Nepoznata je godina njego smrti. Navodi se da je umro u Beču 1936. ili u Berlinu 1937. godine
Izvrstan tekst Igora Žica u “Sušačkoj reviji” o obitelji Spiridona Gopčevića navodi da je makar uspjela gradnja pravoslavne crkve u Trstu posvećene svetom Spiridonu (ili Špiro, živio na Cipru u IV. stoljeću) po projektu Carla Maciachinija za čiju (koju) gradnju je zaslužan osobito pokojni Gopčević. A možda i ruski kapital, jer usred Dubrovnika pravoslavna crkva izgrađena 1877., a u Kotoru početkom XX. stoljeća. Tako velebne građevine teško da su mogli samostalno podići čak i veletrgovci poput Gopčevića, jer pravoslavni su u tim gradovima činili od 0,1 % do 1 % stanovništva, uključujući Grke i Cincare, Srbe i Crnogorce.
Za dovršenje dubrovačke pomogao je car Franjo Josip.
U Beču se udovica Louise udaje za natporučnika (?) Prixa, Spiridon mlađi prvo uči niže škole u isusovaca, zatim polazi gimnaziju u Melku. Godine 1874. upisuje konzervatorij u Beču (pjevanje i klavir), ali napušta školu i u vrijeme Hercegovačkoga ustanka 1875. odlazi na Cetinje, gdje se sprijateljuje sa hrvatskim slikarom Quiqerezom (Ferdinand 1845. – 1893., zapravo Kikerec). Spiridon se dopisivao s Giuseppeom Garibaldijem (1807. – 1882.) koji je pomagao Hercegovačku bunu. Otada se u Herceg Novom širi masonstvo.
Ne uspijeva se nametnuti kao vojni zapovjednik, niti uspijeva nagovoriti London da pruži zajam Crnoj Gori. Krajem 1876. dovršava knjigu na njemačkom “Crna Gora i Crnogorci” u kojoj Crnogorce prikazuje kao priglupe operetne junake. Zbog lošeg poznavanja narodnoga jezika Crnogorci su mu se podsmjehivali
Bavio se svime i svačime
Knjiga je oduševila engleskoga političara i premijera Williama Gladstonea (1809. – 1898.), koji je bio i prijatelj biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
U Londonu se Gopčević sprijateljuje sa čuvenim arheologom Arthurom Johnom Evansom (1851. – 1941.) koji je obišao Dubrovnik i BiH.
Gopčević ne uspijeva doći u kontakt s Bismarckom, što je odbijeno. Zašto ga Evans kao engleski špijun na to nagovara?
Dalje prenosim vjerno izvrstan tekst Igora Žica:
Godine 1878. boravio je mjesec dana u Carigradu i intenzivno se družio s mađarskim emigrantom Györgyjem Klapkom (1820.-1892.), pobjednikom u nizu bitaka protiv austrijske vojske 1848.-1849. godine.
U Deutsche Revue opisao je jedan razgovor s Leonom Gambettom (1838.-1887., francuski ministar rata, a kasnije, 1881.-1882., i premijer). (mason i socijalist, op., T.T.)
Godine 1879. tiskao je u Beču, u tri knjige, Tursko-crnogorski rat 1876.-1878. Wiener Allgemeine Zeitung šalje ga 1880. u Albaniju (Albanska liga) kao posebnog dopisnika. U Skadru se ponovno susreo s Arthurom Johnom Evansom, dopisnikom Manchester Guardiana. Obojica su bili uhićeni te pušteni tek poslije dva mjeseca. Iste godine prešao je na pravoslavlje, iako je u osnovi bio izrazito antiklerikalno raspoložen. Gopčević je već u ranim danima razvoja torpeda u Rijeci uočio važnost novog oružja i napisao je mogući scenarij budućeg pomorskog rata. Zamislio je sukob između Engleske i Francuske i smjestio ga u blisku 1888. godinu. U maštovitom tekstu engleska mornarica bila je potučena zahvaljujući francuskim torpedima. Publikacija je imala velikog odjeka u engleskom admiralitetu. Torpedo su usavršili Ivan Blaž Lupis (Rijeka, 1813. – Milano, 1870.)
