Treba ih naučiti misliti, zaključivati i smisleno pisati
Svake godine su sve lošiji rezultati maturanata na državnoj maturi, posebice iz hrvatskoga jezika. To je nacionalna sramota. To nije od jučer. Događalo se to malo po malo, gotovo sustavno. Od vrtića djeci u ruke guramo mobitel, tablet i što ti ja znam, što sve ne. Ne čitamo im, ne pričamo im, ne razgovaramo s njima.
To se događa i kad djeca idu u školu. Mobitel im je stalno na uhu. Kad nisu na mobitelu, onda su na kompjutoru. Ne čitaju školsku lektiru, već ponuđene sažetke djela i analizu djela. Tu uopće ne misle svojom glavom. Nauče napamet karakteristike pojedinih likova i cilj i smisao književnog djela. To su stručni sažeci. Od toga baš nikakve koristi, ni za koga nema.
Više se ne traži prepričavanje djela već osvrti i odgovori na postavljena pitanja. U pitanju je uvijek dio odgovora, ali se učenici u tome ne snalaze. Nisu naučili zaključivati, stvarati asocijativne veze među sadržajima i svojim riječima odgovarati na pitanja. Možda se to od njih i ne traži. Traži se sažet i očekivan odgovor. Onakav kakav je na kompjutoru prikazan. To je pogrešno. Kako će onda naučiti govoriti i pisati. Nikako. Njihovo se pisanje svodi na kratke SMS poruke. Maturanti ne znaju napisati esej od 500 riječi. Toga nekad nije bilo. Svaka čast tehnologiji u nastavi, ali živu riječ ne može ništa zamijeniti. Djeci treba vratiti knjige u ruke. Školska lektira se mora i treba pročitati. Ne po naredbi, već iz potrebe i interesa. Taj interes kroz školovanje bi trebalo sustavno razvijati. Treba im stvoriti kulturu čitanja. Tako se stvara fond riječi, razvija mašta i otvara jedna nova dimenzija, nužno potrebna u rastu i razvoju svakog djeteta. Treba ih naučiti misliti, zaključivati i smisleno pisati.
Nisu naša djeca bedasta samo nisu osposobljena logički misliti i zaključivati
Misliti i zaključivati se najbolje uči i razvija kroz nastavu matematike. Kalkulator i tablet su samo pomagala. Pomagala ne misle. Matematički zadatak treba shvatiti, razumjeti, racionalno riješiti, znati provjeriti rješenje i objasniti. Tome baš i ne učimo učenike, što se vidi iz rezultata PISA testova, gdje smo uvijek u zadnjoj četvrtini rang liste. Nisu naša djeca bedasta. Nisu osposobljeni logički misliti i zaključivati. Gledam neke kvizove i vidim kako uvijek dobro prođu oni koji logički zaključuju. Istina, treba baratati mnogim činjenicama, ali ih treba znati upotrijebiti. Tako je isto i u učenju. Štreberija je kratkog vijeka. Znanje naših učenika nije operativno. To se vidi i u drugim nastavnim predmetima, ne samo u matematici. Znam jedan slučaj kad su dvije kolegice zajedno polagale jedan ispiti iz metodike pedagogije. Jedna je pričala, pričala i pričala. Druga je odgovarala s par kratkih rečenica. Ispit su prošle. Kad su izašle van pogledale su ocjene u indeksu. Ona prva dobila koja je puno pričala dobila je trojku, a ona druga peticu. „Profesor se zabunio. Ja sam trebala dobiti peticu. Idem k njemu da to ispravi. Nisam joj htjela ništa govoriti. Oprosti ti nisi skoro ništa znala. Sigurno nisi ni pročitala zadanu literaturu. Profesor nije htio komentirati ocjene. Nije ju htio uvrijediti. Bio je to studij uz rad. Ona je poslije svima pričala kako je zakinuta na ispitu.“ Jadan onaj koji ne zna da ne zna. Takve bi trebalo žaliti. Zapravo ti i takvi ne bi smjeli podučavati. Takvih primjera ima posvuda.
Danas nigdje nije cilj pričati. Treba znati znanje upotrijebiti. To se očito ne zna. Nije dovoljno baratati činjenicama. Mislim, zapravo da i tih nužno potrebnih činjenica nema dovoljno. Oslanjamo se na internet i razna pomagala.
Znati na računalu ne znači da učenik zna
Što je sinus? Što je kosinus? Što je tangenta? Što je normala? Koga briga? Pročitamo formulu na računalu. Definicija je nepotrebna? Kaj god! Sinus kuta je omjer duljine nasuprotne katete i duljine hipotenuze. Tangenta je pravac koji dira kružnicu (krivulju) u jednoj točki i okomit je na polumjer te kružnice. Nije to nikakva štreberija. To je nauka i to treba znati, a ne samo pomagalom izračunati ili konstruirati. Koga briga za to? Izračunat je sinus kuta i gotovo. Nisu tu potrebne riječi i nekakva pamet. Uključiš kalkulator koji ima te funkcije. Mi nismo roboti, nego ljudi. Moramo znati govoriti, izražavati se i pisati. Ili ne moramo? To su valjda mislili oni koji su pred par godina ukinuli pisanje eseja na maturi. Bojim se da se to opet ne dogodi.
Za maturu se provode silne i obilne pripreme od škole do privatnih instrukcija. Nekada toga nije bilo. Ono što se dogodilo i što imamo sada bi trebalo mnoge zabrinuti. To zahtijeva multidisciplinaran pristup, istraživanje i pomnu analizu po nastavnim predmetima, po ocjenjivanju učenika i u cjelini. Previše je odličnih ocjena, posebice u završnim razredima. To nije normalno. Kriteriji ocjenjivanja su neujednačeni po školama. Ima razrednih odjela, gdje su svi pet nulaši. To je cirkus, a ne škola.
Tom problemu pojedinačno i u cjelini treba odmah i neizostavno pristupiti, s ciljem otkrivanja i saniranja problema. Nije dovoljno samo konstatirati. Iza predočenih brojki krije se puno toga, što nije dobro. Vrijeme je za neke reforme u školstvu.