Antunu Gustavu Matošu
Kad bi opet bio,
Opet, roditi se htio.
U zemlji ovoj, opojnog vina.
Mirišljivih jabuka i obilja žita.
Čarobnih vila, slavuja i lastavica.
Tajnovitih izvora, raskošnih rijeka,
I plavookog mora.
Biti kršten,
Po našem lijepom običaju,
I voljeti kako si volio svoj korijen.
Svoj rod, polje i njivu.
Kad bi opet bio,
I pjesme pisati htio!
Koje su srca tvoga sukljajući plamen.
Na strunama duše.
Svirati cvijeću serenade,
S jatima ptica, buditi snenu zoru.
Uranjat nag, u vatru, i vodu.
Duša tvoja, u raskošnom cvatu,
Puna nebeskog nektara.
Opet bi prosipao biserne suze.
Jer pjesnik, bez tuge, sve da živi,
U medenu pčelinjem satu.
Pjesnik biti ne može.
