Voštano-blijedo tijelo ostalo na krevetu
U 95. godini života vidljivo je dogorijevao napokon dogorio. Izdahnuo posljednji dah kao ptić, bez hropca, bez trzaja. Otplovio neznanom, nevidljivom lađom put beskraja. Voštano-blijedo tijelo ostalo na krevetu. Umorni čovjek, umorni starac.
Tjednima prije smrti netremice me gledao i gledao, kao da me se ne može nagledati, ili je čovjekov predsmrtni pogled željan bližnjih. Duša njegova draga, topla i sjajna, spremna je bila na rastanak sa svijetom, ali teško se rastajao od mene.
Skromni, plemeniti čovjek, koji nije pognuo glavu pred onima koji su mu je željeli odsjeći, nikoga nije vrijeđao, nikome na put stao. Bogoljuban, domoljuban, pomiren sa svim nepravdama , oprostio je i onima koji su ga skidali do gola, koji su ga nevina vrebali po danu i po tamnoj noći. To gotovo stogodišnje stablo nije se povilo pred nijednim vjetrom, odolijevalo je svakoj oluji. Živac kamen iz krševite Dalmacije, odživio je sva svoja godišnja doba. Osakaćen, oblomljen, metcima izrešetan, u mrzloj rijeci Cetini davljen. Mnogi poput njega zaglavili su negdje, bez traga nestali, samo Bog zna gdje su im kosti. Bio je od ljudi osuđen na smrt, ali od Boga pošteđen. Svaka njegova riječ meni je sveta, svaki njegov pogled krijepio me. Nije ćutio vlastitu bol, gutao ju je kao gutljaj vina zagorčenog pelinom, ali svaka moja rana bila je nož zaboden u njegovo srce.
Oče moj Milane, kad bi Božje obećanje da ćemo uskrsnuti bila obmana, ja ne bih žalila stoga. Što se mene tiče neka nas ne bude, da ne ubijamo jedni druge, ne pletemo jedni drugima paukovu mrežu, ne stežemo konop oko vrata.
Ali oče moj, život bih smatrala suvišnim, ako u vječnosti ne bih opet tebe srela. Iako umiremo, zapravo preselimo se, ne može umrijeti ono što nas spaja, ne može umrijeti ljubav, dobrota, zahvalnost.
Dok motrim tvoj lik na fotografiji, dodirujem tvoj štap koji stoji u kutu sobe, slapovi nježnosti preplavljuju me. Da su mi prije rođenja ponudili neka za oca izaberem nekoga moćnoga kralja, odbila bih. Izabrala sam baš tebe da me na ovom svijetu dočekaš raširenih ruku, a da ja tebe ispratim sklopljenih ruku.
Sad sama sjedim za stolom za kojim smo skupa sjedili, molili, ručavali i večeravali, pričali o događajima u svijetu. Slušala sam o tvom Križnom putu, koji si prošao ti i mnogi hrvatski domoljubi, o okrutnosti zla koje nam ni danas ne da ni časa mira. Tješila te dok si tugovao za mlađim bratom Dragom, bačenim u neznanu jamu, kojemu si uvijek plaćao mise zadušnice. Podrezivala ti nokte, masirala stopala, brijala tvoje glatko, mekano lice. Brižno si pazio na svoj izgled, uvijek vojnički uredan. Kad bi odlazio u crkvu, bio si gospodin u lijepim odijelima i košuljama, s lijepim kravatama, uspravan kao voštana svijeća, unatoč gotovo stopostotnoj invalidnosti, unatoč dubokoj starosti. Kad bih čitala poslanice i psalme, svima si govorio: „Ono je moja ćer“, iako su to znali i vrapci.
Tvoje mjesto za stolom nije prazno, iako na stol stavljam samo jedan tanjur, tu je uvijek sjećanje. Moj suprug Ivan, preselio se u nebo prije tebe, kao i majka Filomena i draga tetka Mare.
Često mi dolaziš u snove, brineš se kako se osjećam, a ja upalim blagoslovljenu svijeću i molim se za tebe i sve naše drage. Bog upravo želi da ljubavlju jedni drugima zacjeljujemo rane. Kad sam na svetoj misi, u mojoj torbici su tvoje fotografije i svih dragih mi osoba, vaše duše pozivam da budete pred oltarom. Kad se prikazuje Tijelo i Krv Isusova, zatražim oprost za vas, prosim milost Božju da se otvore vrata Raja ako slučajno niste još tamo.
Često osjetim tvoj miris, osjetim bliskost koju smo dijelili kao čestiti otac i kćer koju si cijenio i neizmjerno volio. Ulijem u čašu malo vina, nazdravim tebi, koji si svojim oskaćenim rukama obrezivao, okopavao i gnojio lozu, u tuđini gradio na građevini, iako mi nikad neće biti jasno kako si to uspijevao.
Strpljiv budi ćaća moj, i ja se, poput ovoga Sunca koje se navečer spušta nad horizontom, polako primičem zalasku. Nosim na sebi znamen krsta, znamen Krista, znamen hrvatskoga roda, koji si mi utisnuo da se ne zaboravim, da se ne izgubim, da me osjetiš, prepoznaš među nebrojenim mnoštvom duša.
Ja, tvoje dijete, nikad se nisam niti ću se oprostiti od tebe, jer ti i ja rastati se ne možemo. Nema te udaljenosti, koja bi nas otuđila, te vode koju bi nas razdijelila, rijeke koju ne bih pregazila, oceana koji ne bih preplivala da se opet sretnemo.
