Engleski jezik u svemu, u nas, potiskuje materinji jezik. Iskrivljava ga, čini ga ne prepoznatljivim i nakaznim
Rezultati zadnje mature su lošiji od pretprošle. Posebno je to istaknuto u hrvatskom jeziku. Skoro jedna četvrtina maturanata je pala na maturi iz materinjeg jezika. Kriteriji za proći su bili relativno niski. Neki učenici su ostvarili nula bodova, što na testu, što na eseju. To je nacionalna sramota. Nije to stanje (neznanje) nastalo od jučer. „Razvijalo“ se to od osnovne škole. Došli su s time u srednju školu. To se moglo konstatirati već u prvom razredu srednje škole. Vjerojatno se to i učinilo. Što se onda po tom pitanju poduzelo? Rekla bih ništa. Gurao se program iz razreda u razred. Neznanje je bivalo sve veće. Kulminiralo je na maturi. Navodno većina maturanata nije znala što znači riječ požrtvovnost. Nije to ni čudo. S djecom se ne razgovara. Testira ih se. Često im se nude odgovori s da i ne, na postavljena pitanja. Nema tu pričanja, prepričavanja, osmišljanja definicija i pravila svojim riječima. Sve je kratko i besadržajno, poput SMS poruka. Kako onda nakon takve višegodišnje prakse napisati esej?
Neki stručni genijalci su prije nekoliko godina maknuli esej s mature? To nam puno govori. Esej je vraćen na maturu. Pisati se ne može naučiti u kratkom vremenu. To traje od početka školovanja. Da bi znali pisati, moramo puno toga pročitati. Moramo razgovarati. Moramo komentirati, a ne odgovarati s da ili ne. Mi se nekada nismo posebno pripremali za polaganje mature. Učilo se permanentno tijekom sve četiri godine. To znanje bilo je operativno, naročito u prirodoslovnim gimnazijama. Iako je tamo bio naglasak, na matematici, fizici, kemiji, biologiji, tehničkim predmetima (danas bi rekli na STEM-u), nisu se zapostavljali niti jezici, naročito ne materinji jezik. (STEM ustvari znači: znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika.) Čitali smo lektiru, od antičkih djela do moderne književnosti. O tome smo pisali. Uglavnom se to prepričavalo, s osvrtom na pojedine književne likove u djelu. Taj se način lektire promijenio. Danas se ne prepričava djelo(?). Odgovara se na postavljena pitanja, u kojima se često krije više od pola odgovora. Tako strada leksik, a i na logici se baš ne dobiva.
Maturanti nam ne znaju govoriti
Kako bilo da bilo. Nije dobro. Maturanti nam ne znaju govoriti, niti pisati. Kome to treba? Čiji je to cilj? Svaka čast STEM-u i onome što iz njega proizlazi, ali govoriti i pisati mora i treba znati svaki obrazovan čovjek, svaki stručnjak, bio on atomski fizičar, liječnik profesor…
Baš danas na jednom portalu čitam članak o učenici koja je riješila 100 posto ispit iz hrvatskoga jezika na maturi. Nije ona nikakav lumen, netko nedostižan i neponovljiv. Od osnovne škole je puno čitala i pisala. Imala je sreću da ju je u tome poticala i podržavala učiteljica i profesorica. Učitelji i profesori su nezaobilazni činitelji u našem obrazovanju. Oni su nam i uzori, u svemu, naročito u izričaju, ponašanju i motivaciji. Motivacija je važan čimbenik u odgoju i obrazovanju. Treba je potaknuti i razvijati od najranije dobi. Motivirati na učenje materinjeg jezika ima u sebi i domoljubni karakter. Materinji jezik nas oblikuje i odlikuje. Mi smo izgleda to odbacili, zaboravili i gurnuli na margine.
Kitimo se raznim državnim i inim insignijama, a ne znamo govoriti hrvatskim jezikom. Kuda to vodi? Engleski jezik u svemu, u nas, potiskuje materinji jezik. Iskrivljava ga, čini ga ne prepoznatljivim i nakaznim.
Ne ćemo biti više Europljani, ako zapostavimo svoj materinji jezik. Bit ćemo asimilirani u amorfnu masu. Neprepoznatljivi i ne autentični. S vremenom će se zaboraviti da smo Hrvati. Možda je to nekom u interesu? Želimo li opstati na ovim prostorima, biti aktivni sudionici svih zbivanja u Europi i u svijetu, moramo sačuvati srž i jezgru našeg bivstvovanja, opstanka i ostanka. Ne smijemo se povoditi za trendovima u kojima nestajemo kao narod. Ne smijemo samo „STEM-ovati“, moramo i trebamo znati čitati, govoriti i pisati.
