Država je kriva što izumire selo
Čitam po portalima kako poljoprivrednici uništavaju i besplatno dijele povrće, jer im se ne isplati prodavati. Veliki rad, trud i kapital su bačeni, upropašteni, osim onih nekoliko kilograma što su podijelili. Jedna cijela godina je otišla u propast. Prije nekoliko godina seljaci su prolijevali mlijeko. Danas mlijeko uvozimo u velikim količinama. Uvozimo voće i povrće, loše kvalitete. Netko je za to kriv i trebao bi odgovarati. Prvenstveno je kriva država i resorno ministarstvo.
Razni poticaji su se dijelili bez ikakvog reda i zakona i bez kontrole. Poticaje su dobivali podobni, a ne potrebni. Bez metra obradive zemlje i bez grla stoke neki su dobivali značajne sume za rast i razvoj poljoprivrede. Nikakva sustavna briga se o tomu nije vodila. To je dovelo do toga da su mnogi napustili svoja polja, vinograde i voćnjake. Okrenuli su se nekom drugom poslu. Plodna zemlja je zarasla u drač i šikarje.
Jedemo lošu skupu hranu iz uvoza. Oni rijetko koji su ostali na svojem imanju muku muče da opstanu. Dođe li prirodna nepogoda (tuča) ode sve u propast. Uzalud golemi rad i svakodnevna muka. Samo velika ljubav prema svojoj zemlji može nekoga natjerati da odustane od onoga što zemlja daje. I da ne dozvoli da mu njive prekrije drač i trnje. To bi trebalo stimulirati i nagrađivati, a ne oporezivati visokim porezima i nametima. Daleko su ona vremena kad si mogao otrgnuti jabuku, šljivu, krušku, u svom voćnjaku, kad si luk, krumpir, salatu, rajčicu, papriku… ubrao u svom vrtu, kad si otrgnuo grozd u svojem vinogradu, popio šalicu toplog tek podojenog mlijeka, pojesti friški sir s vrhnjem, narezati šunke, kobasice od svojeg kolinja, pohati piceka iz svojeg kokošinjca… Sretni su oni koji to mogu. Ima ih, ali ih je malo.
Selo pojeli supermarketi
Selo je uništeno. „Pojeli“ su ga supermarketi s uvoznom hranom. Uništila ga je država. Bližim se osamdesetoj. Sjećam se kako je moj pokojni djed govorio da kad se uništi seljak propada država. To je prava istina. Postali smo ovisni o uvoznoj hrani. Dopustili smo da nam plodna polja zarastu u drač. Vlasnici zemlje i imanja odlaze u gradove ili iseljavaju u Europu i svijet. Zatvaraju se škole. Selo umire. Kad još nestane ono nešto staraca što je ostalo u selu, imat ćemo prazna sela, ne samo poneke zaseoke.
U neka veća sela doseljavaju ljudi iz susjedne nam BiH. U bescjenje kupuju pojedina imanja. Mijenjaju običaje i kulturu. Sve ono tradicionalno malo pomalo nestaje. U mom selu, u mojoj ulici ima više „stranaca“ nego domaćih. Domaći dečki idu po nevjeste u druga mjesta. Lonjica ima sve manje Lonjičaka. Lonjica ima sve manje krava, svinja, peradi… Da bi kupio domaći kravlji sir moraš se zapisati u gazdarice i čekati red. Lakše je otići u supermarket i tamo kupiti sir i vrhnje. Sjeća li se još itko okusa domaćeg sira i vrhnja s domaćim češnjakom? Koga briga. A trebalo bi sve biti briga. Umjesto trave i drača bilo bi dobro posaditi češnjak. To ne zahtjeva puno rada, truda i brige. Međutim, odustalo se od toga. Lakše i jednostavnije je kupiti češnjak u dućanu, koji je stigao iz daleka.
Pritom se uopće ne misli, kako se time sve mijenja. Kukamo kako imamo male mirovine, kako jedva preživljavamo, a ne koristimo ono što imamo, ako imamo. Sve što izraste na tvom posjedu, na mora se kupiti. Zanemarimo li taj aspekt, ne smijemo zanemariti kvalitetu hrane. Svaka okućnica kako god mala bila, može u velikoj mjeri hraniti ukućane. Uz malo rada puno se toga postigne. Znaju to u Međimurju, Austriji, Švicarskoj…
Bilo kako bilo. Ne piše nam se dobro. Potrebne su radikalne promjene. Potrebno je pomoći selu. Potrebno je svaki komadić zemlje obraditi. Potrebno je stimulirati i motivirati ljude da ostanu na selu. Potrebno je poticati proizvodnju hrane. Potrebno je razvijati ljubav prema zemlji, koja rađa, donosi sreću, radost i zadovoljstvo, pobuđuje domoljublje i osigurava ostanak i opstanak.
