u grčkoj riječi gens (porodica, pleme, rasa) i latinskoj riječi occidere (masakrirati).
Raphael Lemkin (1900.-1959.)
Definicija genocida međunarodno je prihvaćena na Konvenciji o sprečavanju i kaznama za krivično djelo genocida. Konvencija UN-a održana je 9. prosinca 1948. godine. Na snagu je stupila 1951. godine.
Zločin genocida unesen je u Kazneni zakon RH (1997).
Za zločine genocida nadležan je danas Međunarodni kazneni sud (ICC). Hrvatska je u lipnju 2001. godine ratificirala Rimski statut ICC-a, u kojem je definicija genocida prenesena iz Konvencije.
Kazneni zakon RH
Prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske Genocid kao kazneno djelo spada u kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom.
Postojanje posebne vrste namjere
Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (recimo ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom na to da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.
Primjerice, u slučaju masovnog ubojstva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o “običnom” zločinu protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio npr. kada su njemački okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100 talaca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika.
Često je teško dokazati je li u nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, no o genocidu se može govoriti samo ako se postojanje namjere uništenja dokaže van razumne sumnje. Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (npr. Karadžićeva smjernica br. 7), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (likvidacije svih muškaraca u Srebrenici), itd.
Žrtve genocida su grupe, a ne pojedinci. Četiri zaštićene grupe su nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina. Skupine koje ne čine ove četiri (političke grupe, invalidi, seksualne manjine) nisu zaštićene i teoretski mogu biti istrijebljene bez da se pravno radi o genocidu. To je npr. slučaj sa sustavnom likvidacijom duševnih bolesnika u nacističkoj Njemačkoj.
Politički motivirani progoni, čak i kada se radi o totalitarnim državama, čak i ako obuhvaćaju milijune žrtava, ne smatraju se genocidom. To je npr. slučaj pogroma nad “kulacima” u SSSR-u krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina.
Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena djela »u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina« no sudska praksa ICTY i ICTR odredila je da u slučaju namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno bitan dio. Jedno ubojstvo nikada ne može tvoriti genocid jer je predmet napada uvijek grupa, a ne pojedinac.
U izvanstručnim diskusijama o tome je li u nekom konkretnom slučaju počinjen genocid ili nije, masovnost zločinačkih postupaka obično se podrazumijeva kao snažan argument. Zato će zastupnici jednog ili drugog mišljenja u situacijama kad ne postoje egzaktni pokazatelji forsirati izrazito visoke odnosno izrazito niske procjene broja žrtava.
Riječ genocid ušla je u svakodnevnu upotrebu. Pri tome se često koristi znatno ekstenzivnije nego što je to u međunarodnom pravu definirano. Njena popularnost uvelike proizlazi iz izrazito snažnog emotivnog naboja kojeg nosi. Ona postaje kategorija moralne, a ne pravne osude: nazvati neku radnju “genocidnom” znači izreći osobito snažnu moralnu osudu i gnušanje. (Slično je s pojmom holokaust). Mnogi pretjeranu upotrebu pojma genocid smatraju problematičnom, jer to može predstavljati banalizaciju i trivijalizaciju tog pojma.
Najveći genocid u povijesti čovječanstva počinili su britanski kolonijalisti nad domorodcima osvojenih zemalja. Pobili su najviše američkih i australskih domorodaca, slijede Maori i stanovnici predkolonijalne Indije. Britanci su istrijebili cjelokupnu domicilnu populaciju Ognjene zemlje, Tasmanije, veći dio australijskih domorodačkih etnosa. Kolonijalističke pokolje u većoj mjeri činili su i španjolski, francuski, njemački, belgijski, nizozemski… kolonizatori. Genocid domorodaca u Sjevernoj Americi nastavile su u pretprošlom stoljeću i Sjedinjenih Američkih Države, a elemente genocida ima i ekonomski motivirano potiskivanje i istrebljivanje domorodaca u Latinskoj Americi u prošlom i ovom stoljeću, na primjer u Brazilu.
