Njihovi cvjetovi mirisali su baš pogrebnim, pomalo turobnim mirisom
Pred nama su znakoviti dani. U svom mučnom životu ljudi su oduvijek tražili način i izlaz iz ove stvarnosti koja je od samog početka ljudskog života na Zemlji bila poput življenja u nedorečenosti, neizvjesnosti i tjeskobi. Želja da ostvarimo napredak ucijepljena je u ljudsko biće. Borili smo se, trošili smo se, nismo se štedjeli. Korak po korak išlo se naprijed, želja je bila više od želje, ona nam je bila nužnost, nepomirljivost s onim što smo proživljavali dok smo oplemenjivali planet Zemlju. Poput lađe koja se bori s orkanskim valovima, mi smo se borili s puno većim nedaćama. Ako se osvrnemo na prošlost, ono što je ostalo urezano u kamen i ostalo zapisano kao svjedočanstvo ljudskog postojanja na svijetu, vidimo da su to uvijek bile naše međusobne borbe gore nego među zvijerima, nemilosrdna istrebljenja pojedinih naroda, ropstvo, užasi kojih se bolje ne prisjećati. Imamo puno razloga da razmotrimo naše vladanje u prošlosti, izrazimo kajanje, promijenimo pogled na život, stav i odnos prema svijetu i životu općenito. Ali te promjene teško ostvarujemo. Korak naprijed, dva nazad. Čak se i Zemlja uspjela promijeniti, postala je mnogo ljepša, pitomija, plodna i darežljiva, ona bi nas htjela nadahnuti i spasiti, ali mi i njoj prkosimo i zadajemo smrtne rane.
Svi Sveti
Kroz ove jesenske dane uoči blagdana Svih svetih i Dušnog dana, u nas u Dalmaciji, drugdje po Hrvatskoj i BiH, ljepota prirode zadivljuje, kao da smo dio raja. Plodova na stablima, na šumskom drveću, gljiva po šumarcima i šumama, u vrtovima svih mogućih vrsta zelja, ljekovitog bilja, čovjeku se srce raznježi i mora biti zahvalan. A ptica, oko moje kuće i po susjedstvu češljugara, vrabaca, čvoraka, grlica i mnogo drugih, kao da je ovo ptičji svijet. Rano ustajem, pomolim se i zahvalim na tim Božjim darovima, skuham i pijuckam čaj, i slušam tu neizrecivu ljepotu ptičjega pjeva, dok rosa posvuda blista. Noći su ugodne, dani topli, blagi, blaženi. A po svijetu u nekim mjestima kao da je došlo vrijeme pustošenja i kazne Božje za strašna nedjela i moralni pad. Nismo ni mi bolji, ali u nas ima i dosta osoba odanih Bogu koji se ustrajno mole.
Pristoji se na veliki blagdan Svih svetih, držati svoje kršćanske tradicije i činiti što se Bogu milo i čovjeku donosi blagoslov. Svi sveti slave se u Katoličkoj crkvi 1. studenoga, oni kanonizirani i oni nekanonizirani sveci. Svetih ima puno više nego mnijemo. Prisjetimo se naših predaka, pradjedova i djedova, prabaka i baka, očeva i majki. Mnogi među njima su sveti, pretrpjeli su jada i stradavali više nego Isus na križu. Takvih heroja i heroina više nema, oni su dobrim dijelom iznijeli teret povijesti na svojim leđima. Dan uoči Svih svetih bilo bi poželjno barem ne mrsiti se, malo se sabrati u molitvi. Ta golema vojska svetih na nebu, nisu nas zadužili samo stoga što su nas rodili i odgajali, što su nam iskrčili međe i posadili loze i masline, prekopali i zasijali žitom njive i polja, oni su i danas s nama. Bez njihovih molitava, bez njihove pomoći mi bismo iščezli. Dužnost nam je zahvaljivati im, jer kad god nam je teško, uzdahnemo i zovemo ih ako mogu što učiniti za nas neka pohite i učine. Koliko je taj blagdan važan i zaslužuje našu pažnju iznijet ću neke stvari koje je činila moja blažena baba Ive, koje nažalost danas nitko svojoj unučadi ne prenosi niti ih upozorava. Baba Ive, moja mučenica i Božja ugodnica, uoči Svih svetih, ili Sisvetih kako smo nekad taj blagdan zvali, uvečer bi poškropila kuću blagoslovljenom vodom pomiješanom s blagoslovljenom soli. Na sve prozore s izvanjske strane i na prag, stavljala bi blagoslovljenu sol, poškropila bi staju i živinu, konobu i sve što je bilo u njoj. Dok bi to činila molile smo Očenaš i ostale uobičajene molitve. Meni bi baba rekla, poslije zalaska Sunca da ni slučajno ne izlazim iz kuće, a ako baš moram, mogu izaći nakratko, prekrstiti se prije izlaska i moliti neku molitvu dok sam vani.
