Ne kupuje se kuća ili vikendica, kad nemaš čime vraćati kredit podignut za nju
Čitam po portalima kako povratnik iz iseljeništva Stjepo Bartulica, saborski zastupnik, član Domovinskog pokreta, zajedno sa suprugom ima za nekih 120 eura veća mjesečna primanja, nego što mu iznosi mjesečna rata kredita, za stan i kuću, koju je nedavno kupio, na otoku Prviću. Ljudi se s pravom pitaju, kako, s čime i od čega ta obitelj, s troje djece živi. Nije to baš nekakva zagonetka. Ima puno takvih slučajeva. Te i takve obitelji, uzdržava i daje im novac Crkva i neke druge vjerske i domoljubne organizacije. Da bi to dobio trebaš biti iskreni domoljub, vjernik i veliki Hrvat. Neki su se sami takvima stvorili, najviše svojom retorikom i zaklinjanjem u veliku ljubav prema domovini. Neke su takvima stvorili drugi, prvenstveno, na vjerskoj osnovi. Poznajem neke obitelji, gdje već druga generacija uživa blagodati crkvene i vjerske pomoći, na razne načine. Dobili su veliki stan, mjesečno dobivaju solidnu apanažu u novcu i ostalim potrepštinama. Komotno i solidno žive. Školuju djecu do najvišeg stupnja. Toj djeci osiguraju stan i sve ostalo. Ide to tako u krug. Ne prekida se.
U isto vrijeme sve više ljudi živi u siromaštvu ili je na pragu siromaštva. Koga briga. Oni su nevidljivi. Oni su teret društva. Njima se bacaju mrvice sa bogatog stola darivatelja podobnih i „pobožnih“.
Sami su si krivi. Nisu se htjeli ili nisu znali proglasiti domoljubima i velikim Hrvatima. Nisu se učlanili u HDZ ili Domovinski pokret. Svoj teret, jad i bijedu sami nose i s njima se hrvaju, često kao podstanari, spajajući jedva kraj s krajem. Nisu bili te sreće da budu privilegirani i izabrani. Nemaju taj gen u sebi kako bi živjeli na tuđoj grbači. Osim toga imaju i nekakav sram. Svoje probleme rješavaju sami, kako god znaju i umiju. Ne iskorištavaju državu, niti ikoga drugoga. Životare, isključivo svojom zaslugom. Ne smatraju se posebnima. Vole svoju domovinu i Hrvati su. To ne ističu, a kamoli da to naplaćuju. Ti i takvi iseljavaju. Traže bolji život, tamo gdje će moći dostojno živjeti od svojeg rada.
Oni drugi koji svoje domoljublje i hrvatstvo skupo naplaćuju useljavaju ili ostaju ovdje. Njima ne treba bolji život. Dobivaju čak i više nego što su očekivali.
O tome bi se trebalo govoriti i pisati. Sve to mi plaćamo, na ovaj ili onaj način.
Radimo diskriminaciju i segregaciju. Neki se time ponose.
Kakav to moraš biti čovjek, kad dopustiš da te drugi uzdržavaju, a imaš pristojna primanja? Ne kupuje se kuća ili vikendica, kad nemaš čime vraćati kredit podignut za nju. Ne ljetuje se na elitnim destinacijama, ako nemaš za normalan život. Ne ide se na skijanje, ako ti fali novaca za normalan život. Ne busaš se u svoja domoljubna hrvatska prsa, zbog onoga što radiš i doprinosiš svojim radom. Ne upućuješ druge kako bi trebali živjeti. Ne dijeliš lekcije iz domoljublja i hrvatstva. Ne vraćaš se u dalju i bližu mračnu prošlost, kako bi evocirao njene svijetle trenutke, koji su samo tebi svijetli.
Jako me ljuti kad neki ljudi, posebice oni koji su od nekuda, zbog nečega, ovdje došli, nama koji smo tu oduvijek sole pamet i dijele lekcije, dok direktno ili indirektno od nas žive i imaju svekolike koristi.
Imati solidan (veliki) stan u Zagrebu i veliku kuću na moru malo tko može imati. Istina neki su si to, svojim radom, priskrbili. Svaka čast, posebice, ako je to pošteno stečeno. Neki su naslijedili. To je sasvim u redu i legalno.
Međutim, kad postoji imalo sumnje u takvu imovinu, nije nikakvo čudo , da se o tome govori i piše. Nije to nikakva hajka. Lex AP to ne brani, barem ne, još za sada.
Navedeni slučaj nije jedinstven. Ima toga više nego što bi čovjek očekivao. Dvostruka mjerila su na djelu. Postoje naši i oni koji nisu naši. Našima se pomaže. Vrlo je upitno i diskutabilno tko te dvije kategorije određuje i po kojim kriterijima.
Domoljublje i veliko hrvatstvo su za sada nezaobilazni kriteriji. Pitanje je samo čime se to mjeri. Kako se dokazuje? Uglavnom monolozima i samohvalama.
Svoje domoljublje i hrvatstvo su pokazali i dokazali mnogi naši poginuli i živi branitelji. Neki od njih danas nemaju niti stan, niti kuću. Nemaju niti primanja od 3.000 kuna. Nisu niti saborski zastupnici, niti kandidati za Europski parlament.
U svemu oskudijevaju, ali ne hodaju mali ispod zvijezda.