Lupis zajedno sa Whiteheadom (Robert, 1823. – 1905., engleski inženjer) proizvodi torpedo u Rijeci, Lupisova je ideja, Whitehead ga je usavršio. Slične vojno-tehničke radove objavio je 1886., kao srpski ataše u Berlinu, što je pobudilo sumnjičavost raznih vojnih službi.
Godine 1886. u Beču oženio se s dvadesetšestogodišnjom Franciskom Praskowitz iz Moravske, kćerkom apotekara Eduarda Praskowitza. Kao godinu vjenčanja kasnije je navodio 1882., kako bi pokrio datum rođenja predbračnog sina Spiridona 1883. godine. Bio je i ataše Kraljevine Srbije u Beču (1887.-1890.).
U srpskoj službi piše Srbija i Srbi (Leipzig, 1888.). Slijede Makedonija i Stara Srbija i Istina o Makedoniji (obje publikacije Beč, 1889., na srpskom tiskane u Beogradu već 1890.). Propagira personalnu uniju Srbije i Bugarske na čelu sa srpskim kraljem Milanom Obrenovićem (to je austrijska ideja, ali kasnije je preuzimaju Britanci u vrijeme J. B. Tite op., T.T.).
Bio je antisemit
Godine 1887. djeluje u Berlinu sa zadaćom popularizacije politike Jovana Ristića, ministra vanjskih poslova i potom predsjednika Srbije. Godine 1888. rodila mu se kćer Draga Danica, koja će kasnije postati slikarica i udati se za tvorničara u Pforzheimu. U Beču 1890. osniva antisemitske dnevne novine Wiener Tagespost s protupruskim i proaustrijskim stavom, no završava ubrzo u velikim gubicima. Izdavao je i dnevnik Die Welt (je li Gopčević utjecao na Karla Luegera 1844. – 1910.) i Adolfa Hitlera svojim pisanjem, op., T.T.).
Pokušao se ozbiljnije umiješati u srpsku politiku kao austrijski agent, no nakon neuspjeha u Beogradu i Berlinu otišao je s obitelji u Celje i tamo ostao dvije godine. U idili provincije pisao je igrokaze i neočekivano razvio interes za astronomiju i rasizam.
Opisao je svoj put u Portugal i primanje na razini vladarskog, no ispostavilo se da je sve potpuna izmišljotina.
Kao Leo Brenner (drugi pseudonim bio mu je Triestinski) zagovarao je uništenje crnaca u Americi. Pod tim pseudonimom, te bezrazložnim dodavanjem prof. dr., uz podjednako bezrazložnu plemićku titulu, objavio je i svoja amaterska promatranja s privatne zvjezdarnice u Malom Lošinju.
Zvjezdarnicu je utemeljio 1893., kao prvu u Hrvatskoj, a nosila je ime Manora. Izdavao je i časopis Astronomische Rundschau (Astronomske vijesti) od 1899. sve do zatvaranja zvjezdarnice 1908. godine. Ta publikacija probudila je zanimanje u raznim zemljama, no ozbiljni astronomi shvatili su da su mu podaci jednim dijelom proizvoljni.
Promatrao je Mjesec, Sunce, zodijakalnu svjetlost, planete Veneru, Mars, Jupiter, pojedine zvijezde, dvojne zvijezde i zvjezdana jata. Na Mjesecu je uočio krater Triesnecker. Na temelju promatranja izradio je kartu Marsa, a istražujući tzv. kanale na Marsu novookrivenom je kanalu (koji su 1910. vidjeli on i O. Kučera ) dao ime Ister. Istraživao je i Saturnov prsten, a 1895. uspio je vidjeti Veliku maglicu u sazviježđu Andromede rastavljenu u pojedine zvijezde, što nije bilo moguće uočiti tadašnjom opremom.