Koven
Kad sam babu pitala zašto, ona bi mi odgovorila da se te večeri okupljaju vještice na gumnu i na grobljima, i čine grozote. Tih dana vrlo su aktivne i događaju se vrlo loše stvari. Nisam razumjela o čemu baba govori, nisam znala tko je taj pogani soj ljudskog roda, ali sam znala da su to opaka, opasna i zla bića koja mrze Boga i koji su se opredijelili da učine što više zla na svijetu. Naravno, s vremenom sam to shvaćala. Jednom zgodom s dragim prijateljem, svećenikom Isusovcem čija me duhovnost fascinira, čije je znanje enciklopedijsko, usudila sam se pitati ga o tome. Odgovorio mi je, da tih Božjih i ljudskih neprijatelja i najopakijih stvorenja pod nebom ima posvuda. U vidljivom i nevidljivom svijetu. U današnje doba su njihovo djelovanje i njihove zajednice jako brojne. Rekao mi je, u jednom stranom gradu u kojemu je nekoć boravio da ih ima nekoliko tisuća kovena. Koven se sastoji od dvanaest vještica, a trinaesti koji predsjeda sam je vrag. Pojam i načine njihova djelovanja, u Zapadnoj Europi, razradila je britanska arheologinja i egiptologinja Margaret Murry, (1863.-1963.). Ti kultovi se množe nevjerojatnom brzinom. Danas već i u Hrvatskoj javno stupaju na scenu. Mislim da sam jednom čula da se u nekoj školi djeci daje zadatak da izdube bundevu, stave u nju svijeću, stave je na prozor i svijeću upale u noći vještica.
Ritual
Danas nema u svijetu poznatije osobe koja ne slavi taj ritual. Neke visoko obrazovane i pozicionirane žene, kao i brojne srednjoškolke i studentice se dogovaraju da obuku crne haljinice i odlaze u noćne klubove gdje se slavi noć vještica, neke odlaze na organizirana ritualna okupljanja. Jadni nepoučeni roditelji, jadna djeca. Na svim našim televizijama prenose se njihove parade iz poznatih svjetskih gradova diljem planeta. Draga mi je bila jedna američka spisateljica, rado sam čitala njezine tekstove, ali kad je u svojoj knjizi napisala kako slavi veličanstvenu noć vještica, odrekla sam je se. S oltara bi svećenici trebali upozoriti narod da uoči velikih blagdana zlo ima svoje rituale i izvodi strašne čine kojima proklinje Boga i na svijet baca uroke, prokletstvo i slično. Naravno, moderno vrijeme ne gleda na stvarnost kakva jest, samo se kotrlja nizbrdo. Bezglavo, omamljeno sredstvima za omamljivanje, lažima, zabludama, neopterećeno bilo kakvom odgovornošću. Za razliku od Isusovca koji mi je to pojasnio, u jednom društvu bio je svećenik kojeg je netko o tome pitao. Odgovorio je da su to bedastoće, kao i Dan mrtvih, te da on ne ide tada svojim predcima na grob, iako drži svete mise za zajednicu, da su svi oni otišli i što će im svijeće i cvijeće na grobnoj ploči? Samo sam ga pogledala, i pomislila, pa mora znati što piše u Bibliji i držati se toga. Ne ću ovo dalje komentirati.
Krizanteme
Na Dan mrtvih nosili smo oduvijek na grob cvijeće i upalili bi voštanu svijeću, jer drugih tada nije bilo. Obično bi negdje u ćošku vrta raslo cvijeće za Mrtvi dan. Nitko ga nije njegovao, ono bi raslo i točno uoči Mrtvog dana razraslo bi se i cvalo. U nas su to bile samo tamnocrvene i bijele krizanteme koje su imale jako puno cvjetova, bile su sitnije jer ih nitko nije pelcovao (kidao pupoljke da ostane samo jedan veliki cvijet), ni rasađivao pelc. Samo Bog zna tko ih je i otkuda donio. Njihovi cvjetovi mirisali su baš pogrebnim, pomalo turobnim mirisom. Nabrali bi ih naramak i stavljali na grobnu ploču. Toga dana na groblju su bile svete mise za odrješenje mrtvih. Svećenik je obilazio grobove i škropio ih blagoslovljenom vodom iz škropila, a onda bi obred nastavili u crkvi. Puno se držalo do toga. Djed bi govorio, mnoge duše zavezane i zatočene u tami čistilišta, Bog će danas odvezati. I mi danas u većini slučajeva pohodimo groblja, nosimo prelijepe aranžmane, lončanice u kojima je cvijeće svih boja, palimo svijeće. Vrše se misni obredi za duše pokojnika. Ali najvažnije je nositi ih u srcu kao draga bića, sjetiti ih se u molitvama i zamoliti ih da oni za nas mole, za naše obitelji, narod, državu, svijet. Njihove su molitve učinkovite, jer su oni bili revni molitelji, to je onaj mirisni kad koji se širi iz čaša koje drže ona 24 starca obučena u bijeli lan, sa zlatnim krunama na glavama, koji sjede uz prijestolje Božje, klanjaju se Bogu i uz citre „pjevaju novu pjesmu“. Svakome na volju, ali dužni smo sjetiti se tko nam je dupe čistio, mlijekom nas dojio i kruhom hranio. Koliko su znoja i muke naši roditelji uložili, a iznad svega ljubavi da bismo bili živi, imali komadić svoga tla, svoj grob i krov nad glavom.
