Poema Oporuka kraljice Katarine

Pjesnikinja tka povijesno tkanje, o životu žene koju je providnost providjela tom narodu koja ostaje udovica, 10. lipnja 1461. godine

 

Dosljedne Bogu i narodu, hrabre hrvatske majke rađale su mitske junake i junakinje. Među tim znamenitim ljudima starine, nađu se muškarci i žene koji su likom i djelom zaživjeli u narodu, žive trajno, daju nam snagu kad se obeshrabrimo, kad smo nevoljni i mlitavi, potaknu nas da se uspravimo. Jedna znamenita žena bijaše takav lik, imamo osjećaj da je i sada među nama, jer plemenita i časna djela, vjerodostojnost, ljudska mudrost i izdržljivost ostaju kao znakovi i svjetlo nekog teškog vremena, kad su ljudi stradavali nemilice. Postanu naši uzori, trajno upaljene zublje na koje se ne gase.

Na nedavnoj kulturnoj manifestaciji u čast kraljice Katarine Kosača Kotromanić, koja se održavala u Mostaru, u Hrvatskom Domu, Stjepan Erceg Kosača, povodom 600 godina od njezina rođenja jedna od sudionica manifestacije osoba koja je doprinijela svečanosti pri organiziranju tog događaja, ugledna je književnica, kulturna djelatnica i što je važno naglasiti braniteljica u Domovinskom ratu, cijenjena gđa. Anita Martinac. Uz niz važnih dužnosti koje je obnašala i obnaša, pisanje je njeno poslanje, njeno očitovanje kroz domoljubnu, ljubavnu, duhovnu poeziju, kroz romane i priče. Na toj manifestaciji gđa. Anita prvi put je prigodno pročitala poemu, OPORUKA KRALJICE KATARINE, iz male knjižice netom izišle iz tiska. Zapravo je taj opojni poetski poj, glas autoričine žarke želje da izrazi svoje divljenje i poštovanje povijesnoj heroini Katarini Kosači. Anita se poistovjetila s kraljicom Katarinom, sebe utjelovila u njezin lik, osluškivala onaj unutarnji glas koji pjesnik očekuje s nadom da u njemu zažubori. I zaista se to dogodilo. Čini se da joj je poput nevidljivog šaptača kraljica Katarina šapatom duše ispovijedala svoj život. Anita je to oćutjela, i kroz nju su zaiskrile riječi, procurili stihovi. Ne znam jesu li mogli biti vjerodostojniji, tužniji, mudriji, izravniji nego što jesu. Poneki stih ću citirati kako bi se potencijalni čitatelj uvjerio koliko je pjesnikinja duboko zašla u život kraljice Katarine i onodobne povijesne prilike i neprilike hrvatskog naroda u Bosni.

Zlatnim koncem vezem ruho

zrela za majčinstvo s dvadeset dvije,

za udaju spremna već odavno,

al me otac odabraniku čuva

ruku moju velikanu zagovara. (I pjevanje, str. 7.)

Iz stiha u stih, ovdje se toče riječi koje bi izrekla o sebi sama Katarina, o svom životu, vjenčanju za Stjepana Tomaša, u Milodražju 25., svibnja 1446., kad postaje Bosanskom kraljicom. Prikazuje se njezin časni život gdje uz rođenje svoje dvoje djece, sina Sigsmunda i kćeri Katarine, u plemenitoj ljubavi jednako odgaja i posinka Stjepana Tomaševića koji ju je prihvatio kao majku. Pa opet veli.

Blagost i dobrotu neizmjerno dijelila

vezak vezla, dukat darivala, nejake štitila,

pjesme prenosila, radinostima žene učila,

zemlju na bijelom konju vrancu obilazila,

sve ljepote Bosne svojim zvala. (III. pjevanje, str. 15.)

