Tko gospodari Bokom – gospodari prilazima u Jadran
(Ovaj opis ne nalazi se u knjizi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA 1952.-1969.”. Ja ovo prepisujem iz DRINE br. 1-2., 1965., stranica 228.-235. za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijesne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI br. 3-4, 1964. godine na stranicama 18.-21. tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumjeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena je i vojnička karta Boke Kotorske, koja se može vidjeti na dolje priloženoj slici ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strjelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE “SIGNAL”: vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)
Komentar uz jednu mapu
Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Trebamo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.
Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.
Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine – o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli – da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili “U” slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi – bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.
Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska ne će moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje – kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo. Otporaš.)
Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobijedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporaš.) a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.
Dani slave i tragedije
I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije – ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobijedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš.) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo. Otporaš.) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu – takvu mogućnost, da dođemo do hrvatske DRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.
S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko – vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko – ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.
I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. U isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.
Najveći neprijatelji bili su hrvatski partizani
Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-stratežkom planu, onda na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo raščlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.
Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrpstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-a, jer je bilo tada – kao i danas – bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo.) za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izričito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DRŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao: da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. Zato je taj zaslužni i stari komunistički borac pao isto tako izmučen i pogrđen, kao jedan Juco Rukavina.
Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Ne ćemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju “amorfna masa” se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš.) koja je klicala “Hosana, sine Davidov”, a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.
Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom “živila komunistička partija”, itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogi su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.
Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna rješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali.
Hrvati i komunizam
Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beograđane su danas čisti – ustašluk! Dio hrvatskih komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snađe sudbina Andrije Hebranga. Ali oni ne će praviti povijest, oni će slijediti tijek događaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi komunizma, gdje se Jugoslavija spašava od “majčice” Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u međunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tunga (Mao-Tso-tung, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.
Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji prežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo.) Ne ćemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti rješenje, koja će donijeti “vjetrovi povijesti”. (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš.)
Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti među sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo.) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika “Signal” – pokazuje nam što se je sve događalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.
Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego – jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27. ožujka 1941. – na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Nijemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.
Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatsku DRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo.) pokazuje glavne smjerove Nijemaca. Oni su iz Mađarske, Rumunjske i Bugarske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Nijemaca na teritoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osiguraju te komunikacije.
Kasnije se to promijenilo utoliko – koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata – Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (Lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.
Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperijalističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo.) vječni i s kojima treba računati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.
Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne samo to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.
Hrvatska Boka
Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je – ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, – nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planski tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti – kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onda, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla pružiti zaštitu. Nu, hrvatska DRŽAVA je bila tada nemoćna prema svome “himbenom savezniku”.
“Ustaška Hrvatska” ne može predbaciti “partizanskoj Hrvatskoj” ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.
Danas bivši hrvatski partizani, među kojima nije bilo tek 3-4 % uvjerenih komunista, uviđaju da su bili nasamareni “slobodom i blagostanjem”, kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao – da je bio nasamaren životom.
I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom – gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom – gospodari obalnim narodima, i kotarima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vođe BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se ništa novo dogodilo.
Zato je naša Istarska DRINA (Baš u toj Istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, mo.) bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljska DRINA izvršiti namijenjenu joj misiju.
A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, među nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.
Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš starodrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.