***
Najpoznatiji genocidi:
Iz Biblije su poznati antički genocidi Židova nad filistejskim etnosima, asirski i perzijski genocidi nad pokorenim narodima, genocidi Aleksandra Makedonskog nad gradovima koji se nisu predali. Mongolski vođa Đingis-kan je istrijebio velik broj sibirskih etnosa i smatra se najvećim genocidnim vojskovođom u povijesti.
Osmanlijska imperija je vršila nesmiljeni kulturocid i etničko čišćenje nad pokorenim narodima.
SSSR je u vrijeme Staljinove diktature izvršio genocid nad narodima Kavkaza, nad nacionalnim manjinama i cijelim socijalnim skupinama tako što ih je eliminirao u logorima smrti poznatima pod nazivom GULAG, ili ih je transportirao u sibirske krajeve gdje su bili desetkovani zbog nemogućih uvjeta za život i oštrih zima. Svi ti zločini nisu međunarodno-pravno sankcionirani.
Britanski genocid nas etnosima Ognjene zemlje
Ona (pl. Onas; Selk’nam, Selcnam, Sélk’nam, Selknam, Shelk’nam, O’ona, Aona, Aoniks, Oens ) je Indijanski narod s otočja Ognjena zemlja u Argentini i Čileu. Onasi su nomadski narod koji je živio u unutrašnjosti otoka od nomadskog lova na gvanako i ptice, dok su žene sakupljale bobice i drugo. Južni susjedi Onasa bijahu Yahgan Indijanci, koji su svojevremeno, za vrijeme svog postojanja, bili najjužniji narod na zemlji. Istočni susjedi Onasa bijahu Haush Indijanci, danas nestali. Na zapadu susjedi im bijahu Indijanci Alacaluf, svi su ovi narodi, osim Onasa, imali kulturu ribara i kanu-Indijanaca. Nasuprot njima Onasi bijahu noga-Indijanci, organizirani po malenim skupinama čija je kultura počivala i opstanak ovisio o gvanaku, od njega su dobivali su meso i krzno.
Selk’nami su blisko u svezi naseljavanja sjeveroistočne Ognjene zemlje, no ipak se pretpostavlja da su Onasi došli s kraja, otkamo su doplovili na kanuima preko Magellanova prolaza. Etnosi su istrijebljeni u cijelosti.
Britanski genocid na Ircima poznat kao Velika irska glad, ali i kao Velika krumpirova glad, odnosi se na nestašicu hrane, koje je pogodilo Irsku od 1845. do 1849. godine. Glavni uzrok nestašice je bila zaraza krumpira, tada primarnog u irskoj ishrani, a jedan od razloga loših posljedica nestašice je bila loša raspodjela zemljišta britanskih kolonijalnih vlasti i njihov kao zemljovlasnika prema Ircima. Točan broj žrtava se ne zna, ali se pretpostavlja da je od gladi umrlo od 750.000 do dva milijuna ljudi. Smatra se da se, kao posljedica gladi, do dva milijuna ljudi iselilo iz Irske. Zbog kontroverzne odluke britanske vlade o izvozu hrane iz Irske u Englesku usprkos tome što u Engleskoj nije vladala glad, a u Irskoj jest, te ovrha kojima su raseljeni na stotine tisuća Iraca koji su emigrirali, neki povjesničari idu toliko daleko da veliku glad nazovu genocidom.
Čerkesko muhadžirstvo, preseljenje u Istanbul (kabardinski: ИстамбылакIуэ) ili čerkeski genocid (kabardinski: Адыгэм я лъэпкъгъэкIуэд) je naziv za masovno protjerivanje čerkeskog naroda sa Sjevernog Kavkaza koje je carska Rusija provela 1864. godine po završetku kavkaskih ratova. Neke procjene broje između 800,000 i 1.500,000 Čerkeza ubijenih ili deportiranih tijekom ruske invazije. Zbog muslimanske vjere Čerkeza, ovaj događaj je poznat i kao muhadžirstvo. Riječ “muhadžir” potječe iz arapskog i koja doslovno znači “onaj koji odgovara”. Najniže procjene govore o minimumu od 100.000 poginuli.
