Lebensraum, Raumsinn, Weltmacht, Grossraum – širenje i veliki prostori
Jedan od glavnih problema za Dugina je utvrditi razlog zašto su Rusi predodređeni da vode svjetsko carstvo i, općenito govoreći, zašto su carstva uopće potrebna. Da budemo sigurni, ne ćemo ga vidjeti kako se puno naježi zbog toga. Ipak, kroz FG pažljivi čitatelj ne može previdjeti ovaj problem.
Apsolutna ideologija zahtijeva apsolutni temelj – što je, na kraju krajeva, sama svrha Duginove knjige – ali dovoljno nespretno se ne čini da se “organski” pojavljuje pred očima čitatelja kao nešto samorazumljivo ili barem demonstrirano razmišljanjima njezina autora. Iako smo negdje usput tretirani standardnom “Trećim Rimom” (FG) i brojnim izjavama o “mesijanskom karakteru” ruskog naroda, koje se lijepo uklapaju u neoeuroazijski sustav, pod uvjetom da dopustimo da se zapletamo u njegovu ideološku mrežu, kada ionako sve ima smisla u glavi zaraženog Duginoida – nema jasnog odgovora zašto bi sve to odražavalo vječnu i sveobuhvatnu istinu.
Hiperborejsko otkrivenje i urota
Dugin je u određenoj mjeri već odgovorio na ovo pitanje kada je izravno stavio vježbanje geopolitike u sferu volje i mašte elita. To mu manje-više rješava stvar, jer cijela poanta nije istina već izgradnja Carstva, ipak, kao i kod svih dobrih sinova modernosti, potreban mu je osnivački mit odjeven u znanstvenu odjeću kako bi cijela stvar izgledala intelektualno koherentno i glatko.
S jedne strane, njegov “mit o podrijetlu” svjetskog sukoba i njegove prirode temelji se na osebujnom okultističkom učenju, izloženom na samom kraju FG-a, ali temeljitije razrađenom u njegovim ranijim knjigama Hiperborejsko otkrivenje i urota. Ovaj aspekt neoeuroazijanizma obradit ćemo zasebno u dodatku ovoj analizi.
S druge strane, međutim, postoji daleko manje slikovit, ali prilično poznat moderni model razmišljanja koji koristi – darvinizam.
Kada piše o Friedrichu Ratzelu (na slici), učeniku poznatog njemačkog darvinista Ernsta Haeckela i utemeljitelju njemačke geopolitike, Dugin je prilično nedvosmislen o svom temeljnom značaju u evoluciji geopolitike:
“(…) Ratzel pokazuje da je tlo temeljna, nepromjenjiva danost oko koje se vrti interes ljudi. Tijek povijesti uvjetovan je tlom i teritorijem. (…) Iz Ratzelovog ‘organskog’ pristupa jasno je da on shvaća prostorno širenje kao prirodni proces života, analogan životu živog organizma (…) Ratzelov ‘organski’ pristup očituje se (…) u odnosu na prostor (Raum). “Prostor” se prebacuje iz kvantitativne materijalne kategorije u novu kvalitetu, postajući “sfera života” – “životni prostor” (Lebensraum) (…). Otuda slijede još dva važna Ratzelova pojma: ‘značenje prostora’ (Raumsinn) i ‘životna energija’ (Lebensenergie). (…) Sve ove teze predstavljaju temeljna načela geopolitike (…). Štoviše, država shvaćena kao živi prostorni organizam ukorijenjen u tlu glavna je misao i žarišna točka geopolitičke metode.” (FG, “Očevi utemeljitelji geopolitike”, str. 39.-40.)
Dugin uzima Ratzelove pojmove kao jezgru iz koje se geopolitika razvila u puni sustav tijekom stotinu godina svoje povijesti. Bitno je još jednom naglasiti da je u tome nedvosmislen – dvosmislenost je inače njegov zaštitni znak: temeljni geopolitički subjekt je kolektivni organizam koji se širi utemeljen u tlu, odnosno geografskim vektorima ograničen u individualnost. To je njegov Lebensraum ograničen vlastitim osebujnim Raumsinnom.
U tom smislu, prilično nedvosmislen oblik darvinizma duboko je ukorijenjen u temeljima Duginovog projekta, iako je zamagljen maštovitim okultističkim teorijama i ekstremnim ruskim pravoslavnim filetizmom ubačenim za dobru mjeru. To nije samo zato što je utemeljitelj geopolitike slučajno bio učenik jednog od najistaknutijih njemačkih Darwinovih fanatika, već i zato što temelj teme geopolitike – onaj koji je čini apokaliptičnom teologijom – mora biti ekspanzivan po svojoj prirodi.