Kad smo god tog pitanja tko nas je rodio i odgajao, prošli tjedan bila sam pozvana u Mostar na proslavu 600., godina od rođenja Katarine Kosače Kotromanić. Puno prije samog događaja, pozvala me književnica i ugledana članica zajednice, gđa. Anita Martinac. Završni dio manifestacije bila je poetsko- glazbena večer, gdje sam nastupila sa svojim pjesmama na ikavici uz još tri pjesnikinje i jednog pjesnika. Nevenku Kovačević, Martinu Kljajo – Radić, Ljubu Krmeka i Anitu Martinac. Publike je bilo puno. Večer je bila više nego uspješna. Zbor Stella Maris – Hvar, izveo je dio skladbi iz svog bogatog repertoara. Izvode duhovne skladbe, tradicijske, crnačke duhovne pjesme, rock glazbu, autorske skladbe… Oni su te večeri produžili za Sarajevo, a nas nekoliko prenoćili smo i sutradan smo otišli u obilazak Hercegovine do Ravnog. S nama je bio djelatnik Hrvatskog doma, Stjepan Erceg Kosača, gos. Darko Mabić, tehničar. Usput smo u Čapljini uzeli sa sobom cijenjenog pisca i čovjeka iznimne memorije, enciklopedijskog znanja koji s velikim marom i žarom prikuplja baš sve što se može prikupiti o prošlosti njegova kraja, Bosne i Hercegovine. Zadivila me njegova brižnost, ustrajnost, pažnja i iznimno veliki doprinos očuvanju kulturne baštine za kojom neumorno traga. Išli smo asfaltiranom cestom otprilike kuda je nekad vozila željeznica. U Orahovom Dolu gdje se nalazi spomenik znamenitom Isusovcu Ruđeru Boškoviću dočekala nas je gđa. Vesna Slobođan, turistička djelatnica, žene iznimne ljepote, kulturna, domoljubna, okrunjena svim ženskim vrlinama, majka četvero djece. No o tom događaju, ljudima i detaljnijim opisima viđenog i doživljenog što me duboko potreslo i impresioniralo, rekla bih čak da je to bilo hodočašće hercegovačkim krajolikom koji liječi dušu i tijelo. Posjet crkvama, grobljima, znamenitim mjestima poput rodne kuće Ruđera Boškovića, i njegova spomenika, mogla bih napisati vrlo dojmljivu putopisnu knjigu.
Ravno u istočnoj Hercegovini
Cijenjeni Domagoj Vidović, Stanislav Vukorep i Vesna Slobođan, uz nekoliko suautora, zajedničkim radom i izgaranjem, uspjeli su napisati, oblikovati i izdati knjigu, TURISTIČKA MONOGRAFIJA OPĆINE RAVNO, koju su mi poklonili na čemu sam im veoma zahvalna. Knjiga je toliko bogata poviješću, usklađena i vjerodostojna, potkrepljena dokumentima i povijesnim artefaktima, da je po vjerodostojnosti, stručnosti i znanstvenim dokazima koji su ukomponirani u nju pravo remek djelo, raritet, jedinstvena ne samo u okvirima BiH, nego je priznata i u drugim zemljama, jer nije samo vrhunski vodič, nego pred domaću i svjetsku javnost iznosi vjerodostojne činjenice o narodu s područja općine Ravno. A građe ima toliko, da bi mogli sastaviti još barem dvije monografije, jer doslovno svaki dan iz zemlje izvire nešto novo što govori o tom prostoru, ljudima, kulturama i vjerovanjima. Svaki kamen ima svoju povijest, svaka stopa zemlje, znak su im utisnuli oni koji su tu obitavali, ili su bili uljezi. Sam krajolik nadahnjuje, čudesan je, ta brda i brdašca, izvori, jezera, rijeke, polja, flora i fauna … . Ali jedna stvar koju je s tugom iznio gos. Stanislav, jako je bolna. Iako se Mostar lijepo obnovio poslije rata, a Hercegovina uz svoju mitsku ljepotu i povijest pruža izvrsne mogućnosti za život mladim ljudima, muškarci neće da se žene. To je rak rana Hrvatske, kao i suvremene Europe. Tu je zapela naša europska civilizacija. Kako to promijeniti, u čemu je ključni problem, nije egzistencijalan, jer je nabrajao mladiće koji su obrazovani, situirani, zdravi.
