Autor knjige je dugogodišnji profesor na sveučilištima u Heidelbergu, Münchenu, Freiburgu, i Birminghamu osmanist svjetskog glasa prof. dr. sc. Michael Ursinus
Centar za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja „Don Frane Bulić“ Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu i Sveučilišni centar za hrvatske, mletačke i osmanske studije Sveučilišta u Splitu objavili su svezak „Turski izvori u srednjoj Dalmaciji, Poljica 2“ koji je predstavljen u ponedjeljak, 28. listopada 2024. u velikoj dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Autor knjige je dugogodišnji profesor na sveučilištima u Heidelbergu, Münchenu, Freiburgu, i Birminghamu osmanist svjetskog glasa prof. dr. sc. Michael Ursinus, počasni doktor Sveučilišta u Splitu. Knjigu je pripremio za objavu u suradnji s Boženom Burazin i Juricom Matijević.
Knjigu su uz autora prof. dr. Michaela Ursinusa predstavili prof. Ante Radovčić, viši savjetnik, Splitsko-dalmatinska županija; izv. prof. dr. sc. Josip Dukić, voditelj Centra „Don Frane Bulić“; dr. sc. Ivan Alduk, voditelj Konzervatorskog odjela u Imotskom.
U knjizi je objavljeno 179 dokumenata pisanih arapskim pismom i staroturskim jezikom koji se odnose na Poljica. Izdani su od strane osmanskih vlasti u vremenskom razdoblju od 1561. do 1684. godine. Posebno je zanimljiv podatak da je riječ o dokumentima koji se danas nalaze u posjedu pojedinih poljičkih obitelji, a do sada su bili potpuno nepoznati stručnoj i široj javnosti.
Zbirka osmanskih dokumenata vezanih za Poljica koja se čuva u Nadbiskupskom arhivu u Splitu, Arheološkom muzeju Split, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, te nekoliko privatnih zbirki, svojim sadržajem i količinom dokumenata, njih oko tisuću, predstavlja vrlo važan povijesni izvor za potpunije razumijevanje povijesnih prilika tijekom osmanskog razdoblja u Poljicima, Dalmaciji i šire. Upravo je osmansko razdoblje (16. i 17. stoljeće), ne samo u Poljicima, slabo poznato i nedovoljno istraženo. U Dalmaciji su čak i razdoblja koja prethode osmanskom bolje istražena, zahvaljujući ponajviše sačuvanoj građi pisanoj latinskim, talijanskim i hrvatskim jezikom (pismom bosančicom). Taj paradoks na najbolji način objašnjava činjenicu da je građu iz osmanskog razdoblja istraživalo tek nekoliko stručnjaka od kojih svakako treba istaknuti Jospha vonHammer-Purgstalla, Alfonsa Pavića, Sulejmana Bajraktarevića i Avdu Sućesku. Kako je od zadnjih istraživanja prošlo više od sedamdeset godina, rad Michaela Ursinusa u sklopu Centra za epigrafička, paleografska i povijesno-teološka istraživanja „Don Frane Bulić“ koji vodi prof. dr. sc. Josip Dukić, predstavlja pravo osvježenje i budi optimizam da se rad njegovih prethodnika neće zaboraviti, a još manje trud onih koji su nam tu građu ostavili kao dragocjenu baštinu.
Ti napori su u godini 2022. rezultirali tiskanjem prve knjige iz planirane serije „Turski izvori u srednjoj Dalmaciji“.
Izbor od dvadeset šest raznovrsnih dokumenata
Knjiga je naslovljena „Turski izvori u srednjoj Dalmaciji – Poljica 1“. U njoj je objavljen izbor od dvadeset šest po sadržaju raznovrsnih dokumenata koje su na arapskom pismu izdale osmanske vlasti, a tiču se Poljica. Paralelno s radom na toj knjizi krenulo se u potragu za osmanskim dokumentima koji se još uvijek čuvaju u pojedinim poljičkim obiteljima. Tako su na svjetlo dana izašle zbirke Hrvoja Banića, don Ivana Banića, Petra Kaćunka, Pavla Matovca, Frane Mihanovića, iz ostavštine pok. fra Marka Mišerde a također i zbirke Marije Novaković i Tihomira Novakovića. Nađeno je nešto manje od sto osamdeset dokumenata od kojih su jedino oni u posjedu Pavla Matovca od ranije poznati javnosti jer ih je u obliku regesta objavio fra Marko Mišerda.
Razmišljajući što objaviti u drugom svesku poljičkih osmanskih dokumenata (Poljica 2) , procijenjeno je da bi upravo objavljivanje dokumenata iz privatnih zbirki bilo najpoželjnije. Osim što se radi o građi koja je najvećim dijelom novootkrivena, imalo se na umu da u slučaju privatnih arhivskih zbirki postoji realna opasnost da dokumenti nestanu na ovaj ili onaj način, ili ne budu u budućnosti dostupni javnosti. Stoga je procijenjeno da bi privatne zbirke trebalo što prije skenirati, a potom i objaviti. Zahvaljujući susretljivosti i velikodušnosti vlasnika, svi su dokumenti skenirani pod vodstvom dr. sc. Josipa Dukića, a znatan dio njih zbog velike oštećenosti podvrgnut je konzervatorsko-restauratorskim zahvatima. Paralelno s tim poslovima prof. dr. sc. Micchael Ursinus vršio je stručnu obradu. S obzirom da se namjeravalo objaviti svih 179 pronađenih dokumenata prof. Ursinus pripremio je regesta za sve njih, a samo manji broj objavljuje u cijelosti, onako kako je to urađeno u knjizi Poljica 1.
Riječ je o dokumentima iz druge polovine 16. stoljeća i većeg dijela 17. stoljeća. Dok su poljički arhivski izvori iz 18. stoljeća vrlo brojni, sačuvano je daleko manje arhivske građe iz 17. stoljeća, a još manje iz 16. stoljeća. Zato su osmanski dokumenti iz tih stoljeća dragocjeni, jer vrlo dobro nadopunjavaju informacije koje donose njima suvremeni, pretežno hrvatski i poneki talijanski, dokumenti.
„Drugi svezak osmanskih izvora objavljuje se u prigodi 90. obljetnice smrti don Frane Bulića, svećenika splitske Crkve, profesora i odgojitelja, političara, konzervatora, povjesničara, arheologa i epigrafičara, koji je osobitu pažnju posvećivao objavi izvora, ponajviše epigrafičkih. Don Franin život i rad je „krivac“ što se netko u ovom vremenu koje nema puno interesa za prošlost upustio u ovaj vrlo složeni projekt. Hvala mu na tome! I neka sve potraje!“, napisali su u predgovoru izv. prof. dr. sc. Josip Dukić i prof. dr. sc. Marko Trogrlić.
