Nama treba Hrvatska po mjeri našega, hrvatskog čovjeka
Ušli smo u Došašće, to je vrijeme iščekivanja Božića i ujedno početak nove crkvene godine. Trebali bi malo dublje ući u svoje srce, malo se preispitati, možda za ponešto pokajati, jer otupi čovjek. Iz dana u dan nad nečim se sablaznimo, vidimo da se svijet zakrvio. Ovaj marketinški „božić“, namjerno izostavljam veliko početno slovo, gotovo postaje nasilje nad čovjekom. Sve pocrveni, zasja, zablista, od svih mogućih reklama, uzavri od strke i zbrke. Prava euforija gluposti. Puca čovjeku glava od svega toga. Baulja se po trgovinama, te popusti na Crni petak, te Crno jaje, te Bijelo Jaje, te prva srijeda u mjesecu, „Žuta Srijeda“ u City centrima, te ove pogodnosti, te one. Te Djed Mraz, te Djed Božičnjak, te Orašar, nema što neće smisliti da privuku naivnu djecu i odrasle koji žele djeci udovoljiti. Pitaj Boga što se sve nalijepi na Božić, kao da se nalijepe krpelji. Trgovci više nalikuju grabežljivcima nego razboritim ljudima. Od rane zore do kasne noći, priča se posvuda o Božiću, natuca, muca. Lijepo je i da lampice svijetle, da su jelke okićene, da se sjedne za obilnu trpezu, pojede i popije, druži i slavi, ali ako srce ostane Bogu zatvoreno, hladno i sebično, samo na pukim običajima ili nasjedne na sve moguće „božićne“ ponude, povoljnu kupnju i putovanja, to uništi pravi Božić. Ako želimo osjetiti Božić, onda je za to potrebna duhovna priprava koju može svatko prakticirati na svoj način, a u današnje vrijeme gotovo u svim župama svećenici se brinu da je vjerniku dostupna temeljita duhovna priprava za Božić.
Mnogo je toga skrenulo u stranu
Isusovo rođenje je velika vijest, Njegov dolazak na ovaj svijet i Njegova objava. Čovječanstvo se time mijenja, to je okret za 180 stupnjeva. Nova era ljudskog postojanja. Umorno od poganstva, od svakojakih božanstava, prihvaća jedan zdravi nauk. Izlazi iz vrlo konfuznog razdoblja, ohrabruje se Isusovim poukama i porukama. I može se reći, unatoč svim otporima i golemim žrtvama koje su podnijeli prvi kršćani, i oni poslije njih, unatoč herezama, usponima i padovima, kršćanstvo je iznjedrilo jednu posve novu kulturu življenja. Humanističku i moralnu. Znatno je proširilo ljudske horizonte. Koliko li je samo kultura prosperirala i produhovila se? Koliko je klonulih kojima je vjera dala nadu? Koliki su produbili vlastitu duhovnost i prepoznali se kao djeca Božja? Mnogo je toga, kao i u svim religijama skrenulo u stranu, ali to je opet ljudski nehaj, ljudska sebičnost i zavodljivost moći i bogatstva. Naravno, Božjeg Sina, glasnika koji je pokušao promijeniti naš pogled na svijet, ubili su moćnici, nije njima trebao, ali trebao je nemoćnima. Zloćudnima je pomutio računicu, ali opet su se oni snašli.
Kako se snalaze oni jednostavni ljudi koji vjeruju u Isusa? Jesu li negativci ili pozitivci? Dobitnici ili gubitnici? Naivni ili mudri? Vjeruju li u dobrobit duše ako čine dobro? Ako se odmiču od zla i dižu glas protiv svega onoga što se besramno širi svijetom? Nisu pošteđeni od trpljenja, bolesti, rata, starosti, nemoći. Neimaštine, progonstva. Muče se, ustrajavaju. Doživljavaju razočaranja, gutaju nepravdu. Ipak, u duši se osjećaju jači, zauzimaju se za nemoćne, gladne, slabe, prognane. To je već veliki pomak. Što god ih snašlo, oslanjaju se na Boga, i tvrde pomaže im to. Baš to je ono ključno, nikad ne misle da nešto mogu sami bez Božje pomoći, ma koliko bili nadareni, vrijedni, čestiti. Oni žive svoja uvjerenja i to im daje za pravo da se umiješaju gdje se treba umiješati, da dignu glas kad treba ukazati na ono što je neetično i opasno po nas i naše obitelji, po našu Domovinu, njenu budućnost, i budućnost našega planeta.