I tako pjesnikinja tka povijesno tkanje, o životu žene koju je providnost providjela tom narodu koja ostaje udovica, 10. lipnja 1461. U Bosnu upravo stižu zloglasni Osmanlije i da ne prepričavamo povijest, znamo da je Bosnu to strovalilo u ukletu jamu u kojoj je narod bio zatiran i ostao u nemilom ropstvu nekoliko stotina godina. Turski zulum, bio je neviđen. Mnogi Hrvati tada su bježali kamo su mogli pobjeći. (Među njima su bili i moji predci koji su došli na goli dalmatinski krš, iz Kreševa koje je i danas u središtu BiH, a nekad je bio kraljevski grad, poznat po franjevačkom samostanu.) Mnogi su prihvatili Islam da bi ostali na životu. Ako bi se danas istražili geni tih islamiziranih Hrvata, ustanovilo bi se da su mahom potomci Hrvata katolika. Nažalost, njih danas usmjeravaju druge struje. Vjerne sluge uspjele su kraljicu Katarinu izvesti iz Bosne,  ali njenog sina i kćer koji su bili u drugoj kočiji, Turci su zarobili i odveli, štoviše njenu kćer Katarinu prisili su da prijeđe na islam i udali je za Turčina u Skoplju. Sin je postao Ishak-beg u Kraloglu. Poslije dolaska u Ston, zatim u Dubrovnik i konačno u Rim, kraljica Katarina živi svoj bolni život, neutješna majke, prognanice, plače nad svojom sudbinom i sudbinom svoga naroda.

U tuđoj vjeri ime i plemstvo zamrlo,

Majci srce bol i čežnju nije izdržalo,

kad sve nade izgubljene bijahu,

I svi snovi s razumom se gube,

kraljica sam, tražim dovedite pisara. (Pjevanje VII. str. 33.)

Piše svoju čuvenu oporuku, iz koje su posebno bolne i gorke riječi.

Grob nek bude svjedočanstvo

 postojanja mog naroda.

Papi Sikstu IV., i njegovim nasljednicima.

ostavljam Bosansko kraljevstvo,

ako se moja djeca ne vrate na kršćanstvo,

kršćanska kapija neka bude sačuvana. (VIII pjevanje, str. 36.)

Koga ne bi impresionirala mudrost, hrabrost i razboritost kraljice Katarine, koja nije uzmakla pred užasima kojima ju je izložio život, tuđinska sila i svirepost? Možemo reći da je proživjela istinsko mučeništvo.  Koga ne bi nagnala na razmišljanje? Koga ne bi oblile suze, i ostavili bez daha ovi stihovi koje nam je podarila Anita Martinac. Poput oporuke kraljice Katarine, i ova poema je blago koje treba sačuvati za buduće naraštaje, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj. Trebali bi je pročitati svi političari i političarke, sav narod hrvatski da se ponosi ovom časnom ženom, koja nije izgubila svoje dostojanstvo ni kad je pelin pila. Ovakvi likovi našoj povijesti daju pečat posebnosti. Politika nije zanat, dobra pozicija, moć i novac, nego prije svega odgovornost. Oprez, nikakvo priklanjanje tuđincima, ni lijevima ni desnima, nego prvenstveno predanost svom narodu i djelovanje u njegovu korist. Imamo dovoljno gorkog iskustva s tuđincima.

Ova poema je čista lirika, pomalo pisana u duhu Šekspirovih djela, jer potiče na razmišljanje.

Pjesnikinji Aniti čestitam na ovim stihovima, koji su pravo otkrivenje u moru kojekakvih tobože pjesničkih uradaka, koji nemaju glave ni repa, svrhe, smisla ni značaja. Zaslužuje sve pohvale za hrabrost što se osmjelila tako duboko zaći u život kraljice Katarine, i kroz gotovo živo, izravno iskustvo interpretirati njen intimni život, izraziti krvavu zbilju Bosne, i oživjeti to davno vrijeme, koje podsjeća ne nedavni agresorski rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, gdje je bila braniteljica doma i naroda. Pišući ovu poemu, nije ju mogla napisati a da u sebi ne zaiskri bolom, ne osjetu muku, jer samo iz takva osjećaja rađa se vjerodostojna riječ.

Danica Bartulović