Holokaust ili šoa (heb., HaShoah – u prijevodu: »katastrofa«), nazivi su za sistematski državni progon i genocid nad različitim etničkim, vjerskim i političkim skupinama ljudi tijekom Drugog svjetskog rata od strane Velikonjemačkog Reicha i njezinih suradnika. U ranim primjerima holokausta uključuju se progoni tijekom »Kristalne noći« i eutanazijski program »Akcija T4«, što se kasnije razvilo u upotrebu odreda smrti i koncentracijskih logora, kao i masovne i centralno organizirane pokušaje da se usmrti svaki mogući pripadnik skupina na koje su ciljali nacisti. Žrtve obuhvaćaju i 1,5 milijuna djece. Holokaustom je obuhvaćeno oko dvije trećine od devet milijuna Židova koji su ranije živjeli u kontinentalnoj Europi. Šira definicija holokausta obuhvata i nežidovske žrtve nacističke kampanje masov-nog ubojstva, na bazi bioloških faktora, kao što su npr. Romi, Poljaci i druge slavenske etničke skupine, i pacijenti Akcije T4 koji su bili mentalno i fizički onesposobljeni. Jedna šira definicija obuhvata i Ruse, ratne zatočenike, homoseksualce, Jehovine svjedoke, crnce, disidente i političke protivnike nacista, te članove drugih manjinskih skupina.
Genocid nad Armencima (Medz yeghern, Veliki zločin) jest skupno ime za dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Osmanskog pobili i raselili velik broj Armrnaca čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. U isto vrijeme, na istom geografskom području, s jednakim metodama odvijao se i genocid na Asircima. Oba genocida imali su za cilj osiguravanje kompaktnog turskog etničkog područja i sprječavanje da Rusija s područja Kavkaza iziđe na obale Mediterana, preko područja današnje istočne Turske koje su u to doba u velikom dijelu naseljavali kršćanski Armenci i Asirci.
Genocid nad Asircima je naziv događaja iz 1915. – 1916. kojim su mladoturci na području koje predstavlja istok današnje Turske pobili i raselili veliki broj Asiraca (Ajsora); posljedično je s tog područja – na kojem je do tada živjela većina asirskog naroda – Asiraca praktično nestalo.
Holodomor, poznat i kao Gladomor; (prema ukr.: Голодомор, голод (holod) – glad i морити (moryty) – umoriti; Holodomor (Gladomor) – umorstvo umjetno izazvanom glađu); umjetno stvorena glad koja je obuhvatila stanovništvo sovjetske Ukrajine, sjevernog Kavkaza, te područje oko donjeg toka rijeke Volge između 1932. – 1933. godine. Spomen na žrtve Holodomora obilježava se u Ukrajini i širom svijeta svake godine, četvrte subote u mjesecu studenom. Područja pogođena glađu bila su u većini naseljena ukrajinskim seljaštvom koje je pružalo otpor novoj sovjetskoj ekonomskoj politici odnosno nesrazmjer-nom kolektivnom oduzimanju privatno stečenih dobara zbog čega je Holodomor 2003. godine po prvi puta javno u Ukrajini proglašen genocidom sovjetsko–komunističke vlasti protiv ukrajinske nacije. Prema određenim istraživanjima i dostupnim dokazima, samo na prostoru Ukrajine umrlo je između 3 i 7 milijuna ljudi. Neki stručnjaci navode da je ukupno ubijeno i do 10 milijuna ljudi što Holodomor svrstava u jedan od najvećih zločina 20. stoljeća. Poljski odvjetnik židovskog porijekla Raphael Lemkin, jedan od autora definicije genocida, prozvao je ovaj zločin »klasičnim genocidom«. Ključnim osobama odgovornim za zločine počinjene u Holodomoru smatraju se sljedeći sovjetski dužnosnici: Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin, Lazar Kaganovič, Pavel Postyšev, Stanislav Kosior, Vlas Čubar, Mendelj Hatajevič, Stanislav Redens i Vsevolod Balickij.