Neke članke uspio je tiskati i u Astronomische Nachrischten Berlin, Denkschrift der Keiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien i Observatory, London. Publicirao je i tri knjige na njemačkom vezane uz nebesku problematiku: Priručnik za astronome-amatere (Leipzig, 1898., Šetnje nebeskim svodom, Leipzig, 1898. i Nove šetnje nebeskim svodom, Berlin, 1903.).
Doticao se graničnih znanosti
Doticao se graničnih pitanja znanosti i filozofije zastupajući scijentističku orijentaciju. Prema njegovom pseudonimu Brenner nazvan je krater na vidljivoj strani Mjeseca (je li ga čitao Rudolf Steiner(1861. – 1925.), te Milan Šufflay (1879. – 1931.)?
Godine 1903. tiskao je publikaciju kojom austrijskoj vladi predlaže osnivanje parobrodarske kompanije i reorganizaciju pomorske trgovine. Spominje mogućnost da za taj projekt može dobiti novac bogatih rođaka iz Sjedinjenih Država. Cilj publikacije, tiskane u 5000 primjeraka, bio je smanjiti utjecaj moćnog Tršćanskog Lloyda, najveće brodarske kompanije Austro-Ugarske, koja je dobivala ogromne subvencije od vlade.
Neposredno prije propasti zvjezdarnice pokušao se ponovno aktivirati u politici. Bio je na kandidacijskim listama u Kotoru prilikom izbora zastupnika za Carevinsko vijeće u Beču 1907. godine, no pobijedio ga je Mihail Bjeladinović, sudac okružnog suda u Kotoru.
Dana 15. travnja 1906. putuje iz Rijeke parobrodom Cunard Linea u Sjedinjene Države. Tamo ostaje posve kratko, no objavljuje impresiju pod naslovom Brutalnost u čeliku i kamenu. Znatno duže boravi u Sjedinjenim Državama u razdoblju od 1909. do 1912., živeći i radeći u San Francisku. Skladao je i dvije opere 1912., no najpoznatiji je po svojim publicističkim radovima.
Godine 1914. tiska u Berlinu Kneževina Albanija, a u Gothi Povijest Crne Gore i Albanije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata pisao je promidžbene tekstove protiv Velike Britanije i sila Antante. Publicira Rusija i Srbi u Münchenu 1916. godine.
Nakon Krfskog sporazuma 1917. godine sanja o spajanju Austrije i buduće Kraljevine Jugoslavije. Iz ne posve jasnih razloga zamrzio je žene. Postoji mogućnost da je to vezano uz sudbinu sina Spiridona, koji si je oduzeo život zbog nesretne ljubavi. Tako je skončao treći Spiridon Gopčević!
Poslije Prvog svjetskog rata tiskao je Kulturno-povijesne studije (Bonn-Leipzig, 1920.), Pad Austrije (Berlin, 1920.), kao i jedan njemački priručnik za učenje srpsko-hrvatskog jezika (Heidelberg, 1920.). Navodi se da je umro u Beču 1936. ili u Berlinu 1937. godine.
Što se tiče palače Gopčević u Trstu, ona ostaje najčvršći trag dviju turobnih sudbina. Pod fašizmom su fasadni kipovi s motivima kosovskog mita bili bitno oštećeni. Poslije temeljite obnove cijelog zdanja 14. siječnja 2007. otvoren je Kazališni muzej Carlo Schmiedl (utemeljen 1924.). Iako vjerojatno nisu tako zamišljali svoju ostavštinu, dramatično-kazališna sudbina dvojice Spiridona Gopčevića dobila je nove, raskošne i gotovo samorazumljive kulise.
(Svršetak)