Obično se kaže, što smo htjeli to smo i dobili. Pa smo tako dobili svijet kakav jest. O njegovoj taštini, samodopadnosti i nastranostima može se predočiti bezbroj primjera. Tomu ne bi bilo kraja. Nagradu za novinarstvo u Europi dodijeljena je ove 2024. godine novinarima koji su vodili projekt, „Izgubljeni u Europi“. To su hrabri ljudi koji se ne daju ušutkati, novinari iz Njemačke, Belgije, Grčke, Nizozemske, Irske, Ujedinjenog Kraljevstva. Kamo je nestalo preko 50 000 maloljetnika koji su u EU došli bez pratnje? To je samo dio nestalih maloljetnika, koliko ih svaki dan nestane u svijetu, doima se kao da se netko hrani njihovim tijelima. Gdje su? Tko ih krade, kupuje, odvodi i kamo, za koju svrhu i s kojom namjerom? Kroz kakve nezamislive užase, patnje i agoniju prolaze ta bića. EU ima vagone novaca, tajne službe, sve nadzire, može ući tome u trag ako želi. Jesmo li se odrvenili, jesmo li poludjeli, je li zloća u nama toliko velika, da ne činimo ništa kako bi se ti užasi istražili i zaustavili? O čemu se tambura u medijima, u saborskim dvoranama u Vijeću europske unije u Bruxeelsu? Što ti ljudi čine za svijet?
Jedno dijete i ostali svijet
Sramota me spominjati što se događa kod nas. Slučaj devetogodišnjeg dječaka svih nas je iscrpio. Zasitili smo me ispraznih poruka onih koji su zauzeli pozicije, a nisu u stanju riješiti ni problem kad se dvije kokoši pokljucaju. Izvijaju se, prebacuju odgovornost na druge jednake sebi po sposobnosti. Bubri među roditeljima neopravdano nezadovoljstvo, ljudi pucaju po svim šavovima. Pa djeca im ne mogu pohađati nastavu, kako će nadoknaditi propušteno gradivo kojega je i tako previše? Sastanči se, kao da se donose odluke o najpresudnijim događajima o kojima ovisi svijet. I nitko ne smije zucnuti čije je dijete u pitanju. Nema tajne na svijetu koja se ne otkrije, ni jedna tajna služba koliko god moćne bile, nije sigurna, uvijek tajne procure, ali u ovom slučaju u Hrvatskoj u 21., stoljeću, neki su zaštićeniji nego svete krave u Indiji. A tek naše tobožnje „dobrotvorke“! Kako mogu hodati po zemlji od srama? Koristiti nemoćne i jadne da prikupe novac za sebe? Ajme meni, zabolje me srce. A Pivac i ekipa koji su potraživali 9 milijuna eura za subvencije u svinjogojstvu i poljoprivredi a Unija im isplatila preko 5,4 milijuna eura, kakvi su to likovi? Koga i što oni utjelovljuju? A tek nizozemski svećenik koji je iz sredstava za dobrotvorne svrhe potrošio 1,6 milijuna eura za provode s prostitutkama u Španjolskoj. Evala, baš se iskazao. Ako takvima nebo oprašta baš sve, onda smo mi ostali budale. Ne mogu dalje. Ogadilo mi preko mjere. Ušutjet ću.
Bože, evo spremam svijeće i cvijeće za poći na brojne grobove. Uđi u sve te drage mi duše, ispuni ih, oni nisu bili, niti su znali biti pokvarenjaci, neljudi, prijetvorni, pohlepni sebičnjaci. Sramota i propast ljudskoga roda. Zahvaliti im moram što su me upozoravali da se ne polakomim, ne razularim, ne hvatam u kolo s onima koji bi i Bogu opanke s nogu ukrali i pustili ga da hoda bos. Za mnogo što im imam zahvaliti, jer njihovi geni su presudni. Nisu me zaštitili od zla u svijetu, ali su me usmjerili na ispravan put. Pradjedovi i djedovi, prabake i bake, oče i majko, svi vi koji ste ostali dosljedni Božjem nauku, iako često gladni, goli i bosi, zasužnjeni i zlostavljani, sretan vam dan Svih svetih. Sigurna sam, unatoč onima koji tvrde da poslije ovoga života nema više ničega. Ima nešto veliko, netko tko je iznad svih, moćan i vječan, nešto što dušama donosi radost i spokoj. Vi ste to zaslužili.