Genocid Herera i Nama (prije, također ‘ genocid Herera i Namaqua’ ) bila je kampanja etničkog istrebljenja i kolektivnog kažnjavanja koju je Njemačko Carstvo vodilo protiv naroda Herera (Ovaherero) i Nama u njemačkoj jugozapadnoj Africi (danas Namibija ). Bio je to prvi genocid koji je započeo u 20. stoljeću, dogodio se između 1904. i 1908. U siječnju 1904., narod Herero, koji je predvodio Samuel Maharero, i narod Nama, koji je predvodio kapetan Hendrik Witbooi, pobunili su se protiv njemačke kolonijalne vlasti. 12. siječnja ubili su više od 100 njemačkih doseljenika na području Okahandje. Uslijedila je strašna osveta. U kolovozu je njemački general Lothar von Trotha porazio Ovaherero u bitci kod Waterberga i otjerao ih u pustinju Omaheke, gdje ih je većina umrla strašnom smrću od dehidracije. U listopadu su se i Namaci pobunili protiv Nijemaca, ali su doživjeli sličnu sudbinu. U genocidu je ubijeno između 24.000 i 100.000 Hererosa i 10.000 Nama. Prvu fazu genocida karakterizirala je raširena smrt od gladi i dehidracije, zbog sprječavanja Herera da napuste pustinju Namib od strane njemačkih snaga. Nakon što su poraženi, tisuće Hererosa i Nama bili su zatvoreni u koncentracijskim logorima , gdje je većina umrla od bolesti, zlostavljanja i iscrpljenosti.
Godine 1985. Whitakerovo izvješće Ujedinjenih naroda klasificiralo je posljedice kao pokušaj istrebljenja naroda Herero i Nama u Jugozapadnoj Africi, i stoga jedan od najranijih pokušaja genocida u 20. stoljeću. Godine 2004. njemačka vlada priznala je događaje – što je njemački ministar okvalificirao kao “ispriku” –, ali je isključila financijsku odštetu za potomke žrtava. U srpnju 2015. njemačka vlada i predsjednik Bundestaga službeno su te događaje nazvali “genocidom”. Međutim, tada je odbila razmotriti reparacije. Unatoč tome, posljednja serija lubanja i drugih ostataka zaklanih pripadnika plemena koji su odneseni u Njemačku radi promicanja rasne superiornosti vraćeni su u Namibiju 2018. godine, s Petrom Bosse-Huber [ de ], njemačkim protestantskim biskupom , opisujući događaj kao “prvi genocid u 20. stoljeću”. U svibnju 2021. njemačka vlada izdala je službenu izjavu u kojoj je rekla da Njemačka
“ispričava se i klanja pred potomcima žrtava. Danas, više od 100 godina kasnije, Njemačka traži oprost za grijehe svojih predaka. Nije moguće poništiti učinjeno. Ali patnja, nečovječnost i bol koju je Njemačka nanijela desecima tisuća nevinih muškaraca, žena i djece tijekom rata u današnjoj Namibiji ne smiju se zaboraviti. Mora služiti kao upozorenje protiv rasizma i genocida. ”Nadalje, njemačka vlada pristala je platiti 1,1 milijardu eura tijekom 30 godina za financiranje projekata u zajednicama koje su bile pogođene genocidom.
U pokolju u Katynskoj šumi (poljski: zbrodnia katyńska, Katyń crime; ruski: Катынский расстрел), postrojbe sovjetskog Ministarstva unutrašnjih poslova (poznatije kao NKVD) ubile su više tisuća poljskih časnika isključivo na etničkoj osnovi, kako bi se istrijebila nacionalna vojna, politička i kulturna elita. To je bio dio šire akcije NKVD-a u okviru koje je, prema zapovjedi najužeg sovjetskog rukovodstva, ubijeno oko 22 000 poljskih državljana, časnika, policajaca, intelektualaca i druge elite. Ubijani su na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katina dugo bile jedine poznate, općenito se čitav ovaj aristocid naziva pokoljem kod Katinske šume. Nakon što je 1943. Wehrmacht otkrio masovne grobnice kod Katina, prekinuti su odnosi između poljske vlade u emigraciji i Sovjetskog Saveza. Pokolj je koristila propagan-da Trećeg Reicha, dok je sovjetsko rukovodstvo pod Staljinom odlučno odbijalo svaku vezu s masakrom, i za njega optuživalo Nijemce. Tek je Mihail Gorbačov 1990. jasno rekao, da je za masakr odgovoran Sovjetski Savez. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose.
