Naziv zbirke Čilinbeči odnosi se na obojena stakalca koje more oblikuje
David Kabalin (Vinodolski) rođen 1918., živio zemaljski život do 2012., jedan je od najvećih hrvatskih čakavskih pjesnika. Čakavština od triju hrvatskih dijalekata ima najveće emotivno ekspresivne, tj. zvukovne mogućnosti, čime je rođena za poeziju. Na žalost Vladimir Nazor, poslije Matoša najveći hrvatski “sluhist”, nije to iskoristio.
Kabalin se družio s Istranina Dragom Gervaisom (1904. – 1957.), Matom Balotom (tj. Mijo Mirković, Rakalj, 1898. – Zagreb, 1963.) i Matetićem Ronjgovim (Ronjgi, 1880. – Lovran, 1960.). Istrani su puno intenzivnije radili na čakavskoj riječi od Dalmatinaca, riječka čakavica im je organski bliža. Ipak meni pomalo riječki akcent ima kajkavski zvuk.
Čini mi se da su pjesme Kabalinove uspjelije koje su u zrelijem dobu nastale. Razigran, osjećajan, vezan uz more i djetinjstvo vinodolsko otkriva se autor i kao muzikalan (mnoge pjesme su mu uglazbljene), dobrodušan čovjek, kršćanskoga odgoja
Životne bure povukle su ga kao inženjera šumarstva u partizane, gdje je morao dugo gledati drveće izbliza.
Šalu na stranu, bio je vrijedan stručnjak i rukovoditelj.
Pjesme odaju veliko poznavanje mora i pomorstva.
Naziv zbirke Čilinbeči odnosi se na obojena stakalca koje more oblikuje, u tomu otkrivamo i amarcordsku ironiju – jer što smo mi svi sa našim ambicijama i pretenzijama nego komadići većeg mozaika. Kapi u slapu svjetlosti.
Odabrao sam pjesme “Uragan”, te “Rabski zvonarski psalam” (polovicu, jer je preduga), i pjesmu “Mornarska”.
U pjesmi “Domovina” iz 1971. pjevao je Kabalin o Hrvatskoj, ali unutar SFRJ. U drugim okolnostima i perspektivama se hrvatski narod, razlomljen i razdijeljen dugim turskim ratovima, u raznim regijama razvijao. Tek danas treba sazrijeti nova sinteza na objektivnom sagledavanju prošlosti, ali i na pomirbi.
URAGAN
Vetri šviču, nevere urliču
strašni refuli zrakom lome,
silni vali po mahnitom mori,
trepeću ljudi, brodi, vapori.
Uragan more z oblakon veže.
Misliš – Bože! Srce se steže.
Za koga?
Vavik je za koga,
oca, brata, sina, suseda,
mornara mlada, mornara seda.
A gromi kućun i zemljun tresu,
strele svitlost dušun nesu.
Na neveru se zvoni zvone,
prečasni z crikve Presveto nose,
križaju nebo, smirenje prose.
Blagoslovljene rožice na ognjišći gore,
spokoj zazivaju, milost govore.
Muži prestrašeni, mokri do kože
uz žene kljeknuli. Pomozi Bože!
Jedan je strašni grom va zvonik opalil,
gromobran zrušil, uru fermal,
križ na zvoniki zbandal.
Kućice uz zvonik stišnjeni
strašno se stresli. Ljudi drhćuće ruku
stišću i vape.
Pak kako daj uraganu nestalo sape
tamo od pulenta
od kud sej zlo i doklatilo
škuro se j’ nebo otvorilo
drago sunašce vas kraj pozlatili,
vetar nestala,
silno se j’ more smirilo.
Priznan, stranoga uragana
va dnu zrele duše si smo se bali.
Hvala ti Bože, da smo živi ostali!
VII. 2001.
refuli – udari vjetra
vapor – parobrod, ponekad i veći brod
fermal – zaustavio
sape – snage
škuro – tamno
pulenat – zapadni vjetar, ponenat
RABSKI ZVONARSKI PSALAM
Ako j’ zvon božanski glas,
ako narodu povida spas
onda će dobri Bože daj,
si Rabljani ravno u raj.
Zvoni veli zvonik
visok i silan,
nebo modro dosiže,
Lip, kamenit, znamenit,
bifore, kvadrifore spliće
i svoj glas Višnjemu diže,
svojun zvonjavun sav školj obahaja
pa ki puta radost a ko put suze raja.
Glasića srebrena, oštra
zvonik benediktinskoga kloštra.
Koludrice na dugo zvoni kantaju.
Nad grad, na more ta kanat putuje
i vavik se rado srdašcen čuje.
Uz kloštar sestar Franjevki
crikva svetoga Ante.
Od lipote sjaji i blista
uredna, bogata, čista.
Va sveton miri zdaleka
tihu molitvu čuješ:
dobroga Boga slave
te drage suore sante.
Na čeli crikve zvoničić
i moći, maljahni zvončić.
S njim se, va rapsku zvonjavu
Pridruži sveti Antolčić….
bifore – dva prozora podijeljena okomicom
kvadrifore – četiri prozora dijeljena okomito
školj – otok
koludrice – časne, divne, dimne
kantati – pjevati, ovdje zvoniti
suore sante – svete sestre, tj. časne
mići – mali
MORNARSKA
Kada u valu našeg plavog mora
sunašca zadnji zatreperi trak
tada se čuje zvuk naših motora
iz luka plove kroz talas i mrak
Mornari
hrabri ko legende glas
na moru
u borbi nam sreća i spas
Znate nas danju – puni smijeha, šale,
al sada tvrdi, ozbiljni u noć
jer branit valja kućice nam male,
satirat vragu – dušmaninu moć!
Mornari…
Pučina tamna, oblak nebo krije
a prova naša reže tamni val,
svud zima, samo ljubav srce grije,
ljubav za dom, za rod, za dragi žal.
Mornari…
Predraga majko, oče, braćo, Seko
I djevo ti, što srca si mi žar,
pobjede naše čas nije daleko,
tad draga, poći ću s tobom pred oltar.
Mornari….
