Aktualnog predsjednika države nitko ne može pobijediti koliko god o njome loše govorili
Svaki od predloženih kandidata(kinja) za predsjednika države ima svoje razloge. Svi oni znaju da imaju male, odnosno nikakve šanse protiv aktualnog predsjednika Zorana Milanovića. Za njih vrijedi pravilo da ne trebaju pobijediti, nego skrenuti pažnju na sebe, odnosno istaknuti se. To će im koristiti u životu, kako političkom, tako stranačkom i osobnom. Neki od njih bacaju drvlje i kamenje na aktualnog predsjednika. U tome prednjači HDZ-ov kandidat za predsjednika države profesor Dragan Primorac. On poziva časnike vojske da odbiju poslušnost vrhovnom zapovjedniku. Obećava im kako će ih on vratiti u službu kad dođe na Pantovčak. Što znači nikada. Zapravo Primorac izaziva vojni puč. To je kažnjivo. Međutim, nitko na to ne obraća pozornost, što govori samo za sebe. Nitko Primorca ne shvaća ozbiljno. Čini se da ni on sam sebe ne shvaća ozbiljno. Mnogi se pitaju što je uglednom znanstveniku i svestrano realiziranoj osobi to trebalo. On govori da želi pomoći državi i svima nama. Obećava, obećava, obećava… Uzalud ta obećanja. Primorac se ne doima kao lider. I drugi kandidati obećavaju. Mnoga od tih obećanja su realna i dobrodošla.
Neki od nas bi na Pantovčaku voljeli vidjeti „normalnu“ obrazovanu i sposobnu mladu ženu, koja puno obećava, sama po sebi. Marija Selak Raspudić je liderica. Šanse su joj velike, ali nedovoljne, jer nema nužno potrebnu stranačku infrastrukturu.
Ivan Kekin je na tom tragu. Svojim angažmanom u predsjedničkoj kampanji pridonijet će stranci Možemo. Ostali kandidati su se tu slučajno našli, zbog nekih svojih razloga i ambicija. Šanse za pobjedu su im nikakve.
Svaki od njih ponešto nudi i obećava. Pritom se beskompromisno obrušavaju na aktualnog predsjednika, njegove mane, njegov rad i djelovanje, što je po njima krajnje negativno. Sve to je manje-više bespredmetno, kao i stalne izjave predsjednika Vlade da je predsjednik države štetočina i lažljivac. Zašto su ga onda držali na Pantovčaku? Trebali su ga smijeniti! Jedno je govoriti, a drugo činiti. Za smjenjivanje predsjednika Milanovića nisu imali argumente.
Što će NATO-ov činovnik u Saboru?
Najnovija priča i tobožnja predsjednikova krucijalna laž, isplela se oko slanja naših vojnih snaga, U okviru NATO-a, u misiju za Ukrajinu (Wiesbaden?). Premijer na tome inzistira, a predsjednik države to ne dopušta. Pitanje je hoće li naši vojnici biti upućeni u Ukrajinu? Predsjednik države misli da je to moguće, dok premijer tvrdi kako to nije moguće. Da bi potvrdio svoju tvrdnju premijer je pozvao drugog čovjeka NATO-a da u Saboru obrazloži to pitanje i da istinit odgovor. Koliko je razumijem ono što čitam, taj odgovor je dvosmislen. Moguće je slanje u Ukrajinu i to nije moguće, ukoliko Hrvatska to zatraži. U Saboru će se glasati o slanju naših vojnika u tu misiju. Za potvrdu slanja vojnika u misiju NATO-a potrebna je pozitivna odluka dvije trećine zastupnika. Kako sada stvari stoji, to se ne će dogoditi. Bit će to poraz premijerove svemoći.
Kako bilo da bilo, kako god to izgledalo, ta se situacija koristi u predsjedničkoj kampanji. Želi se aktualnog predsjednika države prikazati i potvrditi kao okorjelog lažljivca. Tome bi trebalo pridonijeti obrazloženje NATO-vog izaslanika.
Po bivšem predsjedniku Josipoviću izjašnjavanje u Saboru o ovom problemu je protuustavno. Premijer je pravnik. Zar on to ne vidi? Što sve ne će poduzeti kako bi svojeg kandidata za predsjednika države „ojačao“ ?
Pred nama su dva mjeseca „igara bez granica“. Sve je to ništa naspram predsjedničke kampanje u Americi. Cijelom svijetu, a i nama nije svejedno tko će tamo pobijediti.
