Za rješavanje problema uvijek se mora pronaći rješenje
U jednoj školi, u centru Zagreba, učiteljica se zaključala s djecom u učionici, u strahu pred 9-godišnjim dječakom i njegovim roditeljima. Taj dječak navodno od početka godine stvara određene probleme u razredu. Na razne načine maltretira ostalu djecu, neprimjereno se ponaša i veliki je problem. Došlo je do toga da je dječak izdvojen iz razreda i da ima na daljinu nastavu u školskoj knjižnici, gdje je uvijek uz njega jedan učitelj. Zar zaista nije postojalo drugo rješenje? Škola ima stručnu službu koja je to morala riješiti. Ako oni to nisu mogli i htjeli, trebalo je angažirati ostale službe u gradu i u ministarstvu. Taj dječak treba stručnu pomoć, da bi se prilagodio kolektivu. Najveću ulogu u tome bi trebali i morali imati dječakovi roditelji. Oni navodno zahtijevaju da se dječak vrati u razred i bude na nastavi s ostalom djecom. Znaju li ti roditelji zbog čega je uopće došlo do situacije, da je dječak izdvojen iz razreda? Što se napravilo da do toga ne dođe?
Roditelji su od samog početka slučaja morali biti u sve uključeni. Roditelji i ostali akteri, od razrednice, do pedagoga i ravnateljice su morali sve moguće poduzeti, da dječak ostane u razredu. Netko, ili više njih su zakazali. Nisu dovoljno dobro obavili svoj posao. Roditelji ostale djece su trebali sudjelovati u tome. Oni su zabrinuti za svoju djecu koja su ugnjetavana i na neki način ugrožena ponašanjem tog dječaka. To je sasvim u redu. Međutim, nije rješenje zaključavati se u razredu, da taj dječak ne uđe među ostale. To je neprihvatljivo, iako je to možda bilo najbolje rješenje u datom trenutku.
Ja za sve ovo krivim roditelje tog dječaka prvenstveno, a onda upravu, odnosno stručno-razvojnu službu škole (pedagog, psiholog, sociolog, liječnik…). Do ove situacija sa zaključavanjem učionice nije došlo odjednom i naprasno. Slučaj se razvijao i eskalirao. Sada bi to stanje trebalo normalizirati i smiriti. Dječaku treba pomoći, u svakom slučaju, na najbolji mogući način. Multidisciplinarni tim stručnjaka bi trebalo uključiti u rješavanje ovog problema, koji se u samom početku mogao i morao riješiti u razredu s učiteljicom i roditeljima. Ako to nije bilo moguće, onda se trebala uključiti pedagoška služba škole. Zatim, po redu ostale nadležne službe u gradu. Izdvajanje dječaka iz kolektiva nije rješenje. To je nužno zlo.
Pitanje svih pitanja je: zašto se taj dječak ponaša na način na koji se ponaša, krajnje neprimjeren i neprihvatljiv? Ono što navodno govori ostaloj djeci, negdje je čuo. Najvjerojatnije u svojoj najbližoj okolini. Što je bilo s tim dječakom u vrtiću i u prethodna dva razreda? Za sve postoji razlog i uzrok. Taj bi uzrok ili uzroke trebalo otkriti i pokušati otkloniti. To se ne može i ne će moći napraviti bez suradnje roditelja i škole. Roditelje bi trebalo uvjeriti da ponašanje njihova sina nije u redu. Ukoliko oni to ne shvaćaju i ne žele prihvatiti, onda se mora pribjeći ostalim mjerama, s ciljem saniranja stanja i pružanja adekvatne pomoći djetetu.
Ovo bi bilo smiješno, da nije žalosno. Najlakše je reći: Nemoćni smo. To naprosto nije istina. Imala sam svakakvih slučajeva u svojem 36-godišnjem radu u školi. Uvijek se pronašlo rješenje za riješiti problem. Za rješenje problema potrebna je prvenstveno suradnja svih čimbenika uključenih u slučaj, od učiteljice do ministarstva.
