Sarajevom džihadisti hodaju odjeveni u svoju ratnu uniformu i sa svojom ratno ubilačkom, terorističko kršćanofobičnom kulturom
Na “malom terorističkom muslimanskom otoku” na europskoj margini, a na kojem brojniji muslimansko-bošnjački narod, gotovo od nasilne pojave islama na tim područjima sije nacionalnu i vjersku mržnju, skriva masovne grobnice Hrvata i svoje muslimanske ratne zločince, te podupiru bošnjačke političko zločinačke nasljednike, tu zasigurno ne može rasti pomirba i mir, sloboda i jednakost. Tu nema i ne može biti budućnosti, čak ni za sijače tog otrova, koji je kontaminirao ne samo to bosansko i hercegovačko tlo nego i šire.
Jer, svako i od bilo koga sijanje mržnje bilo kojeg predznaka, poglavito vjerskog i nacionalnog, suicid je sijača tog po budućnost čovječanstva kataklizmičko opasnog otrova. Uz to još kada se zna, a zna se, da to sjeme siju nekažnjeni muslimanski ratni, i bošnjački poratni zločinci neopranih ruku od krvi hrvatskih žrtava, onda je sigurno da iz tog sjemena mora izrasti samo zlo rata, ubijanja, progona, etničkih čišćenja. Ubijanje fratara, silovanje časnih sestara, ubijanje djece samo zato što su hrvatska i katolička, ubijanje hrvatskih povratnika, i opstruiranje svakog povratka prognanih Hrvata.
Što je i vidljivo na tom “malom terorističkom muslimanskom otoku” koji se prostorno svaki dan širi. Taj “mali teroristički muslimanski otok” svakim danom je veći i vidljiviji, a daytonska Bosna i Hercegovina, američka tvorevina kao dar beha muslimanima za grijehe u islamskim zemljama, sve je manja i gotovo nestala u svim europskim, civilizacijskim, kulturnim i nacionalno vjerskim šarolikostima.
Jer, svaka beha zajednica u nekim multi kulti vrijednostima, pa ni ova američka kojom vlada njihov veleposlanik nastanjen u sto posto čistom Sarajevu uz suradnju sa Haaškim tribunalom i UN-om, i nije planirana niti zamišljena za neku budućnost. Čak ni za sadašnjost što potvrđuje bosansko i hercegovačka stvarnost životarenja, ne u sadašnjosti, nego u prošlosti turskog danka u krvi.
Činjenica da, gotovo, svi tuđinci kao okupatori i vladari beha zajednice u nestajanju, živeći u teheraniziranom i kabuliziranom, što znači sto posto etnički i vjerski čistom okupiranom muslimanskom Sarajevu “ne vide” tu jednobojnu muslimansku vjersku sliku grada, po kojem kao ratni heroji hodaju džihadisti odjeveni u svoju ratnu uniformu i sa svojom ratno ubilačkom, terorističko kršćanofobičnom kulturom, otkriva sve njihove namjere i gazde za koje rade.
A i namjere i gazde su nacifašističkih dimenzija, isti onakvi kakve su namjestili u nekim, danas najsiromašnijim i najnemirnijim, svakodnevnim ratovima i progonima, dijelovima svijeta. Plodnim tlom za takvo nacifašističko sjeme Turci su u Bosni i Hercegovini stvorili svojim polutisućljetnim dankom u krvi, i onim svim spomenicima koje su ostavili iza sebe i koji, ne samo podsjećaju nego i čuvaju i Osmanlije i njihovu neiskorjenjivu i neizlječivu prošlost.
Fratarska Bosna
Zbog te za katolike i katoličanstvo crne i tragične prošlosti ne može da oživi ne samo fratarske Bosna i kraljevina hrvatske kraljice Katarine, nego i bilo kakva druga mirna i slobodna Bosna i Hercegovina ispunjena europskim bogatstvima, i prazna tursko islamističkim tragovima i znaķovljima. Zabetonirana u taj osmanlijski period zuluma prisilne islamizacije, i terora svih predznaka, zemlja je bez nade i budućnosti. Sve je nepromjenjivo pod vlašću osmanlijskih potomaka, koji se sa tim svojim nacionalnim identitetom potvrđuju gorim i od Turčina.
I stoga u ubijanoj i osvajanoj, stalno islamiziranoj i dekristijaniziranoj Bosni i Hercegovini svaka njena sadašnjost, kao i ova daytonsko mudžahedizirano vehabizirana, isilizirano alijanizirana, ide samo unazad, u osmanlijsku prošlost. No, uvijek kada bilo tko i bilo kada bosansko i hercegovačku zajednicu islama, katoličanstva i pravoslavlja vodi, a svako njeno vođenje je prisilom, u bilo koju njenu post kraljevsku prošlost, je zapravo vođenje zemlje, odnosno njenih naroda i vjera, u krvavi slijedeći vjerski rat.
