Maduro: Oni koji pokušavaju okončati njegovo predsjedništvo iste sile koje su pokušale ubiti Trumpa i one koje su ubile JFK-a
Mi smo na uobičajenom. Kad god su izbori u Venezueli, svjedoci smo uobičajene histerije mainstream medija koji uključuju lažnu mašineriju i točno govore o “izbornoj prijevari”. U njihovim očima nije bitno ako nema dokaza o ovoj “prijevari”, a nije je pokazala ni venezuelanska oporba predvođena likom poput Marije Corine Machado, o kojoj ćemo više govoriti kasnije.
Mediji su zainteresirani za promicanje određenog narativa, a to je da je Venezuela već 24 godine postala neka vrsta divlje “diktature” samo zato što u ovoj zemlji gotovo četvrt stoljeća ne postoji vlada koja udovoljava zahtjevima takozvane anglosfere.
Sada, ako zastanemo na trenutak da pogledamo činjenice i ispitamo venezuelanski sustav, vidimo da je on mnogo ozbiljniji i rigorozniji od onoga što postoji, na primjer, u nekoliko europskih zemalja ili u Sjedinjenim Državama, a prijevare su prilično složene zbog unakrsne provjere između papirnatog i elektroničkog glasovanja, a predlažemo da pogledate izvrsno objašnjenje glasovanja u Venezueli koje je dala novinska agencija Vijesti o proboju.
Analiza glasovanja u Venezueli koju je napravila agencija BreakThrough
Ovdje želimo podsjetiti, kao primjer, da je u Sjedinjenim Državama nekoliko ilegalnih imigranata otišlo glasati ili da su glasali i oni koji su umrli 2020. zbog zloglasne prijevare protiv Trumpa, ali ovdje očito za zapadne medije nije bilo ni sjene prijevare, unatoč činjenici da su dokazi o prijevari bili jasni i vidljivi svima.
Želimo se prisjetiti i onoga što se dogodilo na europskim izborima u Italiji, na kojima su u nekoliko slučajeva u zapisniku bili potpisi birača koji još nisu izašli na biračko mjesto i još nisu otišli glasati, a bilo bi vrlo zanimljivo znati tko su te ruke “duhova” koje su glasale umjesto svojih legitimnih vlasnika.
U Venezueli se to nije dogodilo i glasanje je, dok se ne dokaže suprotno, bilo redovito, a također sankcionirano od strane nekoliko međunarodnih promatrača koji se sigurno ne mogu smatrati prijateljima ove zemlje.
Mogli bismo to reći ovim terminima. Izbori “prijatelja” uvijek su pošteni, dok su izbori neprijatelja uvijek “prijevara”, pokazujući licemjerne dvostruke standarde koji vladaju sve korumpiranim zapadnim demokracijama.
Rijeku laži započeo je i ovom prilikom Washington Post koji je predložio vlastitu izlaznu anketu u kojoj je izjavio da će oporba u Venezueli pobijediti sa 65 % glasova, ali šteta što nema ni traga od tih 65 % u stvarnim glasovima i u ovom trenutku jasno je da su ankete raznih zapadnih instituta poput lutrijskih brojeva.
Možete dati koliko god želite, ali oni u stvarnosti ne postoje.
Jednom kada shvatimo da u Venezueli nije bilo prijevare i da su izbori bili pošteni, bilo bi prikladno zadržati se sada na novijoj povijesti ove zemlje i zašto se već 25 godina vodi žestoka bitka oko nje.
Venezuela: od anglosferske kolonije do Chaveza
Do kraja 90-ih, Venezuela je u biti bila periferija anglosfere u Latinskoj Americi. Washington je uvijek provodio Monroeovu doktrinu što se tiče cijelog američkog kontinenta, a ta se doktrina jednostavno pretvorila u dominaciju američkog carstva za cijelu Južnu Ameriku. Južna Amerika je područje svijeta koje vrvi prirodnim resursima. Postoje zlato, nafta, bakar, cink i drugi metali koji su strateški za proizvodnju mnogih materijala i primamljivi su moćnim anglo-američkim korporacijama koje žele imati kontrolu nad tim resursima kako bi dominirale tržištima.
Primjer sukoba interesa između zemalja Latinske Amerike i ekonomske moći anglosfere je onaj kojem smo svjedočili u vrijeme predsjedništva Salvadora Allendea u Čileu.
