Americi potreban Trump i način da se pokušaju izvući neosramoćeni iz ukrajinskog blata
Nakon euforične objave pobjede, 47. američkom predsjedniku, gospodinu Donaldu Trumpu, prva briga bi trebala bit osigurat čvrstu i sigurnu osobnu zaštitu, to znači profesionalce, visoko osposobljene punokrvne mužkarce, a ne, istina simpatične, ali podpuno neučinkovite i neprimjerene debeljuškaste žene jer mandat od četiri godine treba izdržat i dotjerat do kraja mnoge poslove koji su mu dani u zadatak.
Pritom ne treba strepit od ugroze iz samoga sustava jer on mu je, na svoj tajanstveni način na koji funkcionira, i otvorio put pobjedi, nakon što su sve karte izbacili na stol. Zabrinjavajuće navijačka glavnostrujaška medijska kampanja, ne samo u Americi, nego i u ostatku svieta, uključujući i veliku većinu hrvatskh glasila, toliko je bila prizemna, prozirna, podcjenjujući zdrav razum američkoga naroda, da je morala potaknut ogorčenje svakog normalnog čovjeka i ponukat ga da s velikim zanimanjem izađe na izbore i snagom broja pokaže što stvarno misli američki narod. Jedan atentat i drugi u pokušaju, dodatno potvrđuju da su ga se na svaki način pokušali riešit kao neugodnog kritičara koji je odašiljao poruke koje je već sluđena nacija, duboko podieljena po rasnom, klasnom, imovinskom, ideoložkom ključu, doživljavala kao glas razuma. Ne treba bit naivan i vjerovat kako je američki predsjednik najmoćniji čovjek na planetu pa može uređivat sviet kako mu se prohtije, ali establišment je shvatio da nema smisla dalje lupat glavom o zid jer stanje na ukrajinskom ratištu, iz dana u dan, razbija iluzije makinderovske geopolitičke doktrine o osvajanju srdca svieta, Ukrajine i njenog šireg okruženja, koje vodi rasapu i podjeli golemoga ruskoga carstva ter nadzoru nad cielim azijskim kontinentom pa tako i čitavim svietom, što se fizički poklapa sa složenom ideoložkom nadgradnjom stvaranja novoga svjetskog poredka pod dominacijom superiorne anglosakonske rase. Ali, i „podkapacitirani“ Rusi nešto su naučili iz poviesti.
Germanske i slavenske ratne žrtve
Nakon dva svjetska rata, u kojima je broj germanskih i slavenskih žrtava daleko nadmašio anglosaksonske gubitke, ruski geostratezi ovaj put su, naizgled, ponovno upali u ukrajinsku klopku koju su im vješto pripremili britansko-američki stratezi. Zapravo, Rusija i nije imala nekog izbora i ušla je u sukob koji se nije mogao ni smio izbjeći, ali ovaj put dobro pripremljena na vojnom, gospodarskom i diplomatskom polju. Pomno je gradila spone s Kinom kao stratežkim zaleđem, nakon što je otvorena neprijateljska fronta s Europom, preko BRICS-a je gradila stratežke odnose s nizom moćnih država u uzponu i to vrlo uspješno, tako da su i brojne moderne afričke kolonije i zemlje Južne Amerike prepoznale drugi mogući put i priliku da se izvuku iz dominacije američke globalne politike. Nakon brojnih gospodarskih, političkih, novčanih i kulturnih sankcija, prekida praktično svih veza, nakon miniranja plinovoda Sjeverni tok, čime se na svaki način željela spriečit bilo kakva mogućnost gospodarske suradnje Njemačke i Rusije, što je noćna mora svakog naraštaja angloameričkih stratega jer ta suradnja ruši sve snove o globalnoj dominaciji izabrane rase, stanje na ukrajinskom ratištu, iz dana u dan, polako, ali sigurno, rušila je ovu složenu konstrukciju. Rusija neumoljivo napreduje i nema joj se tko ozbiljno suprotstavit. Nikakvo moderno oružje, puste milijarde dolara ulupane ni u što (osim u džepove oligarha vojno-industrijskoga kompleksa), ne mogu polučit ukrajinsku pobjedu.
Ukrajinci su izkrvarili pod vodstvom naivne marionete koju su im njihovi „saveznici“ podmuklo podvalili i nemaju više ljudstva koje bi bilo u stanju koristit bilo kakvo moderno oružje. Više nitko ne želi sudjelovat u toj propaloj kampanji u kojoj su nepotrebno izginuli toliki mladići, stradali toliki civili, opet je to bratoubilački rat između slavenske braće. Sljedeći korak u eskalirajućem sukobu mogao je bit samo nuklearni rat. Anglosaksonci nisu toliko glupi da bi izprovocirali ruski nuklearni udar, niti je Putin naivan da bi ga tako olako odobrio i pred poviestću preuzeo teret izključivoga krivca, nego je to bila igra živaca i izcrpljivanja gdje je Rusija dulje izdržala i konvencionalnim ratnim sredstvima prisilila NATO i zapadne saveznike na uzmak. Zato je Americi potreban Trump i način da se pokušaju izvući neosramoćeni iz ukrajinskog blata.
Ukrajina je propustila poviestnu priliku da kao tamponska država bude spona, a ne jabuka razdora, između moćnog iztočnoga carstva, carstva Kopna, i zapadnoga carstva, sile Mora. U tomu je mudrost diplomacije, o tomu se može učit iz diplomatske poviesti Dubrovačke Republike. Za male, tamponske države, nema „prave strane poviesti“ u smislu svrstavanja na stranu jednog ili drugog carstva. Njihov obstanak je u očuvanju dragocjenog ljudskog potenciala, tradicije, svoga poviestnoga odtiska i duhovnoga identiteta. Neka Ukrajina bude pouka ostalim narodima koji ne spadaju
Na kraju, hrvatska vanjska politika, pomalo bizarno i karikaturalno, sliči dubrovačkom diplomatskom geniju – dok jedan maše crvenom krpom izpred razjarenog bika, kako bi se dodvorio jednom gospodaru, drugi mu, za inat, nudi naramak slame, kako bi utomio bies druge strane. Možda su naši vodeći političari mudriji nego što mislimo.
