Apsolutna ideja i euroazijska globalizacija
Veliki dio Temelja geopolitike posvećen je detaljima izgradnje unutarnje strukture (još uvijek) Nevidljivog Carstva i, radi sažetosti, suzdržat ćemo se od dubljeg ulaženja u to. Umjesto toga, izvući ćemo zaključke iz načela koja smo naveli u ovoj dvodijelnoj analizi i oni su prilično dovoljni da pruže uvid u prirodu ovog globalističkog projekta.
Dugin je posebna vrsta ideologa, tj. on je apsolutni ideolog ili ideolog apsolutne ideologije. To znači da je on graditelj sustava i u filozofskom i u političkom smislu, jer svaki detalj “apsolutne ideje” mora biti svjesno manifestiran u stvarnosti; Da budemo precizniji: mora se nametnuti svijetu. To je očito iz njegovog inzistiranja na tome da je geopolitika stvar samosvjesne elite i njezine sposobnosti da donosi suverene odluke na temelju svoje mašte, a ne na temelju postojanja nekih navodno geopolitičkih zakona. U stvari, ti su zakoni kompendij svih imperijalnih težnji prošlosti sintetiziranih u jedan ideološki lonac za topljenje neoeuroazijanizma.
Kopnena snaga savršeno odražava moć mora
Začudo, makar samo na prvi pogled, njegov ideološki atlantski pandan ujedno je i njegov učinkoviti uzrok. Kopnena snaga savršeno odražava moć mora. Na primjer, Dugin prepoznaje važnost Trilateralne komisije:
“Trilateralnu komisiju formirali su pripadnici najviših krugova američkog političkog establišmenta jer nova konfiguracija planeta pretpostavlja stratešku konsolidaciju triju geopolitičkih zona (…) Tri strane ove Komisije koje se pretvaraju da funkcioniraju kao ‘svjetska vlada’ su američka, europska i pacifička zona.” (FG, 208)
Ovo je Duginov odgovor na njegovo postojanje: “Euroazijski projekt nudi nešto upravo suprotno planovima Trilaterala. Novo Carstvo je anti-Trilateralno, njegov obrnuti model. To je konsolidacija triju geopolitičkih zona sa središtem u Rusiji i usmjerenih protiv Amerike. Slijedeći istu logiku po kojoj SAD nastoji zadržati Europu i Japan pod svojom geopolitičkom kontrolom (…) Rusija mora, u izgradnji Novog carstva, na svaki mogući način nastojati stvoriti trajni strateški savez s Europom i Japanom (…) U načelu govorimo o stvaranju vlastite Euroazijske trilateralne komisije(…)” (Isto.)
Sve što je ovaj čovjek sposoban učiniti je preokrenuti nešto što već postoji u njegovu polarnu suprotnost. Uopće nije važno što je Trilateralna komisija sa sigurnošću upravo ono što on kaže da jest. Ono što je važno je da je ne želi ukinuti, izbjeći ili osuditi, već je ponovno stvoriti za sebe. Implicitno, to znači da Dugin smatra da su svi vektori zapadnog globalizma potpuno relevantni i istiniti, samo želi vidjeti globalizam u kojem će njegova strana svijeta upravljati svijetom na inverziji principa morske moći.
To je obično ulazni lijek koji zapadnjake vodi dublje u kronični Duginitis. Većina ljudi uzima samo njegova manje ili više točna zapažanja o svom dijelu svijeta u kontekstu zapadne globalizacije i smatra ga nekom vrstom neovisnog mislioca koji osuđuje globalizaciju općenito. Međutim, on je sve samo ne. On je zagovornik drugačije, obrnute globalizacije, utemeljene, između ostalog, na ideji da se ishod Drugog svjetskog rata može ispraviti i preokrenuti.
Dijalektička geo-metafizika
A izbor je, naravno, ili – ili.
Ovo je obilježje lažljivca svjetske klase. Dijalektička geo-metafizika o kojoj smo govorili na prethodnim stranicama potpuna je i potpuna laž jer se može definirati kao svjesno stvaranje svijeta koji obuhvaća iluziju. Jednako je iluzorna i koherentna kao i dijalektički materijalizam ili liberalna ideologija slobodnog tržišta s kojom ju je Dugin usporedio, i – što je najvažnije – zrcalna je slika onoga protiv čega se navodno bori. To mora biti iluzija, jer stvarnost bez sredine ne postoji na ovoj kugli blata i vode koju zovemo planet Zemlja. Ili-ili nije izvedivo izvan samostalnog ideološkog sustava Apsolutne Ideje. Ali jednom kada lakovjerna osoba uđe u ovaj sustav, sve počinje imati smisla u njegovom vlastitom umu.