Dugin: Treba čitati Renea Guenona kao Karla Marxa
Ratzelov odgovor na darvinističku zagonetku, tj. premošćivanje jaza između biologije i svega ostalog, je, naravno, analogija – strogo neempirijska metoda koju vole ekstremni empiričari kada je počnu gubiti – i Dugin je svim srcem prihvaća. Činjenica da to zapravo nije primjenjivo kao sredstvo znanstvene demonstracije u modernom smislu riječi ne smeta mu – kao što nije smetalo nijednom darvinističkom svjetlancu od samog Charlesa Darwina do našeg vremena i doba – jer je svrha stvaranje teologije odozdo: apsolutno obožavanje najnižeg zajedničkog nazivnika, gdje njegova spontana evolucija pretvara “kvantitativnu kategoriju materijala u novu kvalitetu”.
Svima koji upućeni, također je očito zašto Dugin kaže da treba čitati “Renea Guenona kao Karla Marxa” – kvantiteta koja rađa kvalitetu ili masu koja djeluje sama na sebe i rađa individualnost temeljni je princip dijalektičkog materijalizma.
Ono što je najvažnije je da se autentični ‘živi prostorni organizam’ mora proširiti i glavni problem geopolitike tada postaje odgovor na pitanje: gdje ta ekspanzija prestaje?
Pa, ovisi o kojem individuumu točno govorimo: je li to mala ameba koja je iskočila iz primordijalne sluzi u pogrješno vrijeme i na pogrešnom mjestu ili je Sveta Ameba providonosno izlučena iz tla kako bi sintetizirala Sveto bakteriološko carstvo u postojanje s carte blanche da asimilira sve što mu se nađe na putu. Ipak:
“Shvaćanje države kao živog organizma pretpostavljalo je odbacivanje pojma ‘nepovredivosti granica’.” (Isto.)
Začudo, Dugin hvali Ratzelovo otkriće prirode teme geopolitike koja se odvijala u Sjevernoj Americi, od svih mjesta. Zanimljivo je da je Ratzel,
“(…) primijetio je da je Raumsinn Amerikanaca razvijen u najvećoj mjeri, jer su bili suočeni sa zadatkom osvajanja ‘praznih’ prostora, i posjedovali su značajno ‘političko-geografsko’ iskustvo europske povijesti. Stoga su Amerikanci svjesno shvaćali što Stari svijet gradi samo intuitivno i postupno. Na taj način u Ratzelu nalazimo prve formulacije drugog najvažnijeg geopolitičkog koncepta – pojma “svjetske moći” (Weltmacht). Ratzel je primijetio da razvoj velikih zemalja pokazuje potrebu za povećanjem geografske ekspanzije koja postupno doseže planetarnu razinu. Stoga, prije ili kasnije, geografski razvoj mora doseći svoju kontinentalnu fazu.” (FG, 42-43)
Očito je kako se pojmovi u temeljima geopolitike “organski razvijaju” i pulsiraju kao jedno “tijelo”: Raumsinn velikog naroda zahtijeva širenje svog Lebensrauma na kontinentalni i, ako prirodna selekcija daje, globalni Lebensraum, što zauzvrat poziva na to da postane Weltmacht.
Također je očito kako sirovi um može upasti u zamku ovog mentaliteta jednostavno slijedeći naizgled nužnu – “organsku” – vezu koja sve povezuje i, omamljen Duginovim iluzionizmom, nazvati ga čak i “integralnim tradicionalizmom” ili “oživljavanjem kršćanstva kroz ljude koji ‘nose Krista'”, dok je to u biti sve samo ne to. Razlog tome je intelektualna koherentnost ideologije, a ne točan odraz Istine – stvaranje ideološkog čarobnog zrcala koje svakome odražava upravo ono što želi vidjeti; nešto što je očito zaštitni znak sposobnog geopolitičara ako razmislimo o činjenici da je Duginov američki kolega, pokojni Zbigniew Brzezinski, bio sposoban izvesti isti trik u suprotnom ruhu. A svi znamo koliko majmuni, ili barem njihovi potomci, vole vlastite odraze u ogledalu.