Bleiburška tragedija i Križni put su najčešći nazivi koji se koriste kako bi opisali događanja koja su uslijedila nakon neuspješnog pokušaja predaje pripadnika poražene vojske NDH zajedno s ogromnom masom civilnog hrvatskog pučanstva, Savezničkim Britanskim postrojbama u blizini koruškog gradića Bleiburga u današnjoj Austriji, nakon što je Drugi svjetski rat službeno završen. Pripadnici poražene vojske su nakon neuspješnih pregovora s britanskim i partizanskim zapovjednicima bezuvjetno položili oružje na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. nakon čega su od Britanaca, zajedno s većim brojem civila koji su im bili u pratnji, nasilno izručeni jedinicama NOVJ, tada već združenim u JNA. Nakon predaje uslijedio je prisilni povratak zarobljenika u Jugoslaviju tijekom kojeg je veći dio zarobljenika ubijen na području današnje Slovenije u masovnim pogubljenjima koja su proveli partizani, dio je ubijen ili je umro od iznemoglosti tijekom dugih marševa smrti, a dio je umro kasnije u radnim logorima od raznih bolesti i loših uvjeta života. Takvo postupanje partizana prema ratnim zarobljenicima predstavlja najveći ratni zločin u razdoblju neposredno nakon rata, a često se opravdava osvetničkim, ali i političkim motivima koje su partizani pod zapovjedništvom maršala Tita KPJ imali.
Točan broj ubijenih u događanjima prije i nakon predaje na Bleiburškom polju ni do danas nije precizno utvrđen, ali je ogroman. U komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, pa sve do raspada Jugoslavije, javno se nije govorilo o nikakvim masovnim ubojstvima i drugim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista. Takve teme su bile tabu, a o njima se nije pisalo niti ih se istraživalo sve do trenutka raspada Jugoslavije.
Stradanje hrvatskih ratnih zarobljenika nakon predaje na Bleiburgu događalo se u sklopu postupanja jugoslavenskih snaga s drugim zarobljenim osovinskim vojnicima. Procjenjuje se da je Jugoslavenska armija na kraju II. svjetskog rata zarobila 194.000 njemačkih vojnika, od kojih je pobijeno i od bolesti narednih nekoliko mjeseci pomrlo njih između 80 i 100 tisuća; jugoslavenski službeni izvori su potom priznavali svega 15.028 njemačkih ratnih zarobljenika pomrlih u jugoslavenskom zarobljeništvu.
Hrvatski se etnos nikada nije oporavio od ovog genocida
Genocid u Ruandi naziv je za masovna ubojstva stotine tisuća pripadnika manjinskog naroda Tutsi, kao i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavljali tim pokoljima, u srednjoafričkoj državi Ruandi. Zločin su počinile dvije ekstremističke organizacije naroda Hutu: Interahamwe i Impuzamugambi, a odvijao se između 6. travnja i sredine srpnja 1994. godine. Po procjeni iz veljače 2008. godine broj žrtava iznosi preko 1.074.000. Drugi izvori navode između 500.000 i 1.000.000 mrtvih.
Genocid srpskih vojnih i paravojnih snaga u Srebrenici je ratni zločin izvršen u razdoblju od 13. do 19. srpnja 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, u kojemu su Vojska Republike Srpske i posebna srbijanska vojna postrojba Škorpioni ubila najmanje 8372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenica. Ružna posebnost ovog slučaja je i to što su mu svojom nestručnošću „kumovale“ mirovne snage UN-a.
Srebreničku enklavu je 1993. godine Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenim područjem, a zauzele su je srpske snage 11. srpnja 1995. godine. Prema standardnim podatcima, srpske snage ubile su između 7000 i 8000 nenaoružanih Bošnjaka među kojima su se nalazili dječaci i muškarci u dobi od 13 do 77 godina. Ubijeni su isključivo zbog etniče i konfesionalne pripadnosti. Prvi osuđeni za zločin u Srebrenici koji je priznao kazneno djelo ubojstva bio je plaćenik 10. diverzantskog odreda Dražen Erdemović, koji je osuđen u studenome 1996. na pet godina zatvora. Nakon tri i pol godine zatvora, Erdemović je bio oslobođen, a na temelju njegova iskaza iz kolovoza 2001. osuđen je general Radislav Krstić.