U nizu potvrda te istine koju je prošlost ispisala i ostavila da se od njih uči, je i ovaj još uvijek nezaustavljeni vjerski sukob iz devedesetih godina krvavog dvadesetog stoljeća. Čime pobit nepobitnu činjenicu da je muslimansko iskrivljivanje i kasnije nepriznavanje referendumskog pitanja, odnosno Referendumske Bosne i Hercegovine, bio pokušaj vođenja zemlje u krvavu tursku prošlost, i na tom putu pojavila se opet, kao i uvijek kršćanska, katolička, obrana od muslimanske agresije obilježene s osmanlijskim elementima zločina genocida, crkvocida djecocida i kršćanocida.
Muslimansko-bošnjačka svekolika borba, i neizlječiva nostalgija, za tim zloglasnim osmanlijskim periodom zuluma zemlju u kontinuitetu uvlači u nesigurnost i ratove koji se, pa gotovo isprogramirani u glavama muslimanskih kršćanofobista, periodično ponavljaju i brutalno vode.
Upad muslimanskih vjerskih fanatika u sarajevsku katedralu
U takve i za takve brutalne vjerske ratove na, od islama ipak nikad osvojene beha prostore, muslimani i danas Bošnjaci spremaju se kroz cijelu svoju povijest dolaska na ta područja. Potvrđuje to i upad muslimanskih vjerskih fanatika u sarajevsku katedralu 16. 6. 2024. tijekom jutarnje Svete Mise i prijeteći urlikali “Alah u ekber”, “Bajram barećula”, budući da se na taj dan slavio Kurban bajram.
Ti i takvi muslimanski napadi iz vjerske mržnje na sarajevsku katedralu i vjernike u njoj u čistom muslimanskom Teheransarajevu niti su prvi a niti posljednji, jer Bakirov rat pod parolom “mi ili oni” traje. A takva Bosna i Hercegovina u kojoj nema mjesta za oni, za kršćane općenito no napose ne za katolike koje je Svjetska zajednica zatvorila u zatvor nazvan “Federacija besmisao je koji ne zaslužuje da postoji “. Zapravo zbog toga i ne postoji, i niti će postojati u nekom državnom ili republičkom sadržaju.
Za zemlju bez sadržaja i bez smisla sve je manje i istinskih branitelja i ćuvara i u samom muslimansko-bošnjačkom narodu. Vjerski fanatici i teroristi koje bošnjačko čelništvo okuplja i novači nije dostatno, budući da su to džihadisti protiv cijelog slobodnog svijeta i sav taj demokratski svijet protiv njih.
Ono što danas ti džihadisti čine po crkvama i vjernicima katolicima tijekom Svete Mise u Bosni i Hercegovini to je budućnost i svih europskih kršćana i svijeta u cjelini. Zasigurno, nisu to pojedinačni muslimanski zločini, to je dio globalnog terorističkog muslimanskog pothvata, kojeg šutnjom više od tri desetljeća odobravaju i UN-i i Haaški tribunal, i ozakonjuju rezolucijama sa kojima ih štite.
Muslimanski udari i upadi u katoličke crkve po beha zajednici nisu ispadi Alijinih budala, to je nastavak etničko vjerskog čiščenja Hrvata katolika, i planski proces stvaranja čistog muslimanskog “Alijanistana” sa glavnim gradom Teheransarajevo.
No, ono što ovi učestali muslimanski vjerski terorizam na katoličke crkve i njene vjernike pokazuju, ali i potvrđuju, je opravdanost postojanja Republike srpske, i potrebu oživljavanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, budući da samo nacionalno republički okviri jamče nacionalne slobode, te napose garantiraju vjerska prava.
Muslimanskih napada nema na pravoslavne crkve i njene vjernike u RS jer su zaštićeni republičkim institucijama, isto tako nema katoličkih napada na džamije i muslimanske vjernike u beha Federaciji jer taj federalni okvir muslimani-Bošnjaci smatraju svojim entitetom i njegovim institucijama štite svoje vjernike. Jedino su katolici nezaštićeni u oba ta entiteta, iz razloga što im je Dayton oduzeo, visoki predstavnici ugasili, a muslimani-Bošnjaci zločinima kakve čine gaze Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. Svjetska nepravda na nepravdu, muslimanski zločin na zločin nad katolicima u kraljevini kraljice Katarine.