Predsjednički kandidati
Otkako se naši predsjednički kandidati reklamiraju, oglašavaju i nameću nam se putem medija, naslušamo se njihovih obećanja. Oni, oni, i opet oni. Njihovo ja, ja, ja i opet ja, ne ostavlja mjesto nikom drugom. Ni jednu kandidatkinju ni kandidata do sada nisam čula da je rekla ili da je rekao: Ako Bog da. Ako bog htjedne. Ako Bog pomogne. Uz pomoć Božju i Njegovo vodstvo. U ime Božje, pokušat ću, ili pokušat ćemo nešto promijeniti na bolje. Idu oni u crkvu, to koristi njihovu lažnom imidžu, ali Bog nije njihov oslonac ni uzdanje. U Bibliji piše: “Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka, koji se oslanja na čovjeka, čije se srce odvraća od Boga.“ Dragi moji kandidati, ne čuh da se čak oslanjate ni na čovjeka, kamoli na Boga. Samo na sebe. Razmotrite kakav je čovjek, što je kadar počiniti, u kakvom je stanju ljudski rod. Malo skrušenosti, malo dubljeg promišljanja, malo Božjeg svjetla nastojte unijeti u sebe, morali bi se malo zamisliti nad sobom. Budite malo i tradicionalni. Nama ne treba „moderna Hrvatska“, iskrojena po nekim modernim svjetskim standardima, jer smo shvatili kakva bi bila, nažalost takva je već sada.
Neki bi to učinili po preporuci Dubravke Šuice. „Uvoz“ mladih iz Afrike i Azije. Gdje si rođena Dubravka? Ja znam gdje, ali ti si to očito zaboravila. Što na tu tvoju izjavu kažu hrabri hrvatski branitelji? Okreću li se u grobu? Sjeti se onih iz tvog zavičaja koji su prvi stali pred nišan neprijatelja, njihove hrabrosti. Oni kojima je spomen obilježje podignuto u Trstenu? Baš neki dan bila sam tamo, i proplakala ja i svi moji ugledni suputnici, četiri pametna i domoljubna čovjeka. Nismo mogli otići u Dubrovnik gdje smo predstavljali knjigu prof. Srećka Župića, Opojni miris Brunovih karanfila, dok njima ne iskažemo poštovanje, poklonimo se njihovim dušama. Jesi li ikad otišla tamo, malo zastala i zahvalila im? Da nije bilo njih ti nikad ne bi uvalila svoje dupe u udobnu fotelju u Bruxellesu. Jesi li pročitala onu pjesmu koja je uklesana na ploču, autorice blagopokojne Anđelke Petričević – Čenić, velike žene Hrvatice, sestre blagopokojne pjesnikinje sestre Klarise, Anke Petričević? Jesi li?
Ne da se Anušić!
Izjava Ivana Anušića, koji je izjavio, da je dvadeset godina europske politike promašeno, da je ružičasta, liberalna politika i dalje u tom tonu, izazvalo je uragan u Hrvatskoj. Neki bi ga živa rastrgali. Također, da je Mađarska za Hrvatsku jednako opasna kao i Srbija. Za koga se ti buhači zalažu, za čije interese tako glasno laju? Koliko je Mađarska pod svojom čizmom držala Hrvatsku? Od 1 102. – 1 527. Što se tada zbivalo s Hrvatskom koja se odupirala mađarizaciji? Što se događalo s Hrvatskom dok je bila pod Austro-Ugarskom? Nije Ivan Anušić pogriješio ni jedno slovo, i svi koji ga prozivate, želite da naša Domovina izgubi samostalnost, i ovo malo slobode što nam je ostalo. Mi moramo poduzeti sve da očuvamo svoju samostalnost, svoju tradiciju koja ne smije nestati. Ima jako lijepih događanja tijekom godine, gdje se baš naša tradicija vidi i očituje kroz razne narodne običaje i kulturna događanja.
