Osnovnoškolci su izostali prosječno 77 sati, a srednjoškolci 115 sati. Dva i pol i četiri mjeseca u jednoj nastavnoj godini. To je jako puno
Prema podacima iz škola u prošloj školskoj godini učenici su ukupno izostali preko 40 milijuna nastavnih sati. To je prosječno 77 sati po učeniku osnovne škole i 115 sati po učeniku srednje škole. Ti izostanci su uglavnom opravdani. Izostanke do tri dana opravdavaju roditelji učenika. Je su li roditelji objektivni? Ostaju li djeca kod kuće za bilo što? Tim bi se pitanjima morala pozabaviti multidisciplinarna komisija, koja bi trebala istražiti zašto su djeca izostajala s nastave. Ogroman je to posao, ali morao bi se napraviti, kako bi se donijele učinkovite mjere da se izostancima stane na kraj. Velika je neodgovornost roditelja, ako opravdavaju nemar, lijenost i neopravdanost izostanka. To je loš odgoj. Stvaramo neradnike i neodgovorne ljude. Škola bi djeci trebala biti drugi dom. Iz doma se ne bježi, osim kad to nije dom. Škola ne bi smjela biti nužno zlo i nužna obveza, od čega se bježi. Na upravi škole i nastavnicima je velik i odgovoran posao, ne samo u obrazovanju, nego i u odgoju. U djeci bi trebalo usaditi ljubav prema školi i svemu onome što se u školi događa. Od onoga što voliš ne bježiš. Boravak u školi bi trebao biti prožet veseljem i prijateljstvom. među učenicima i između učenika i nastavnika. Od prijatelja se ne bježi. Školu bi se trebalo osjećati svojom.
Kakve su naše škole? Jesu li to hladne administrativne ustanove ili drugi dom ? Jesu li to samo zgrade u kojima se odvija nastava? Postoji li stručno mišljenje i saznanje o tome?
Djetetu nisi prijatelj ako mu opravdavaš neopravdano
Za tolike izostanke postoji uzrok i razlog. Veliki je to problem, koji bi trebalo riješiti. Odgovornost je na svim činiteljima, uključenim u odgoj i obrazovanje. Najveće odgovornost je na roditeljima učenika. Biti roditelj nije lako i jednostavno. Biti roditelj i prijatelj djeteta je imperativ. Djetetu nisi prijatelj ako mu opravdavaš neopravdano. Opravdavanjem neopravdanog dijete uvodiš u spiralu neistine, iz koje će se teško izvući. Osim toga, u djeteta će se razvijati negativne osobine. Kroz život će ići linijom manjeg otpora. Kad to postane nemoguće neće znati i moći samostalno dalje. Srušiti će mu se svijet.
Najveći i najljepši posao na svijetu je stvoriti čovjeka, koji će se moći nositi sa svim problemima koji dolaze pred njega, koji će biti zadovoljan, uspješan i sretan.
Od problema nije dobro bježati. S problemom se treba suočiti i pokušati ga riješiti. Pri tome nije nikakva sramota tražiti pomoć. Pomoć bi učenicima, prije svega bi trebali dati oni najbliži, roditelji i nastavnici. Pomoć učenicima nije opravdavanje neopravdanih izostanaka s nastave. Roditeljima je ukazano veliko povjerenjem time što do tri dana mogu sami opravdati izostanak svojeg djeteta iz škole. Neki su očito to povjerenje izigrali.
Izostanci stvaraju praznine u znanju i dovode do kampanjskog učenja
Osnovnoškolci su izostali prosječno 77 sati, a srednjoškolci 115 sati. Dva i pol i četiri mjeseca u jednoj nastavnoj godini. To je jako puno. Izostanci stvaraju praznine u znanju i dovode do kampanjskog učenja, prije nekog ispita. Učenik gubi određeni, nužno potrebni kontinuitet u svakom nastavnom predmetu.
Koga briga? Glavno d se na kraju godine stvore petice u svjedodžbi.
Moralo bi sve nas biti briga. Odavno se zna da mnoge ocjene učenika ne odgovaraju njihovom znanju. To se najbolje vidi pri prijelazu iz osnovne u srednju školu, na maturi i na fakultetu.
Malo je onih koji pri tim prijelazima i na maturi zadržavaju svoje stalne ocjene, posebice petice. Ti i takvi sigurno ne izostaju iz škole, posebice ne izostaju neopravdano.
Nekada kada su djeca kilometrima pješačila u školu, bilo je jako malo izostanaka iz škole. U djece se stvorila potreba za ići u školu. Škola ih je pripremala za život, bez laži i neodgovornosti. Škola im je stvarala karakter i osposobljavala ih. Školu se poštovalo i prema njoj odnosilo s povjerenjem. Bila je čast i ponos ići u školu.
To kao da se negdje, nekada, onako uz put, izgubilo.
To je naš veliki, osobni, društveni i državni problem.
1 komentar
Gđo. Benček,
To je tako, kako napisaste, jer su u školu ušle kojekakve udruge (za dječja “prava”), obojeni telefoni itd, s sada već znatno manjim, namjerom da odgoj i formiranje svjetonazora oduzmu od roditelja.
Mnogi glupi ili ograničeni roditelji im svesrdno u tome pomažu.
Komentari nisu aktivni.