“Osuđen sam na 20 godina robije, bez poštenog suđenja, na način kao što su moj otac Mate, ubijen 1945. u Mariboru, i moj brat Ivica ubijen također 1945. u Zagrebu, kao i tisuće drugih nevinih Hrvata poubijanih bez suda i suđenja”
Dinko Šakić s nama je!
“Rođen sam od oca Mate i majke Anice 8. rujna 1921. godine, (umro 20. srpnja 2008. mo. Otporaš) u Studencima, kotar Imotski. Moji roditelji su 1923. godine s obitelji preselili u Bosanski Brod. Pučku školu završio sam kod časnih sestara u Bosanskom Brodu. Srednju građansku školu započeo sam pohađati u Slavonskom Brodu, da bi u listopadu 1934. godine bio trajno isključen iz srednje škole, sa zabranom školovanja na području Kraljevine Jugoslavije, bez prava polaganja slobodnih ispita.Razlog za ovako drastičnu presudu tzv. “Kraljevine Jugoslavije” bio je u mom ponašanju i djelovanju. Naime, javno sam prosvjedovao protiv nasilja koje su vršili srpski žandari nad hrvatskim narodom u mom kraju, nosio sam hrvatska trobojnicu, unatoč zabrani od strane režima Aleksandra Karađorđevića, odbijao sam pisati školske zadaće na ćirilici, te sam dijelio ustaške letke.
U postrojbama Hrvatske vojske
Dana 20. 4. 1938. godine pristupio sam Ustaškom pokretu, te položio ustašku prisegu, zavjetujući se da ću se boriti svim sredstvima za ostvarenje samostalne i Nezavisne Države Hrvatske. Po proglašenju NDH, stupio sam u hrvatsku legiju, osnovanu za brzu vojničku izobrazbu u Brucku, na Leiti, u blizini Beča, gdje su nam vojnički instruktori, častnici i dočastnici bili uglavnom gradišćanski Hrvati. Nakon završene izobrazbe, vratio sam se u Zagreb i stupio u postrojbe hrvatske vojske, koja je bila u formiranju. 18. veljače 1942. godine dragovoljno sam stupio u redove Ustaške Obrane, kojoj je na čelu bio Maks Luburić.
U ožujku 1942. godine premješten sam na novu dužnost, u logor Stara Gradiška, također u administrativni odjel Upraviteljstva logora. U Staroj Gradiški sam jedno vrijeme bio i pobočnik zapovjednika logora. Na dužnosti u logoru Stara Gradiška ostao sam do konca listopada 1942. godine. Drugog studenog 1942. godine nastupio sam na novu dužnost u Radnom i Sabirnom Logoru u Jasenovcu, unatoč mojim zahtjevima za premještaj u borbene satnije. U međuvremenu sam promaknut u čin poručnika.
Dana 1. kolovoza 1944. godine, u Radni Jogor Jasenovac došla je u službeni posjet komisija Međunarodnog crvenog križa, koju je predvodio dr. Julius Schmidlin, švicarski Židov. O tom posjetu, dr Schmidlin je centrali Crvenog križa u Švicarskoj poslao pozitivno mišljenje o stanju i postupanju sa zatočenicima u logoru.
Na 31. prosinca 1944. godine oženio sam se s Nadom, mlađom sestrom (polusestrom Maksa Luburića se je – mislim – 1922. preudaja za Jozu Tambića od Livna i sa njim imala troje djece, dvije kćeri Nadu udata za Dinka Šakića, Zoru udata za pukovnika HOS-s NDH jakova Džala i sina Tomislava, vojnika PTS, Poglavnikov Tjelesni Sdrug. Prilažem sliku Dinka i Nade Šakić, mo. Mile Boban, Otporaš.) generala Maksa Luburića. U braku sa suprugom Nadom imam dva sina, Antu i Tomislava, kćer Marijanu, te unuke i praunuke. Nakon povlačenja hrvatske vojske, u svibnju 1945. godine, pa sve do rujna 1946. godine, živio sam u Koruškoj, Austrija, gdje sam sa mojim šogorom, pukovnikom Jakovom Džalom čuvao Poglavnika. Desetog travnja 1946. godine, u Austriji mi se rodio sin Ante, kojemu je Poglavnik bio kum na krštenju.
Pošto sam nabavio potrebne osobne dokumente i dobio ulaznu vizu za Republiku Argentinu, sa suprugom, djetetom i jednom grupom Hrvata sam 1947. godine iz Genove otputovao u Buenos Aires. Do mog dolaska u Zagreb, Hrvatsku, 18. lipnja 1998. godine živio sam u Španjolskoj, Također, u rujnu. 1972. godine u Španjolskoj sam organizirao legalnu obranu hrvatskih otmičara, unatoč zahtjevima švedske vlade za izručenjem istih. (Prilažem sliku značke trojice hrvatskih Junaka u borbi za Pravdu i za hrvatsku Državu. Mo. Mile Boban, Otporaš.
Osuđen bez dokaza
Posredstvom admirala don Luisa Carrero Blanco-a, general Franco mi je obećao da će, ako bude zbog političke situacije potrebno, otmičare osuditi i na 30 godina zatvora, ali da će ih pomilovati nakon tri mjeseca. General Franco je održao riječ. Aktivno sam sudjelovao u slanju oružja iz Argentine za hrvatsku vojsku, jer je Hrvatska bila pod embargom. Godine 1994. dobio sam Domovnicu i hrvatsku putovnicu.
Znakovito ja, da je mjesec dana prije mog službenog otkrića u Argentini, Okružni sud u Beogradu otvorio kazneni postupak protiv mene zbog ratnog zločina i genocida, a sve uz desetak “svjedoka”, sve Srba i Židova iz Beograda i Niša, koji su, kao “očevici” mojih navodnih “zločina” davali izjave pred sudom u Beogradu, kao i na mom suđenju u Zagrebu. Dakle sve je bilo usklađeno između Beograda i stanovitih “domoljuba” u Zagrebu.
Moj proces ulazi u anale prijašnjih montiranih i monstruoznih procesa protiv nadbiskupa Stepinca i dr. Andrije Artukovića. Nije mi dopušteno suočavanje svjedoka, koji bi pobijali navode navodnih svjedoka “očevidaca”, a čiji iskazi su uzeti kao temelj za moju osudu.
Da, osuđen sam na 20 godina robije, bez poštenog suđenja, na način kao što su moj otac Mate, ubijen 1945. u Mariboru, i moj brat Ivica ubijen također 1945. u Zagrebu, kao i tisuće drugih nevinih Hrvata poubijanih bez suda i suđenja.”
Dinko Šakić, Zagreb, travanj 2008.