Čile je zemlja u kojoj postoje vrlo bogati rudnici bakra i oni, kao što je poznato, predstavljaju strateški resurs za distribuciju električne energije, jer su kabeli koji se koriste za prijenos struje izrađeni od bakra, jednog od najboljih i najjeftinijih vodiča među najvrjednijim sirovinama. U Čileu je tvrtka koja je kontrolirala nacionalnu proizvodnju bakra bila poznata Anaconda, a ako malo pogledamo povijest ove tvrtke, vidimo da su imena koja su je kontrolirala bila imena sveprisutnih obitelji aškenaskih financija, poput Rothschilda i Rockefellera.
Allendeov uspon na vlast nakon izbora 1970. bio je problem jer je novi predsjednik odlučio nacionalizirati resurse bakra koji su došli pod državnu kontrolu. Henry Kissinger je tako odlučio riješiti Rockefellerov “problem” organiziranjem državnog udara koji je svrgnuo Allendea 1973. i na njegovo mjesto postavio Pinocheta, čovjeka “blagoslovljenog” od Washingtona i anglosfere.
Ono što se dogodilo u Čileu je sukob koji je utjecao na cijelo prošlo stoljeće, naime onaj između nacionalnih država koje su sve više progresivno slabile od svog suvereniteta nakon završetka Drugog svjetskog rata, i raznih financijskih moćnika New Yorka i Londona, koji su, nažalost, bili stvarni nositelji vlasti u prošlom stoljeću.
Proces kojem svjedočimo u Venezueli ne razlikuje se mnogo od onoga što se dogodilo u Čileu.
Hugo Chávez i nacionalizacija Venezuele
Godine 1998. na vlast je došao čovjek kojeg sile anglosfere nisu unaprijed izabrale i koji je odlučio vratiti nacionalne naftne resurse zemlji i njenom narodu. Taj čovjek je bivši vojni časnik Hugo Chávez koji je te godine zaradio izborni trijumf i osvojio 58 % glasova. Chávez slijedi put koji je slijedio i pratio Allende već 1971. godine. Predsjednik Venezuele proveo je niz nacionalizacija za vrijeme svog predsjedništva, koje će završiti tek njegovom ranom smrću 2013. godine, a koje su one koji su bili pravi gospodari zemlje do 1997. godine razbjesnile.
Ako pogledamo industrije koje je nacionalizirao venezuelanski državnik, vidimo da su igrači koji su platili cijenu za njegovu ekonomsku politiku, na primjer, francuski Total i američki Exxon i ConocoPhillips, kojima je Chávez 2007. godine oduzeo prava na eksploataciju naftnih projekata u regiji Orinoco. Savjetovanje s dioničarima ovih korporacija pomaže nam da shvatimo koje je interese venezuelski vođa dotaknuo.
Exxon i ConocoPhillips u vlasništvu su sada “legendarnih” investicijskih fondova BlackRock i Vanguard na koje smo naišli u nekoliko navrata, budući da ova dva fonda kontroliraju svjetsku ekonomiju. Chávez vodi bitku za suverenitet svoje zemlje i ta bitka ne može ne proći kroz ponovno osvajanje nacionalnih resursa.
U Washingtonu nisu nimalo zadovoljni novim političkim kursom koji je poduzela zemlja, a 2002. godine neokonzervativni cionistički lobi pokušao je svrgnuti predsjednika u državnom udaru kojim je upravljao zloglasni John Bolton, američki političar židovskog podrijetla, član Bushove administracije, kao i arhitekt rata u Iraku 2003. godine, i vrlo blizak moćnom proizraelskom lobiju AIPAC-a koji ima vrlo snažnu kontrolnu ulogu nad američkim Kongresom.
Sada, ako neki čitatelji misle da mogu deklasificirati venezuelanskog predsjednika u kategoriju marksista ili komunista, žao nam je što ih moramo obavijestiti da su u krivu, osim ako nisu površni poput nekih anglo-američkih komentatora koji, čim čuju govor o nacionalizaciji, odmah viču o “komunizmu”.
Gospodarstvo Venezuele slijedilo je model mješovite ekonomije od 1998. i, u mnogim aspektima, Chavez je bio inspiriran putem koji je slijedila Italija od 1930-ih nadalje, kada je IRI uspostavljen u vrijeme fašizma, a koji je također bio stup oživljavanja poslijeratnog ekonomskog preporoda Italije.
Privatno vlasništvo venezuelanskih malih i srednjih poduzetnika nikada nije dovedeno u pitanje, a čak i što se tiče moralne filozofije Chavisma, može se reći da u njemu ima vrlo malo komunista ili marksista.
