Na otocima postoje tri vrste ljudi; luđaci (oni koji ostaju na otoku), budale (oni koji dolaze živjeti na otok) i glupani (oni koji odlaze s otoka)
Senko Karuza nam svojim djelom dokazuje hemingvejsku tezu da nijedan čovjek nije otok. Ali dodajemo: “Svaki čovjek je najviše čovjek na otoku!” Senkova lirična razbarušena proza sadrži i mnoge gorke istine, ali lukavo omotane slatkoćom , kako sam i ja motao svome terijeru lijek.
Spontanost i ležernost kakvu pokazuje Marquez (1927. – 2014.) u “Jeseni patrijarha”, ili Béla Hamvas (1897. – 1968.), ljubitelj Korčule) ili Miljenko Smoje (1923. – 1995.) u dobrim trenucima traganja za izgubljenim vremenom nasuprot globalizaciji koja saturnovski ždere svoju supstancu i djecu, te izmišlja oksimoronske parole i prakse.
Koliko li je samo otočana u našoj književnosti od hvarske renesanse do egzistencijalista Slobodana Novaka (1924. – 2016.), Petra Šegedina (1909. – 1998.) i Ranka Marinkovića (1913. – 2001.)? Zar nije i Dubrovnik otok usred muhamedanskoga i pravoslavnoga mora, zar Dalmacija i Boka nisu bili oaze kulture, baš kao i benediktinski i franjevački samostani na terrafermi? Zar nije i Grk otočanin, čak i prije Odiseje?
Otoci imaju svoja pravila, druge mjere i navade, od balota do karata, rasporeda sjedanja u Crkvi do sprovoda. Ipak u knjizi “Prsa u prsa” postoji jedna lagana sjeta, svijest o tragičnom umiranju jednog svijeta koje je na višoj razini odabralo haben (imati), a ne sein (biti) u jednoj umjetnoj i posve neprirodnoj dilemi koju nameće kvantitativna civilizacija (kako je američku civilizaciju nazvao Guglielmo Ferrero (1871. – 1942.), u kojoj se vrijednost ne mjeri estetikom i etikom, kvalitetnim životom i međuljudskim odnosima već betonom, novcem, položajem, slobodom dekadencije i na kraju, najvažnije svjetskom moći (Weltmacht). I tu vidimo jasne predznake pada Zapadnoga carstva, metropolizaciju, litoralizaciju, demografski pad, birokratizaciju, parazitizam, uvoz nesrodnih elemenata, prevagu pojedinačnoga nad javnim interesom, moralni i duhovni pad.
Čari i mane otokâ
Naravno da ne tražim od ljudi da žive kao fratri isposnici, niti je nelegitimno biti ambiciozan ili imućan. Samo naglašavam da se izgubila zdrava mjera, gomilanje posjeda i suvišnih stvari s jedne strane, beznađe i pasivnost sa druge strane, onamo rad do besvijesti i besmisla, ovamo pasivnost, lijenost i bezidejnost robova.
Pita se Senko Karuza: “Što bih ja htio biti? Seljak? Gospodin? Bogataš? Ili da samo dobro živim? Ne osjećam se sada dok obilazim svoje naslijeđeno imanje, koje je imanje jedino po tome što je nekada bilo, drugačije od nekog osvajača američke zemlje, pred kojim je samo neizvjesnost. Ali ne bih htio da je tako, želio bih prepoznati korijene, koji makar suhi i beživotni , čuvaju još uvijek mjesto za mene.”
Napisao je u humorističkoj ljutnji i riječi dostojne Martina Pinchera, lika Williama Goldinga (1911. – 1993.), da na otocima postoje tri vrste ljudi; luđaci (oni koji ostaju na otoku), budale (oni koji dolaze živjeti na otok) i glupani (oni koji odlaze s otoka).
Uživao sam u knjizi “Prsa u prsa”, to je pravi Mediteranski brevijar u kojem doznajemo zašto se gorke gere jedu isključivo zimi, i to sa slatkim kupusom, dok se srdela gradela ljeti. Kako je šug od “pomedore” koja je bila bez vode i mineralnog gnojiva, bolji od najljepšeg zalaza sunca.
Sasvim nešto drugo je knjiga o zemlji vode, Podravini Božice Jelušić (1951.), generacijski blizu Karuze rođenom 1955., svijetla, lirična, akvarelska i hamvasovska. Ali i ona soto voce odaje jednu nostalgiju. Hoće li Hrvatska imati mudrosti i snage da bude svoja? Da opstane. O izvrsnoj prozi Jelušićkinoj ne ću pisati, drugi je to krajolik i senzibilitet. Ista doduše hrvatska sudbina.
