Osporavamo ulazak Republike Srbije u Europsku uniju
Dokumentacija za predmete Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj 43.P-2505/2023 i broj 22.P-10239/2023
Napomene dodane 2007.
U jesen 1971. god. radio sam kao novinar Hrvatskog tjednika. Jednog dana pozvao me je Šime Đodan, s kojim sam tada imao dobre odnose, i rekao mi da otputujem u Đakovo k tamošnjem predsjedniku Ogranka MH odvjetniku Milanu Juriću. Čim sam došao u Đakovo sjeli smo u prekrasan automobil gospodina Jurića i otputovali u Baranju – ravno na posjed glasovitog HSS-ovca i političara Jerka Zlatarića. Snimio sam razgovor s njime, prepisao tekst, uredio ga i preko Milana Jurića poslao ga Jerku Zlatariću na autorizaciju.
Tekst ipak nije objavljen u Hrvatskom tjedniku jer je odgovorni urednik Jozo Ivičević bio mišljenja da u tom i tako teškom političkom trenutku nema smisla otvarati i pitanje međurepubličkih granica.
Tako je došlo Karađorđevo, slom Masovnog pokreta a ja sam otišao u političku emigraciju noseći nekoliko tekstova koje nisam uspio objaviti, u prtljazi. Gornji tekst objavljen je tek kad smo dobili vijest da je Jerko Zlatarić umro (vijest nije bila točna). Objavljen je u londonskoj “Novoj Hrvatskoj” 6/1973. Iako danas Hrvatska ima druge probleme, kao povijesni dokument svog vremena, ovaj intervju nije izgubio na važnosti ni danas.
Pseudonim Tomislav Županac koristio sam u prvim mjesecima emigracije kako ne bih naštetio kolegama kojima su se tada u Zagrebu (a i drugdje) održavala suđenja.
- Gospodine Zlatariću, Vi ste prije Drugoga svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.
Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS-a. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše “došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo”.
“Gospodo,” rekao sam ja “drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontama se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!”
Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu: “Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu.”
Poslije rata svi su naši Srbi bili veliki borci i partizani, a kad je bio pod Mađarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina
Kaže on meni da su mu žandari za petama.
To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču:
“Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?”
“Je”.
“Je li ti ostavio to i to?”
“Je”.
“A gdje je to?”
“Spalio sam.”
“A zašto si spalio?”
“Zato da se dalje ne širi.”
“A zašto nisi prijavio?”
“Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam kriv tu sam.”
Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara.
Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili “Madžari pravoslavne vjere”. A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.
Dana 11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje.
Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.
Ivan Cerovac, dirigent, Zagreb-Dugo Selo, srijeda, 3. 10. 2007.