Ni Baranja se ne da
Vjerodostojna slika naše tradicije koja me ujedno i nasmijala, unijela malo šarma i šušura u našu sumornu atmosferu, jest i čvarak-fest, održana na više mjesta u našim sjevernim krajevima, ali onaj u Baranji, koji se održava prve subote prije ulaska u Došašće, pravi narodni dernek, mastan i slastan, na kojemu je sve više posjetitelja, baš je dojmljiv. Ljudi su željni isprobati nešto domaće. Nama treba Hrvatska po mjeri našeg hrvatskog čovjeka, što ne znači, da se takvi ne približavamo svjetskim naprednim trendovima. Onaj plećati čovjek koji je miješao čvarke u velikom kotlu da ne zagore, prava grdosija, kao div od brda odvaljen, uhranjen, mogao bi dva jaka čovjeka iskrojiti od njega, a ona slabija tri, baš je autentični Baranjac. Palo mi na pamet kad je moja mater radila čvarke i silila me da ih jedem. Nisu mi bili dragi, nisam ih jela iako nije bilo izbirljivosti u hrani. Sad mi čvarci pali na pamet, iako mi se ne jede meso kad vidim otkud ga sve uvozimo. Kupila bijelu slaninu za napraviti čvarke, nema slanine od naših svinja, mesar mi rekao da je slanina od njemačkih svinja. Radila sve kao i nekad davno moja mater ali nije ukus čvaraka dobar. Tako u mojoj Hrvatskoj eto ne mogu napraviti hrvatske čvarke, nego njemačke čvarke od njemačkih svinja. Moj rode i narode, što se to s nama događa? Znam da ima puno gotovana koji ne žele zaprljati ručice, ali ima vrijednih, radišnih ljudi. E baš me to žacnulo. Kao da me netko ubo iglom u živac. Ne proizvodimo za sebe ono što bi morali, naši uzgajivači zakinuti su i razočarani. Još jedino fali da im EU propiše da u svinjce moraju ugraditi kupatila s WC školjkama i sa ogledalima.
Globalisti i svinje
Svidjelo mi se što je što je u Vinkovcima otvoren Laboratorij za dijagnostiku afričke svinjske kuge, Hrvatskog veterinarskog instituta, da se opet ne ponovi onaj strašni pomor svinja koji se događao za vrijeme dok je Ministarstvo poljoprivrede vodila Marija Vučković, bivša ministrica. Ministre Dabro, to ti je izvrstan potez. Zaradio si prvi bod.
Stanje u Hrvatskoj poboljšalo se, imamo lijepih sela i gradova, povijesnu baštinu koja zadivljuje, koja je doduše na puno mjesta devastirana i prepuštana zubu vremena. Da o njoj više brinemo, imali bi od nje golemu korist. Imamo nalazišta kultura iz prapovijesnog doba, ranijeg i mlađeg kamenog doba. Ostatke pradavne kulture naših pra-predaka Ilira koji su kolonizirani. Ostatke kultura Kelta, Grka. U Dalmaciji i Istri gdje god zaprpaš zemlju nailazi se na ostatke antičke kulture. To su vrijednosti koje samo glupi ljudi ne znaju cijeniti. To istražiti, iako su neki lokaliteti poznati, temeljito istraženi i uređeni, da konzervatori urede malo te zidine, pradavne naseobine, i eto turista koji upravo te ostatke davne prošlosti silno uvažavaju i obilaze. Ima ljudi koji su zaljubljenici u našu baštinu, osnivaju udruge, sami često financiraju istraživanja, učine čuda. Ne znam je li netko od onih koji će možda čitati ovaj tekst, čuo ili imao u ruci golemu, izvrsnu knjigu cijenjenog Miška Eraka, Ilirski krugovi života, o povijesnim ostacima na području Ploča i južnog toka Neretve. Otkrića stećaka i tisućljetnih arheoloških artefakata na tom području, pokazuju da je taj prostor neiscrpan rezervat iznimnih otkrića. Dajmo malo značaja sebi, istaknimo svoj narod, svoju prošlost. A takva prošlost kakva je naša, vrijedi zlata i daje nam golem značaj i ugled.
