Castro nikada nije oprostio Hruščovu to što ga nije konzultirao o njegovim pregovorima s Kennedyjem
Bratski dopisi sovjetskog vođe Nikite Hruščova (1894. – 1971.) i kubanskog el comandantea Fidela Castra (1926.-2016.) iz listopada 1962. višestruko su zanimljivi. Kuba se suočena sa američkim osvajačkim planovima (i traljavim pokušajem kontrarevolucije u Zaljevu svinja u travnju 1961.) usudila postaviti rakete srednjeg dometa u “američko dvorište”, čime se mogla narušiti ravnoteža u bipolarnom svijetu. Hruščov je popustio i odnio rakete s otoka, suočen s odlučnom blokadom Kube predsjednika J. F. Kennedyja (1917. – 1963.) i spremnošću američkog vojnog vrha da intervenira, tj. osvoji otok .
Napominjem da je prava sreća što se na čelu SAD-a i SSSR-a u to vrijeme nalazili katolik Kennedy i sin Ukrajine Hruščov, dva normalna i dobronamjerna čovjeka. Jastrebovi su usmrtili Kennedyja 22. 11. 1963., Hruščov je smijenjen od tvrdorukaša 1964. godine. Castra je Bog poživio.
Dramatična pisma iz listopada 1962. oslikavaju osobe druga Fidela i druga Nikite. Dana 26. listopada Castro Hruščovu poručuje da je moralno stanje kubanskoga naroda vrlo visoko i junački će se suočiti s agresorom. Ukoliko imperijalisti napadnu Kubu opasnost takve agresije za čovječanstvo je tako velika da SSSR ne smije nikada dopustiti okolnosti da imperijalisti prvi na njega izvrše nuklearni udar. “To bi bio trenutak da se zauvijek eliminira slična opasnost, u činu najlegitimnije obrane, ma kako teško i grozno bude rješenje, jer ne bi bilo druge mogućnosti.”
“Vi ste bili i jeste neumorni branitelj mira, shvaćam koliko Vam gorki moraju biti ovi sati, kada se rezultatima Vaših nadljudskih napora tako ozbiljno prijeti. Mi ćemo zadržati nadu da će se mir očuvati i spremni smo pridonijeti da svime što je u našoj moći. Ali istodobno čvrsti smo u namjeri da se suočimo sa situacijom…”
Slijedi nekoliko umjereno laskavih izraza i Bratski (tj. pozdrav) na kraju pisma
Dana 28. listopada Hruščov odgovara da je “Kennedy dao jamstvo kako SAD ne će napasti Kubu, čak niti preko posrednika. Pentagon traži izgovor da omete sporazum.” “Eto zašto organizira provokatorske letove zrakoplova. Jučer ste srušili jednog od njih, a prije ih niste rušili kada su prelijetali preko Vašeg teritorija. Taj će korak agresori iskoristiti za svoje ciljeve.”
Istog 28. listopada Castro opširno odgovara da se sustavno i masovno krši suverenitet Kube prelijetanjem američkih zrakoplova koji bi mogli neočekivano gađati ciljeve. Ipak se obvezuje dati upute Kubancima da ne pucaju.
“Iznimno cijenim napor koji ste Vi uložili za očuvanje mira. U potpunosti se slažemo da se borite za taj cilj. Ako se to postigne na pravedan, čvrst i konačan način, bit će to neprocjenjiva usluga čovječanstvu.
Bratski.
Fidel Castro Ruiz
Hruščov 30. listopada javlja da je sporazumom sa SAD-om izbjegnut termonuklearni rat. Rusi su obećali micanje raketa s Kube, Amerikanci da ne će napasti Kubu i da će prekinuti blokadu iste.
Hruščov lukavo navodi da su neki Kubanci željeli drugačiji dogovor . Izvlači se da je Castrov telegram shvatio kao povod za uzbunu i hitan dogovor s Kennedyjem, dok militanti ne izvrše invaziju i ne eliminiraju rakete. Zato nije izvršio konzultacije s Kubom (što je žestoko pogodilo Castrov ego, nikad više nije bio srdačan s Rusima).
