Svećenstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je izravno ili neizravno uključeno u potporu tim paravojnim posgrojbama u pljačkanju sakralnih predmeta
Nedavno se pojavila vijest da je iz Crne Gore nestala vrijedna ikona koja je bila u posjedu Srpske pravoslavne crkve, a koja je dio kulturne i vjerske baštine kako Crne Gore tako i Crnogorske pravoslavne crkve. Zašto me vijest nije iznenadila i zašto više vjerujem da je vijest istinita nego da nije.
Tijekom ratova 1990-ih na Balkanu, posebice u razdoblju jugoslavenskih ratova (1991.–1999.), Srpska pravoslavna crkva, kao jedna od ključnih institucija srpskoga naroda, bila je prisutna u svim važnijim političkim događanjima, uključujući ratova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.
Ozbiljan problem bio je nestanak sakralnih predmeta, ikona, relikvija, crkvenog srebra, zlata i drugih dragocjenosti s područja zahvaćenih ratom. U mnogim su slučajevima crkvene zgrade i njihova imovina postali mete pljačke i uništavanja. Kako su ratovi eskalirali, objekti od vjerskog značaja često su bili na meti vojnika, milicija, pa čak i duhovnih vođa koji su koristili svoj položaj kako bi se dokopali vrijednih sakralnih predmeta.
Paravojne postrojbe, koje su tijekom ratova djelovale pod okriljem država ili političkih skupina, često su bile odgovorne za etničko čišćenje i nasilne napade na civile, uključujući i uništavanje vjerskih objekata. U mnogim slučajevima napadane su crkve i samostani, a sakralni objekti pljačkani. Također je bilo izvještaja da je svećenstvo Srpske pravoslavne crkve bilo izravno ili neizravno uključeno u potporu tim jedinicama. Iako je bilo tvrdnji da su svećenici otvoreno pozivali na ratne akcije, uključujući pljačku, bilo je i tvrdnji da su pojedini crkveni dužnosnici koristili svoj utjecaj kako bi zaštitili crkvenu imovinu, iako je to često bilo otežano zbog ratnih okolnosti. Iako su brojni slučajevi nestanka sakralnih objekata bili predmet istraga i prijava, često je teško prikupiti konkretne dokaze, posebice kada je riječ o visokoj razini korupcije, zataškavanja ili političkog utjecaja iza tih radnji. Među poznatim primjerima je pljačka crkvenih objekata tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH, gdje su ti predmeti često završavali na crnom tržištu ili su korišteni u ratnim pothvatima kao “ratni plijen”. Reakcije Srpske pravoslavne crkve na ove događaje bile su različite. Neki su se crkveni dužnosnici ogradili od takvih postupaka, dok su drugi, pasivno ili aktivno, omogućavali ili ignorirali pljačku crkvene imovine. Nažalost, sve to pridonosi zamagljivanju uloge crkve u ovim razdobljima, jer je teško govoriti o jedinstvenom stavu ili djelovanju, s obzirom na političku polarizaciju unutar samog crkvenog aparata.
Nakon što je doznao da se vrijedni objekt Rimokatoličke crkve koji pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji nalazi u arhivu Eparhije zvorničko-tuzlanske Srpske pravoslavne crkve, nadbiskup je ovlastio odvjetnika za povrat spornog objekta kao i svih sakralnih objekata.
U početku je SPC to negirala, ali je jedan od arhivara tajno uzeo dokument i dostavio odvjetniku
Pritisnuta dokazima, neugodnim pitanjima i najavama višemilijunske tužbe, Srpska pravoslavna crkva vratila je arhivsku građu za koju su tvrdili da se čudesno našla u zvoniku crkve sv. Marka u Beogradu. Koliko mi je poznato, još uvijek se traga za vrijednim slikama za koje se sumnja da su završile na crnom tržištu. Nestanak sakralnih objekata, često uz pomoć paravojnih postrojbi ili čak uz prešutnu podršku dijela klera Srpske pravoslavne crkve, predstavlja tamnu stranu religijskog identiteta i političkih manipulacija u ratovima na Balkanu. U svakom slučaju, istraživanje ovih pitanja zahtijeva multidisciplinarni pristup koji uključuje povijest, teologiju, politiku i pravo.