Mržnja prema vlastitom narodu
Odasvud nas pritišću, sa svih strana kojekakvi likovi dotepaju. Ovo im nije ćaćina ledina da na njoj ruju kao divlje svinje gdje ih je volja, sve zatiru kao nekadašnji osvajači. Siju kukolj, omalovažavaju nas. Malo prijatelja imamo, a dušmana smo uvijek imali i imamo jako puno. Zašto smo toliko nemarni, otvoreni kao da nemamo nikakve granice? Čime smo to zadojeni da svoj narod i svoju baštinu toliko mrzimo? Zašto smo toliko pod tuđim utjecajem? Koliko tuđinci izvuku novaca iz naše zemlje, putem banaka, prodajnih lanaca, iznajmljivanja hotela koji su u vlasništvu stranaca, i tko zna na koje sve načine? Koliko trošimo na migrante? Nikoga ne provjeravamo. Među nama su opasni militantni, neki osuđivani za razna nedjela. U blizini Varaždina, u dvorištu kuće u Ljublju Kalničkom, pronađeno je dvoje zakopane dječice od otprilike godinu dana. Eventualni roditelji, očito nevjenčani, nisu čak ni prijavljeni u evidenciji građana te općine, iako su tu već pet godina. Navodno pripadaju nekoj čudnoj sekti. Oni su uhićeni, a treće dijete koje je zapušteno i neuhranjeno, preuzeo je Centar za socijalnu skrb. Treba li nama to, kakve su se sve sekte uvukle među nas? Tko zna što prakticiraju, kave rituale izvode? Sačuvaj nas Bože te pošasti. Imamo svoju lijepu religiju, poštujmo i druge religije, i uvjerenja drugih ljudi, ali provjerimo tko su ti useljenici. Kažu mi ljudi iz naših malo zabačenijih sela, da se boje biti u svojim selima, pogotovo noću. Na ovako malu državu, koja se tek oporavlja od komunističke diktature i rata, ne može se stavljati ovoliki teret. Mi to ni u kom pogledu ne možemo iznijeti na svojim plećima.
Nepoštena vlast
I ovi štrajkovi uznemiruju, nikad predahnuti, ružne su to slike. Ljudi su prisiljeni tražiti veća prava, veće plaće jer primanja ne prate inflaciju. Izgleda kao da nam u zemlji ljudi samo štrajkaju. Narod je nezadovoljan. Ta kako bi bili zadovoljni? Oni koji su Vlast, znaju da Vlast mora biti mudra i odgovorna, u neku ruku pastir stada, mora paziti da bezakonje ne potkopa i obezvrijedi zakone. Moraju biti uzori poštenja. Neka su sebi digli plaće, to donekle priliči, ali svi moraju dobiti zasluženo. I ovo što se uvodi u školstvo, ocjenjivanje zaposlenika od strane nekoga tko će imati svoju računicu u tome. Ima ljudi koji su izvrsni u svojoj struci, predani radu, ali baš takvi često budu trn u oku onima koji su daleko ispod njih. Vrijedni i stručni, rijetko će dobiti ocjenu koju zaslužuju. U nas posvuda vlada protekcionizam, a kad se udruže prije, rodice, kume …, svojim igricama i smicalicama, i vragu bi smjestile a kamoli poštenu čovjeku. Bezakonje nas uništava, opustošilo nam je zemlju, rastjeralo mladost. Narod zna da neće postati bogat u ovakvoj državi, ali ne bi smio biti obezvrijeđen i zapušten, pasti pod tlaku, bježati i tražiti spas drugdje. Narod je najvažniji. Država je jaka koliko su jaki njeni građani, koliko su zadovoljni.
