Srbočetnički agresor nikad nije prognao žitelje starigradskog područja jer smo uvijek imali snage obraniti ga
Reagiranje na članak “Svećenik progovara o ratnom putu na Velebitu” (https://domovinskirat.hr/2024/08/10/svecenik-progovara-o-ratnom-putu-na-velebitu-moja-zadaca-je-bila-biti-uz-napadnute-ljude-don-tomislav-baricevic/) na portalu Domovinski.hr
Poštovani glavni uredniče Mariniću,
kao hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata pratim DOMOVINSKIRAT.HR te koristim prigodu čestitati Vam i zahvaliti za prenošenje istine o Domovinskom ratu.
Tako sam pročitao i članak objavljen 10. 8. 2024. “Svećenik progovara o ratnom putu na Velebitu” u kome don Tomislav Baričević govori o svom ratnom putu, te najveći dio članka kao aktivni sudionik toga vremena i podržavam. S tim u vezi dužan sam reagirati na dio toga članka; “Zanimljivo je da prije toga žitelji Starigrada nisu shvaćali što je rat. Brinuli su se što im je propala sezona, a onda su preko noći i oni morali u progonstvo”. Ova tvrdnja je potpuno netočna, neprimjerena i ne odgovara stvarnim činjenicama a generalizira sve žitelje Starigrada. Stoga ovo reagiranje podnosim kao žitelj upravo toga Starigrada i tadašnji (prvi) zapovjednik Satnije Starigrad. Satnija Starigrad ustrojena je 7. 7. 1991. kao Samostalna satnija a koja je kasnije formacijski pripadala 112. br. HV, Samostalnom bataljunu Starigrad, 164. br. HV, te na koncu 7. Domobranskoj pukovniji. Doprinos svećenika u Domovinskom ratu izuzetno cijenim. Imam i visoko mišljenje o don Tomislavu Baričeviću koji je bio i moj/naš svećenik. Ali i svećenici su ljudi i ljudski je griješiti te je don Tomislav Baričević pogriješio s gore navedenom tvrdnjom. Da ovakva tvrdnja dolazi od nekoga drugoga uvrijedila bi mene osobno ali i većinu žitelja starigradskog područja. Obzirom da dolazi od njega, u ime svojih suboraca dužan sam upozoriti da ne odgovara činjenicama.
Dakle, žitelji Starigrada istinski su domoljubi. Satnija Starigrad kako sam već i naveo, ustrojena je 7. 7. 1991. što je 2 mjeseca i 4 dana prije pada Jasenica, na samom početku ljeta, a pripreme za ustrojavanje iste počele su još ranije u lipnju, upravo i zbog obrane Jasenica. Potpuno smo bili svjesni da se i Starigrad i Hrvatska brane u Jasenicama. Ne sporim pravo don Tomislava Baričevića da govori o Planinskoj satniji Velebit, u kojoj su bili planinari iz cijele Hrvatske i koju jako cijenim. Međutim treba je razlikovati od Satnije Starigrad koja je također nazivana Planinskom satnijom, te je pravo don Tomislava da istu ne spominje u objavljenom razgovoru/članku. Međutim neprihvatljivo nam je iznošenje netočnih tvrdnji o našoj ulozi u Domovinskom ratu. Ponosan sam na preko 200 dobrovoljaca Planinske satnije Starigrad, a kao jedan od njenih zapovjednika. Naprotiv, odluka da se ustroji Satnija Starigrad donesena je upravo u Jasenicama u lipnju 1991. kod zapovjednika obrane Jasenica i postrojbi specijalne policije Đure Župana. Kad je pokrenut srbočetnički napad na Jasenice potpomognut JNA, upravo je zapovjednik obrane Jasenica tražio od zapovjedništva Satnije Starigrad da osiguramo tzv. bok s velebitske strane. Na tom sastanku sam pitao što će biti ako padnu Jasenice i gdje im je rezervni položaj i da bih radije ostavio dio svoje postrojbe u Starigradu. Rečeno je da nema potrebe i da je njihov rezervni položaj u Starigradu.
Na žalost, dogodiio se pad Jasenica, a specijalna policija se ipak povukla preko Masleničkog mosta prema Zadru. U tom momentu prostor od Maslenice do Karlobaga bio je gotovo nebranjen (tamo je bilo samo odjeljenje pričuvne policije). Tada zapovjednici Satnije Starigrad donose samostalno odluku i tijekom noći premještaju postrojbu, te već slijedeći dan formiraju liniju obrane iznad Modriča do Stanića koja je branjena do akcije Maslenica. Dakle točno je jedino da je tijekom ljeta 1991. od strane žitelja Starigrada sve poduzimano i s ciljem obrane Jasenica, te da su žitelji Starigrada (Selina, Modriča) sudjelovali aktivno u obrani Jasenica i bili potpuno svjesni da je rat počeo. Dodatno apostrofiram dio tvrdnje da su žitelji Starigrada preko noći morali u progonstvo, što je potpuno netočno.
Srbočetnički agresor nikad nije prognao žitelje starigradskog područja jer smo uvijek imali snage obraniti ga, potpomognuti naravno i s drugim postrojbama, i spomenutom Planinskom satnijom Velebit, Satnijom Ban Jelačić koja je stigla iz okolice Zagreba i Jaseničkom satnijom koja je nastavila djelovati iz Starigrada, a poglavito kasnije pripadnicima gardijskih brigada HV-a te drugih postrojbi. Primili smo prognane s jaseničkog područja te iz Svetog Roka i Lovinca i potpuno sam svjestan njihove patnje. Obzirom da se radilo o prvoj crti obrane, Krizni stožer Starigrada je donio odluku da se nemoćni i bolesni, žene i djeca premjeste dalje od prve crte, a to nije progonstvo don Tomislave. Za sve navedene tvrdnje postoje i konkretno objavljeni podaci kao što je u monografiji Starigrad-Paklenica u izdanju Sveučilišta u Zadru i Općine Starigrad iz 2022. godine (ISBN 978-953-331-365-8). Samo konkretnim činjenicama bi i spomenuto geslo “Do smrti se bori za istinu i Gospodin će se boriti za tebe” bilo potpuno. Potpuno iskreno žalim što na ovo temu moram raspravu voditi u javnom prostoru i puno draže bi o ovome s don Tomislavom razgovarao uz kavu ali nakon dubokog promišljanja shvatio sam da mi je obveza reagirati. Zbog istine!
Poštovani glavni uredniče, upravo zbog svega navedenog, te da se radi o novinarskom uratku/projektu koji je financiran javnim novcem preko Agencije za elektroničke medije, sukladno Zakonu o medijima molim da moje reagiranje objavite u cijelosti.