“U vašem telegramu od 27. X. Vi ste nam predložili da budemo prvi koji će zadati nuklearni udar na neprijateljski teritorij. Vi svakako shvaćate do čega bi to dovelo. To ne bi bio puki udarac, već početak svjetskog termonuklearnog rata.
Dragi druže Fidele Castro, taj Vaš prijedlog smatram nekorektnim, iako shvaćam Vaše motive. Preživjeli smo najteži trenutak u kojem je mogao izbiti svjetski termonuklearni rat. Očito je da bi u tom slučaju SAD pretrpjele ogromne gubitke, ali bi i Sovjetski Savez i sva socijalistička fronta također puno pretrpjele. Što se tiče Kube, kubanskog naroda, teško je čak i općenito reći kako bi to za njega moglo završiti. Kao prvo u ratnom plamenu izgorjela bi Kuba. Nema sumnje da bi se kubanski narod hrabro borio, ali isto tako nema sumnje i da bi junački nestao.”
U nastavku Hruščov brani sporazum. Borba će se nastaviti dokle god u svijetu postoje dva društenopolitička sustava. A mi znamo da će to biti naš komunistički sustav koji će pobijediti u cijelome svijetu.
Dragom drugu Hruščovu ljutiti Castro piše 31. listopada junački patetično pismo.
Spremni da umru
Odbacuje da se njegov brzojav može smatrati konzultacijama. “Opasnost nas nije mogla impresionirati, jer smo osjećali njegovu gravitaciju nad našom zemljom kroz mnogo vremena i na neki način smo se na nju navikli… Mnoge su se oči ljudi, Kubanaca i Sovjeta, spremnih da umru s najvećim dostojanstvom, napunile suzama saznavši za iznenadnu, neočekivanu i praktički bezuvjetnu odluku o povlačenju naoružanja.”
Vi ne znate do koje mjere se kubanski narod izložio ispunjenju svoje dužnosti prema domovini i čovječanstvu. Pustimo El Comandantea i njegovu neizrecivu gorčinu i tugu, kao i kubanskoga naroda koji se velikodušno htio žrtvovati i ustanovimo da je ogorčen što ga Hruščov nije ni formalno pitao za mišljenje i što izvrće zlonamjerno njegove riječi i stavove u svrhu opravdanja svojih postupaka.
Kasnije je Castro smatrao da je makar trebalo tražiti da Ameri izađu iz baze Guantanamo.
Je li Fidel bio iracionalno spreman ići do kraja, ili je to latinska dramatičnost tipa “držite me ljudi da ga ne udarim”? Svakako je Castro bio i blefer i glumac i genijalni PR, ali i fanatik jakog ega. Zanimljiva je knjiga razgovora sa Castrom autora Ignacija Ramoneta.
Ramonet navodi da je kubanska gerila jedina koja nije krala, silovala i ubijala i mučila zarobljene. Castro odgovara da je bilo takve gerile u Alžiru npr. Imao je loše mišljenje o Titu kao trojanskom konju Zapada i buržuju. Titov gerilski pokret uopće ne spominje, niti Broza kao osobu.
Čudno je što mu jedan od urednika New York Timesa Herbert Matthews (1900.-1977.) dolazi na planinu Sierru Maestre kada Castro ima samo 20 lako naoružanih boraca, i radi interview koji će odjeknuti planetarno. Čudno je i da zapovjednik kubanske vojske Eulogio Cantillo (1911.- 1978.), koji je raspolagao sa zrakoplovima, topništvom i 40.000 boraca obustavlja borbu protiv Castra i nagovara diktatora Fulgencija Batistu (1901.-1973.) da napusti državu. Čudno je i kako je Castro pušten iz zatvora nakon ludo smionog napada na vojarnu Moncada, te svoje momke trenirao u Meksiku, došao do oružja. Čudno je i kako mu je život spasio crni poručnik Pedro Sarria (1900.-1972.) . Kako su sve radio postaje emitirale njegove govore, a sindikat organizirao opći štrajk dok je još bio “u šumi”.
Ipak Fidel Castro u sebi sadrži najljepše odlike španjolske rase. Sa čime mjeriti današnju Kubu? S Haitijem i Meksikom ili Švicarskom? Što je revolucija postigla? O tomu drugom prigodom.