Nije bilo ni traga sekularizaciji koju su komunistički režimi donijeli u druge dijelove svijeta, budući da je sam Chávez potvrdio da nije potrebno biti nadahnut lenjinizmom i trockizmom, već vrijednostima kršćanske vjere.
Ako je netko doista želio pokušati upisati Chavismo u političku struju, po našem mišljenju to je mnogo bliže postavljanju nacionalsocijalizma i umjesto toga vrlo daleko od teritorija marksizma.
Maria Corina Machado: žena anglosfere
A ovaj suverenistički pristup Chavismu ostao je nepromijenjen čak i pod Madurovim mandatom, za razliku od onoga što bi željela učiniti sadašnja čelnica gore spomenute opozicije, Maria Corina Machado, koja ima političku agendu koja bi se mogla definirati kao politička sinteza liberalnih i marksističkih zahtjeva.
Machado bi želio prekinuti i preokrenuti ekonomski put koji je slijedila Venezuela kako bi vratila naftnu, električnu i telekomunikacijsku industriju u uobičajene fondove BlackRocka i Vanguarda, a to bi jednostavno značilo da bi se zemlja vratila u vlasništvo Rothschilda i Rockefellera.
Venezuela pod oporbom bila bi podvrgnuta brutalnom valu privatizacije, a strateški resursi zemlje prešli bi iz ruku države u ruke stranih moćnika koji bi se vratili kao neprikosnoveni dominus zemlje.
Venezuelski oporbeni vođa također ima na umu ono što bi se moglo definirati kao moralna dekonstrukcija kršćanskih korijena zemlje kroz stvarnu sekularizaciju Venezuele.
Machado predlaže legalizaciju pobačaja, distribuciju kanabisa, homoseksualne brakove i, kao da to nije dovoljno, eutanaziju.
Očito je da ova takozvana venezuelanska liberalna desnica nije daleko od venecuelanske verzije talijanske radikalne stranke jer su ove točke preuzete izravno s dnevnog reda te obitelji liberalnih i progresivnih stranaka koje su transformirale nekoliko zemalja, na primjer Nizozemsku, u smrdljive izvore moralne korupcije bez traga njihovih prethodnih kršćanskih korijena. Machado očito ima samo jednu svrhu.
Pretvaranje Venezuele u novu koloniju u rukama gospodara anglosfere, a to također objašnjava kako je venezuelanska politika dugo bila u bliskom kontaktu s eksponentima američkog neokonzervativnog svijeta, toliko da ju je bivši predsjednik Bush primio u Bijeloj kući već 2005. godine.
Stoga, pokušaj definiranja Venezuele kao “komunističke” ili vođe liberalno-marksističke desnice kao “prvaka slobode” ne bi bio ništa drugo nego ozbiljna pogreška u analizi koja bi na kraju obmanula čitatelja i paradoksalno ga navela da podrži interese visokih financija u Venezueli.
Bitka za Venezuelu je ona koju bi trebala voditi svaka zemlja koju vodstvo koje ne podliježe željama BlackRocka i Vanguarda.
Proteklih godina mnogi se čitatelji vjerojatno sjećaju da je ova zemlja prošla kroz tešku ekonomsku krizu, i naravno, ako prelistate stranice zapadnih novina, vidjet ćete da je to bio rezultat njezine navodne marksističke politike, koja zapravo nikada nije postojala, a zapravo je ono što se događalo u Venezueli bila izravna posljedica žestokog ekonomskog rata koji nikada nije prestao otkako je Chavez postao predsjednik 1998. godine.
To je rat da se osvoji ova zemlja i učini je dijelom anglosferskog dvorišta koje postaje sve manje i manje i sve više i više u krizi. Predsjednik Maduro je posljednjih dana napravio vrlo inteligentan odraz kada je zastao kako bi komentirao pokušaje svrgavanja svoje vlade kroz još jednu obojenu revoluciju.
Maduro je rekao da su oni koji pokušavaju okončati njegovo predsjedništvo iste sile koje su pokušale ubiti Trumpa i one koje su ubile JFK-a.
Nit koja veže ovu međunarodnu subverziju uvijek je ona aškenaskih financija i njihovih gospodara kao što su gore spomenuti Rothschildi, Rockefelleri, DuPont i Morgan.
Oni su ti koji žele instalirati marionetsku vladu u Venezueli. Oni su ti koji guše slobodu naroda i suverenitet naroda više od jednog stoljeća.