Pad bošnjačke enklave Žepe, koju je Vijeće sigurnosti UN-a 1993. godine proglasilo zaštićenim područjem, dogodio se 25. srpnja 1995. godine. Kao posljedica sukoba između srpskih snaga i Armije RBiH poginulo je oko 70 ljudi. Ranjeni civili evakuirani su u Sarajevo i Kladanj, a oko 500 zarobljenika razmijenjeno je za Srbe. Jedina neratna žrtva zločina u Žepi bio je pukovnik ARBiH Avdo Palić kojega su Srbi zarobili tijekom pregovora o uvjetima predaje žepačkog garnizona 27. srpnja 1995. u kampu UNPROFOR-a, te je kasnije ubijen. Nakon pada Srebrenice i Žepe, NATO je usvojio plan bombardiranja srpskih ciljeva i prijetnjom sile kako bi spriječili napade srpskih snaga na zaštićenu zonu u Goraždu. Tvrdnja predsjednika Alije Izetbegovića da je nestalo između 7 i 10 tisuća muslimana, kao i druga granata na tržnici u Markalama u Sarajevu, bili su povod za masovno bombardiranje Republike Srpske. Konačno su u kolovozu 1995. godine hrvatske snage – HV i HVO, zajedno s Armijom RBiH potisnuli Vojsku Republike srpske u akcijama koje su trajale do prosinca 1995. godine, omogućivši potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je zaključen rat u BiH. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Europski parlament i Ured visokog predstavnika za BiH, označili su pokolj u Srebrenici kao genocid. Službena vlast Republike Srpske preuzela je odgovornost za počinjeni pokolj u Srebrenici 2003. godine. Narodna skupština Republike Srbije osudila je pokolj 2010. U siječnju 2007. godine Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije označio je djelovanje srpskih snaga u Srebrenici kao genocid. Europski parlament je u siječnju 2009. godine proglasio 11. srpnja „Danom sjećanja na genocid u Srebrenici”.
Rat u Darfuru Arapske sudanske vlasti iz sjeverne regije Rizeigat, počinili su masovne pokolje i protjerivanja nad nearapskim stanovništvom Darfura, odnosno etničkim zajednicama Fur, Masalit i Zaghawa. Velik dio međunarodne zajednice okarakterizirao je te zločine militantnih Arapa kao čin genocida. Iako prema izvještaju UN-a iz 2005. ti “zločini nisu bili genocid”, Međunarodni sud (MS (UN)) je svejedno u srpnju 2008. optužio sudanskoga predsjednika Omara al-Bašira za genocid i zločin protiv čovječnosti. U sukobu je poginulo najmanje 178,000 ljudi te je prouzročio 2.7 milijuna izbjeglica.
Strašan genocid, a koji nije međunarodno-pravo sankcioniran izvršen je u Kambodži / Kampučiji tijekom vladavine komunističke stranke pod vodstvo Pol Pota i Kije Sampana. Komunisti su izvršili genocid nad vlastitim narodim istrijebivši trećinu, a prema nekim podatcima skoro polovinu cijeloga kambodžanskog etnosa.
***
Genocidi koji su u tijeku
Progoni i etničko čišćenje naroda Saharawi odnosno Saharui
Zapadna Sahara (1884–1976. Španjolska Sahara), područje u sjeverozapadnoj Africi, između Atlantskog oceana na zapadu, Maroka (duljina granice 443 km) na sjeveru, Alžira (42 km) na sjeveroistoku te Mauretanije (1561 km) na istoku i jugu; obuhvaća 266 000 km². Područje se nalazi pod okupacijom Maroka.
Na području Zapadne Sahare živi narod Saharawii, odnosno Saharui. Marokanci im odriču samobitnost.