Kao što smo istaknuli na početku ove analize, Dugin eksplicitno predlaže da se geopolitika koristi na ovaj način kako bi se utjecalo na mase i, sudeći po gotovo potpunom krahu zapadnih alternativnih medija u neoeuroazijski semantički sustav, potpuno je u pravu. Privlačnost pojednostavljene koherentnosti, servirana s ciničnim osmijehom, nešto je čemu nije lako odoljeti, posebno za ljude koji su daleko od neposrednog kontakta s kriznim zonama koje promatraju iz sigurnosti svojih kauča ili fotelja.
Problem je u tome što stvarnost povijesti po svojoj prirodi nije koherentan sustav, a jedinstvo Providnosti koje može sadržavati – i doista, po mom mišljenju, sadrži – nije nešto što se može modelirati u apsolutnu ideju ili koherentan sustav.
Čovjek ne zna zadnji dan i sat, to je cijela poanta…
A Dugin ih želi ostvariti svojom voljom.
Stoga, s vjerskog gledišta, on se doista čini manje-više podobnim stanarom donjih krajeva na koje se povremeno poziva u svojim okultističkim spisima.
Ovi će spisi biti predmet dodatka ovoj analizi.
Zaključno, možemo samo još jednom naglasiti prirodu Duginove apokaliptične geografije: ona je ideologija apsolutnog sukoba i kao takva – to jest, budući da je apsolutna – nastoji potkopati svaki zamislivi tradicionalni model politike i duhovnosti rastvarajući ga na vlastitu sliku, odbacujući njegovu stvarnu bit. To je razlog zašto je ovaj bradati patrijarh Kaosa test kiseline za ljude koji se pridržavaju neke vrste tradicionalizma. Bezumno prianjanje uz Dugina kao neku vrstu predstavnika Tradicije, kršćanstva itd. jasno pokazuje činjenicu da ljudi koji su njime oduševljeni dijele njegovu apsolutnu površnost. Dugin je savršeno sposoban koherentno pokazati da je Rene Guenon (na slici) bio u pravu, kao i u isto vrijeme dokazati da je Karl Marx bio u pravu. On to može učiniti, jer je on – kao osoba, a time i subjekt znanja koji posreduje – apsolutno lišen bilo kakve supstancije.
Ontološka činjenica
Ovo nije moralno zapažanje. To je ontološka činjenica simptomatična za modernog čovjeka: bez obzira koliko inteligentan ili erudit netko može biti, on još uvijek može biti potpuno odvojen od stvarnosti onoga o čemu govori. Jedino čvrsto tlo koje Dugin prepoznaje je samo tlo: tlo i njegovo širenje. Njegov pogled je čvrsto i namjerno usmjeren prema dolje. Na taj način može uzeti različita učenja, od Renea Guenona, ruske pravoslavne dogme do marksizma i proto-nacizma, kao koherentne sustave koje može izlagati i manipulirati. On samo uzima konceptualni okvir i radi s njim, čak i ne obazirući se na proturječja, jer uvijek može prijeći na novi i još uvijek ostati vjeran vlastitom nihilističkim principu. Ova vrsta subverzije, odnosno stvaranje simulakra religije, metafizike, tradicije itd., po mom je mišljenju potencijalno daleko gora od bilo čega što zapadnjačka “domišljatost” može ponuditi, jer je to namjerno iskvarenje onoga što je dobro, a ne samo njegovo odbacivanje. Štoviše, opasno je za svakoga tko dolazi u intelektualni kontakt s njim, jer zahtijeva pražnjenje duše od bilo kakvog stvarnog duhovnog sadržaja kako bi se krivotvorina neprimjetno interiorizirala.
Da stavimo stvari jasno i jednostavno za ambiciozne tradicionaliste među čitateljima:
Svijet Tradicije odavno je potonuo ispod horizonta. To ne znači da više ne postoji.
A Dugin ga ne pokušava oživjeti.
Pokušava izbrisati sam horizont.
Ova razmišljanja vode nas iz sfere geopolitike prema njezinim okultističkim korijenima u mitu o Arktogeji. I ova priča zaslužuje da bude ispričana odvojeno i samostalno.
(Svršetak)
