Monografija iz 1938. prikazuje 144 fotografije južne Hrvatske toga doba
Monografiju “Dalmatie” iz 1938. godine sa fotografijama poetičnoga i slikarskoga Emmanuelea Boudota Lamotta (izdavač: Paul Hartmann), tekst Andréa Pierrea s razlogom sam nazvao spomenarom bajkovite Dalmacije, Bogu hvala građevine i reljef su manje više isti, ali intervencije “vizionara” i domaćih poduzetnika nakon 1945. bolno su se urezale u krajolik.
Emmanuel Boudot Lamotte (1908. – 1981.) autor je monografija o Parizu, Ateni itd. Postoji njegova korespondencija s vodećima intelektualcima toga vremena, od čega ističem onu s Marguerite Yourcenare (1903. – 1987.) poznatoj po genijalnoj umjetnički pisanoj biografiji cara Hadrijana, ali i po bolesnom senzibilitetu, radi čega samo spominjem njene priče s Orijenta u kojima su i Dubrovnik i Kotor. Slikar i kolekcionar Maurice Boudot Lamotte (1878. – 1958.) mu je stric.
Ove 144 fotografije Dalmacije zapravo obuhvaćaju i malo širi prostor od Raba, Krka, Sušaka do Ulcinja. Fotografija broj 8 prikazuje Rab s divnim srednjovjekovnim agerom u prvom planu, te plohe podsjećaju geometrijom na Breughelove Lovce u snijegu (slika Pietera starijeg iz 1563. godine). Seljanke na Rabu u svom priprostom veselju i nošnji s plodinama, trogirski maslinici u današnjem predgrađu, ratni brodovi, trabakule i druge lađe poput onih u splitskoj luci sa teretom (slika 56.) pravo su blago.
Osjećaj za formu i strukturu pejzaža, izvježbano oko za detalje kamene plastike, uočavanje djelatnosti ljudi (brodograditelji u Korčuli), starih barki i brodova, elementi arhitekture, ili seljaci u Trogiru koji u sparno popodne odmaraju u lođi (slika 28.), rimska starina.
Smijem se i političkim mijenama, splitska rive se zove Francuski kej (obala, pristanište), možda se prije zvala po Habsburgovcima, kasnije po Maršalu T.
Listam dalje moje južno podneblje, obalu Pelješca, kalafate i malo brodogradilište na Korčuli, Makarsku kao prvi red kuća do mora.
Slika 71. Hvar sa valom do franjevaca, divan vitki zvonik, more u odsjajima koji bi bili fantastični na uljanoj slici (crno-bijela fotka je), barka u prvom planu lijepa kao Slamnigova Barbara ili barka slikara pitura Đura Muhoberca s pajulima, obalu vrletnoga (ne ćemo rijet divljega, no pitoresknoga a la Medović) Pelješca.
Dubrovnik. Pogled sa Srđa na Lapad i Montovjernu s Gospinim poljem i Petkom bez Bellevuea, Libertasa, bez stambenih zgrada.n Palme na Posatu, mulci na tenisu kod Buže, “dvije malešne k’o pupice na skalama poviše Prijekoga, Konavoke i Hercegovke na Gundulićevoj placi, Posat ispod mosta od Ploča sav u zemlji i agavama gleda prema portu, pogled na samostan svetoga Jakova sa sjevera bez ijedne od onih groznih novih kuća, izgled na Dubrovnik sa istoka bez socijalističkoga i divlje kapitalističkoga betonirunga, kameni strjeljački branik na selu Bosanka, čista je likovna poslastica trabakula u gruškoj luci, more je kao kod impresionista Moneta; brod ima stilizirane drvene kolorirane oči kao egipatske, stari feničanski praznovjerni običaj!
Lopudski klaustar franjevaca kojega je danas solidno obnovila Francesca von Habsburg svojim bačvastim svodovima i ozbiljnim kratkim nosačima privukao je pažnju fotografa svojom kontemplativnošću. Bio je drag i Luju Vojnoviću.
Na slici 134. u Kotoru privukao me dugi brod za prijevoz trupaca kakav nisam ranije vidio.
Tekst Andre Pierrea analizirat ću u nastavku
(Svršetak u sljedećem broju)