Suvremena priča o Zapadnoj Sahari započinje krajem 19 stoljeća kada Španjolska preuzima kontrolu nad područjem. Nakon gubitka američkih i svih drugih vrijednih kolonija s izuzetkom Kube i Filipina Španjolska je ovdje pokušala naći utjehu. Ubrzo su Španjolci uvidjeli svoju grješku i pokušali se riješiti neprofitabilne kolonije. Na kraju ju nitko nije htio pa ostaje u njihovim rukama do 1975 godine.
To je vrijeme umiranja diktatora Franca u Španjolskoj i želje tamošnjeg režima da napusti ovu koloniju. Istovremeno s očekivanim odlaskom Španjolaca Maroko i Mauritanija su svima obznanili želju za aneksijom teritorija. Ove dvije države su se pozivale na neka svoja povijesna prava što će 16.10.1975 odbiti Međunarodni sud pravde. Bez obzira na ovo 4 dana kasnije Španjolska potpisuje predaju 2/3 Zapadne Sahare Maroku i 1/3 Mauritaniji. Domicilni narod nisu konzultirali glede ove odluke. Sharui su se organizirali, stvorili pokret POLISARIO i počeli borbu za nezavisnost. 1973. godine osnivaju Polisario (na španjolskom “Frente Popular de Liberación de Saguía el-Hamra y Río de Oro” a u prijevodu “Narodni front za oslobođenje Saguía el-Hamre i Río de Ora”). Dvije regije, navedene u nazivu pokreta, čine Zapadnu Saharu. Cilj organizacije Polisario je državna neovisnost regije Zapadna Sahara. Nakon što se sredinom sedamdesetih godina sve više Marokanaca naselilo na to područje, Polisario je u veljači 1976. proglasio “Demokratsku arapsku republiku Saharu” (DARS). Ubrzo nakon toga, započeli su oružani sukobi s marokanskom vojskom. Alžir je posebno podržavao i podržava pokret Polisario. Tamo živi mnogo izbjeglica iz Zapadne Sahare, posebno u izbjegličkom kampu u blizini Tindoufa.
Nakon 3 mjeseca borbi Zapadna Sahara je porazila Mauritaniju izbacivši ju iz rata, ali na tome je priča stala. Maroko je jednostavno bio prevelik, prejak za maleni broj Saharua, stanovnika ove države.
Kako niti Maroko nije mogao pobijediti tamošnje patriote niti oni njega vlada u Rabatu je izgradila zid. Riječ je o zidu dugom 2700 kilometara kojeg čuva 100 tisuća vojnika. Zapadno od ovog zida se nalazi obala Atlantskog oceana i resursi Zapadne Sahare, a istočno pustinja. Protjerani iz svojih obitavališta Sharui su prinuđeni u ograničenom pustinjskom prostoru. Imaju svoju Vladu smještenu i susjednom Alžiru i aktivne međunarodne odnose. Mauritanija je 1984. godine odustala od pripajanja Zapadne Sahare i priznala Demokratsku Arapsku Republiku Saharu – SADR.
Neovisnost Zapadne Sahare su do sada bile priznale 84 države. Po utjecajem, pritiskom Maroka, a danas i SAD-a gotovo pola država je povuklo priznanje države. Općenito gledajući priznanje države se temelji na odluci Internacionalnog suda pravde i zabrani izmjena granica.
Glavni problem za Maroko je što se u skupini ovih država nalaze afričke sile. Tu nalazimo Alžir, Nigeriju i Južnu Afriku koji priznaju i podržavaju neovisnost Zapadne Sahare. Afrikanci Maroko zbog svega ovoga smatraju opasnom, agresorskom državom !? Etničko čišćenje je izazvalo velike patnje Saharua i prijeti njihovom nestajanju kao etnosa.
Agresije RF na Ukrajinu
– U naše vrijeme Ruska Federacija provodi genocid na ukrajinskom populacijom u okupiranim krajevima.
Burma
– U Burmi generalska hunta provodi genocid nam etničko-konfesionalnom zajednicom Rohindže.
