Za dječaka je najbolje da jedno vrijeme ne ide u školu
Slučaj dječaka koji pohađa četvrti razred novozagrebačke osnovne škole i zbog svekojeg cijeli razred ne pohađa nastavu već drugi tjedan poznat je cijeloj državi i šire. O tome se puno toga pisalo i govorilo ovih dana. Problem s njegovim ponašanjem traje još od vrtićke dobi. Do sada je promijenio tri škole. Nema smisla da mijenja treću školu. Mora i treba se promijeniti ponašanje tog dječaka. On je zapravo jedno neodgojeno i nesretno dijete, koje se ne može prilagoditi kolektivu. U toj svojoj neprilagođenosti maltretira drugu djecu i nanosi im povrede, kako psihičke, tako i fizičke. Roditelji ostale djece to ne žele dopustiti. Traže sigurnost za svoju djecu i povoljno okruženje. Dok se to ne dogodi njihova djeca ne će ići u školu. Ta situacija je neodrživa. Svako dijete po zakonu ima pravo na obrazovanje adekvatno njegovim potrebama i sposobnostima. Toga se zapravo drže i po tome vjerojatno postupaju advokati, obje strane, roditelja dječaka i roditelja ostale djece u razredu. Rješenje se ne nazire. Pregovori se vrte u krug. U sve je uključen grad Zagreb, ministarstvo prosvjete i ostale nadležne službe. Puno se tu priča, govori i predlaže.
Spominju se razni projekti i protokoli, po čemu svi postupaju. To je sve pusta teorija. Problem je konkretan i tako bi ga trebalo riješiti. Problem ne će riješiti ni grad, niti ministarstvo. Problem se treba riješiti tamo gdje je i nastao. U školi. Između roditelja i škole. Roditelji dječaka navodno već godinama ne prihvaćaju, nuđenu strunu pomoć, na više nivoa. Oni smatraju da je s njihovim djetetom sve u redu. U prilog tome idu dječakove obrazovne sposobnosti. On uspješno usvaja nastavno gradivo i završava razrede. Da ne duljim. To dijete je zapravo neodgojeno, odnosno loše odgojeno. Za to dijete ne postoji nikakav autoritet. Zbog odgojne zapuštenosti i eventualne podrške roditelja njegovo ponašanje je eskaliralo u negativnom smislu. Kakav, gdje, s kim i sa čim, trebao bi odlučiti multidisciplinarni tim stručnjaka.
Najbolje bi to bilo u razredu, među ostalom djecom. Kako sa da stvari stoje to je nemoguća misija. Što onda? Bilo je dosad previše prebacivanja odgovornosti s ustanove na ustanovu.
Odvjetniku nije mjesto u školskom sustavu
Djeca moraju ići u školu. Krajnje je vrijeme za to. Možda da se taj početak inkluzije i integracije dječaka s problematičnim ponašanjem odgodi na neko vrijeme. Možda da dječak pauzira neko vrijeme od redovne nastave? To bi trebalo dogovoriti s njegovim roditeljima. Na njihovu odvjetniku nije samo da ih zastupa prema zakonu i njihovim pravima, već da ih urazumi kako bi uvidjeli probleme svojeg djeteta.
Ako to nije moguće. Za njegovu dobrobit, tog dječaka bi bilo najbolje izdvojiti iz njegove obitelji i staviti u neku udomiteljsku obitelj, koja bi se znala i mogla nositi s njegovim problemima.
Netko je predlagao na daljinu nastavu za cijeli razred, što je neprihvatljivo. Bilo bi dobro razmisliti o takvoj nastavi, barem na neko vrijeme za spomenutog dječaka.
To nikako nije trajno rješenje, nego privremeno. Moguća je i nastava u domu tog djeteta, sve dok se ne steknu uvjeti, da on može s ostalom djecom, na redovnu nastavu. S njim se na tome treba sustavno raditi. Zapravo prvenstveno treba sustavno raditi s njegovim roditeljima. Oni su svjesni svojih prava i za njih se bore, čak preko odvjetnika. Nažalost, nisu svjesni svojih obveza i svoje roditeljske odgovornosti. Mogu li oni uopće pojmiti koliku su štetu prouzročili? Najviše svojem djetetu.
Takvih i sličnih slučajeva bilo je, ima i bude ih , gotovo u svakoj školi. Škola to rješava unutar sebe. Za to je potrebna suradnja s roditeljima. Problem se mora osvijestiti i rasvijetliti sa svih strana, a ne gurati pod tepih. Ništa se ne rješava po inerciji, samo od sebe. Svaki je problem rješiv, ako ga rješavaju stručni i pametni ljudi, svjesni svoje uloge i odgovornosti.