Može li nas Trump spasiti?
Ovo što se događa na Kosovu, je kao gorući plamen koji nas lako može zahvatiti. A tek što se događa u Siriji i zemljama u tom okruženju! Opet moram izraziti zahvalnost i poštovanje Trumpu. Kako je samo izrekao prijetnju onima koji divljaju na Bliskom istoku. Probuđene su najniže strasti, to divljanje pripadnika džihada, ISIL-a, i drugih terorističkih skupina, koji imaju cilj pokoriti Europu, ognjem i mačem, najbrutalnijim nasiljem, uništiti sve što predstavlja zapadni svijet, zastrašujuće je. Gos. Trump im je dao rok, ako do 20. siječnja 2025., ne vrate izraelske taoce da će biti velike nevolje na Bliskom istoku. Nitko drugi nije se usudio to im izreći. Napokon je i njemački Kancelar Olaf Sholtz, posjetio Ukrajinu. U Kijevu se sastao s predsjednikom Ukrajine, Volodimirom Zelenskim, javno, glasno i odlučno rekao da ostaje uz Ukrajinu, i da će pomoć Njemačke, Ukrajini biti velika. Kad je Olaf Sholtz posjetio bolnicu punu teških ranjenika, vidio osakaćene borce, izranjene, neki su golobradi mladići, nije ostao ravnodušan na tu strašnu nepravdu i patnju. Bio je očito potresen. Ta je slika uistinu mučna, nisu je dugo držali na ekranu, brže su je maknuli da ne vidimo što su posljedice ratova u koje je uvijek uvučen obični čovjek. Moćni pobjegnu sa svojim obiteljima, svojim privatnim zrakoplovima, nakrcanim zlatom, dijamantima i ostalim vrijednostima. Podvuku repić, i bježi što brže možeš. Novac sve kupi. Kupe prijateljstva onih koji su kao i oni, kupe smještaj, udobnost i sigurnost. Ranjeni i mrtvi, za njih su nebitni. Da se posjete i ruske bolnice, bilo bi istih prizora. Čovjek se pita zašto? Tko je onaj tko ima pravo izazivati takve ratove, takve patnje i stradanja, nedužne tjerati da se međusobno ubijaju? To je samo djelić slike svijeta, a sve one crne slike ratova u prošlosti i sadašnjosti, o njima čovjek čak ako i promišlja, uznemiri se, zadrhti.
I tako umjesto tog šarolikog, čudnog „božića“, koji je postao čisti biznis, možda da u ime Sina Božjega, nastojimo kajanjem, molitvom i prošnjama, izmoliti malo mira. Bog je preko Svojih proroka uvijek naglašavao da su mu mrski silnici, uvijek opominje da je briga za sirote i uboge Njemu najvažnija. Uvijek obznanjivao da će srdžba Njegova zločince pokositi, da će im naplatiti dug za nevinu krv koju prolijevaju. Misle li da će izmaknuti Sudu Onoga koji pravedno sudi? Grijeh s njih nitko ne može skinuti, jer to Bog neće dopustiti. Za malo vremenite slave, bogatstva i moći koja dolazi preko nebrojenih žrtava, zar se isplati biti tako opak? Monstrum? Isuse, dotakni svako srce, ranjenih i iscrpljenih, sirotih i nevoljnih. A moćni! Dotakni i njih ako želiš, rasvijetli, ja bih željela da i oni osjete Tvoj dodir, pokaju se i čine ono što je dobro za njihove duše i za svijet. Naivna želja. Teško da se korov prizna korovom i preobrazi, ali obvezuje me moj kršćanski odgoj da se i za njih pomolim.