NR Kina
– Prema tvrdnjama međunarodnih organizacija za ljudska prava Narodna Republika Kina je izvršila aristocid u Tibetu
***
Prema dr. Gregory Stentonu [1], predsjedniku Genocide Watch, genocid se razvija u osam etapa:
- Razvrstavanje (klasifikacija): ljudi se dijele na “mi” i “oni”. “Glavna preventiva u ovom ranom stadiju je razvijanje univerzalnih institucija koje nadilaze… podjele.”
- Označavanje (simbolizacija): “Skupa s mržnjom, članovima prokazanih grupa (parija) mogu protivno njihovoj volji biti nametnuta obilježja (simboli)… U cilju borbe protiv obilježavanja, simboli mržnje mogu biti zakonski zabranjeni… kao i govor mržnje.”
- Obezljuđivanje (dehumanizacija): “Obezljuđivanjem se prevladava normalna ljudska odbojnost prema ubojstvu.”
- Organiziranje: “Genocid je uvijek organiziran… Posebne vojne, paravojne ili policijske jedinice se često obučavaju i naoružavaju… Kako bi se suprotstavili ovom stupnju, članstvo u ovakvim policijama mora biti zabranjeno zakonom.”
- Polariziranje: “Grupe koje stoje iza mržnje emitiraju polarizirajuću promidžbu… Preventiva može značiti zaštitu sigurnosti umjerenih vođa ili pomoć grupama za ljudska prava…”
- Identificiranje: “Žrtve se identificiraju i izdvajaju zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti… Na ovom stupnju, mora se jasno pozvati na uzbunu protiv genocida…”
- Istrebljivanje: “Na ovom stupnju, samo hitna, brza i nadmoćna oružana intervencija može zaustaviti genocid. Moraju biti uspostavljene stvarne sigurne zone ili koridori za evakuaciju izbjeglica sa teško naoružanom međunarodnom zaštitom.”
- Poricanje: “Počinioci… poriču da su počinili ikakav zločin… Odgovor na poricanje jest kazna izrečena pred međunarodnim tribunalom ili državnim sudovima.”
Članak 2. ove Konvencije definira genocid kao “bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom da se unište, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: ubijanje pripadnika skupine ljudi; nanošenje teških tjelesnih ili duševnih povreda pripadnicima grupe, namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima sračunatima da dovedu do njihovoga fizičkog uništenja, u cijelosti ili dijelom; nametanje mjera kojima je cilj sprječavanje rađanja unutar skupine ljudi; [i] prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu skupinu”. Zbog tadašnjega Staljinovoga utjecaja, u ovu definiciju genocida prema međunarodnom pravu nisu uključene političke skupine.
Ističem dio navedenoga članka koji genocidom definira i “NAMJERNO PODVRGAVA-NJE SKUPINE TAKVIM UVJETIMA ŽIVOTA KOJI BI TREBALI DOVESTI DO NJENOGA POTPUNOG ILI DJELOMIČNOG UNIŠTENJA”.
Kritičari navedene definicije genocida ukazuju da ona preusko određuje grupe koje su zaštićene na temelju ugovora, osobito nedovoljno štititi političke skupine od onoga što se naziva politicid.
Druga kritika ističe kako prema navedenoj definiciji Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda može kazniti samo one koji su već počinili genocid, a bili su dovoljno glupi da ostave pisani trag o zločinu.
Zbog ovih kritika dolazi u travnju 2006. do usvajanja rezolucije Vijeća sigurnosti UN 1674. Vijeće je pozvalo na akciju kako bi se zaštitili civili u oružanim sukobima i zaštitilo pučanstvo od genocida, ratnih zločina, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti
Bilješka:
[1] Gregory H. Stanton je osnivač (1999.) i predsjednik Genocid Watcha, osnivač (1981.) i direktor projekta Kambodžanski genocid, te osnivač (1999.) i predsjednik Međunarodne kampanje za kraj genocida. Od 2007. do 2009. godine bio je predsjednik Međunarodne udruge genocida Znanstvenici. Prije nego što se pridružio State Departmentu, Stanton je bio pravni savjetnik RUKH-a, ukrajinskoga pokreta za nezavisnost.