Važnost mornarice
Pa, ako je Ratzel iznio jezgru geopolitike, sasvim je prikladno da je predvidio i temeljnu mitozu u ovoj epistemološkoj amebi: “U svojoj knjizi The Sea, Source of Power of the People (1900.), Ratzel je ukazao na potrebu svake moćne države da usmjeri svoju pozornost na razvoj vojne mornarice jer to zahtijeva planetarni opseg legitimne ekspanzije (sic!). Ono što su neki narodi i nacije (Engleska, Španjolska, Nizozemska, itd.) stvorili spontano, kopnene nacije (…) moraju učiniti svjesno: razvoj flote nužan je uvjet za postizanje statusa Weltmachta. More i ‘supersila’ već su srodni za Ratzela, iako će tek s kasnijim geopolitičarima (Mahan, Mackinder, Haushofer i posebno Schmitt) ova tema postati težište. Ratzelov rad nužan je temelj svih geopolitičkih istraživanja.” (FG, 43)
Formiranje krajnjeg oblika Lebensrauma kopnene moći mora se provesti svjesno, tj. to mora biti konkretan program ili strateški plan. Uspješna provedba ovog plana dala bi izraz temeljnoj geopolitičkoj formaciji “velikog prostora” (Grossraum).
Koncept je razvio njemački pravnik Carl Schmitt, koji u Duginovim očima, zajedno s Ratzelom i Karlom Haushoferom, predstavlja odlučujuću figuru u razvoju kontinentalne geopolitike:
“Schmitt je razvio (…) teorija ‘velikog prostora’ (Grossraum). Ovaj koncept promatra proces razvoja država kao poriv za povećanjem teritorijalnog prostranstva. Princip imperijalne integracije predstavlja izraz logičke i prirodne tendencije ka sintezi, svojstvene svim ljudskim bićima. U tom smislu razdoblja širenja države odgovaraju razdobljima kretanja ljudskog duha prema univerzalnosti. (…) Razvoj ‘nomosa zemlje’ (…) mora dovesti do pojave države-kontinenta. (…) Pojava kopnenog ‘državnog kontinenta’, kontinentalnog Grossrauma, povijesna je i geopolitička nužnost.” (FG, str. 77.-78.)
Nomos of the Land označava ‘raspoloženje kopnene države’ za razliku od Nomos of the Sea koji je ‘raspoloženje pomorske nacije’. Oba pojma odgovaraju nejasnom pojmu Raumsinna i ne treba ih shvatiti kao pravne pojmove u modernom smislu riječi, već kao aproksimacije nečega što se ne može izložiti u formaliziranom sustavu, ali što je ipak objektivno obvezujuće.
Važnost političke volje
Kako onda, moglo bi se zapitati, znamo, kada nam neki susjed iz Grossrauma pokuca na vrata, Nomos der Erde na koji se poziva doista obvezuje da ga pustimo unutra bez odlaska po pištolj?
Zašto, to je jednostavno: “(…) Schmitt je potvrdio da stvaranje novog “velikog prostora” ne ovisi o znanstvenoj vrijednosti neke doktrine, kulturnoj izvrsnosti, ekonomskom razvoju njezinih sastavnica ili čak teritorijalnom ili etničkom središtu koje je pružilo prvi impuls za integraciju. Sve ovisi isključivo o političkoj volji koja prepoznaje povijesnu nužnost takvog geopolitičkog koraka. S ovom doktrinom Schmitt je predvidio temelje suvremene politike integracije.” (FG, 78)
Dakle, dobili smo sve lego-kocke potrebne za izgradnju “nevidljivog carstva” za cijelu obitelj. To je globalna ekspanzija nekoliko integriranih ‘velikih prostora’ (carstava) izgrađenih oko kontinentalne osi euroazijske kopnene mase, ispunjavajući Raumsinn kopnene civilizacije i osvajajući geopolitički Endkampf transformirajući cijelu Zemlju u ideokratsko globalno Carstvo, ispravljajući i time ispunjavajući svojeglavi, ali geopolitički korektan plan “Planetarne vladavine Trećeg Reicha”. Temeljna kocka, koja bi trebala učiniti da se cijela konstrukcija zalijepi, jest činjenica da ovaj put njezino središte ne može biti Njemačka, ili bilo koja druga nacionalna država, već osovina kopnenih carstava na čelu s Rusijom: “Carstvo kraja” ili geopolitička os Berlin-Moskva-Tokio.
(Nastavak slijedi)
