Rješenje palestinsko-izraelskog sukoba ostaje samo mit koji se čini opipljivim s propagandom i isključivim medijskim narativima
Ovaj kritički esej dekonstruira politički narativ koji okružuje sporazume o naturalizaciji koji su se dogodili između nekih arapskih zemalja i Izraela, formalno poznat kao Abrahamski sporazumi ili plan Jareda Kushnera za mir na Bliskom istoku. Nudi jedinstvene perspektive i analize ovih sporazuma i njihovih stvarnih geopolitičkih namjera. Prije svega, tvrdi kako mir obećan ovim novouspostavljenim vezama ostaje samo mit jer istražuje prave ciljeve koji stoje iza njih. Zanimljivo je da također naglašava prave ciljeve koji stoje iza posredovanja SAD-a u ovim sporazumima.
Palestinsko-izraelski sukob jedno je od najvrućih, ali neriješenih političkih pitanja današnjice. Iako ovaj sukob ne ide prema bilo kakvom rješenju u skorije vrijeme, nedavni sporazumi o naturalizaciji koji su se dogodili između nekih arapskih režima i aparthejdske države Izrael mogli bi označiti budući pomak na političkoj sceni Bliskog istoka.
Ranije od ovih sporazuma, bojkot Izraela bio je pristup ovih arapskih nacija da pokažu podršku Palestincima i njihovim zahtjevima. Prije 2020. samo su dvije susjedne zemlje imale diplomatske veze s Izraelom; odnosno Egipat i Jordan. Taj je broj porastao na šest jer su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), Bahrein, Sudan i Maroko uspostavili pune diplomatske i ekonomske odnose s Izraelom kao dio plana Jareda Kushnera za mir na Bliskom istoku, službeno poznatog kao Abrahamski sporazum.
Slaveći prvu pojavu Abrahamskog sporazuma, Trump je bio domaćin ceremonije potpisivanja u Bijeloj kući i objavio sljedeću nepromišljenu izjavu: “Ovdje smo danas popodne da promijenimo tijek povijesti. Nakon desetljeća podjela i sukoba, obilježavamo zoru novog Bliskog istoka.” Ovom politički nezrelom izjavom, Trump je izgledao kao da je konačno pronašao rješenje za sukob u regiji. Što se tiče mira u regiji, mirovni planovi Jareda Kushnera nemaju nikakvog smisla. Osim Sudana, nijedna od zemalja uključenih u ove sporazume nije u sukobu s Izraelom. S druge strane, Maroko i zaljevske države zadržale su vrlo zdrave diplomatske odnose s Izraelom, čak i ako nisu javno objavljene. Na primjer, Maroko ima priličan udio u razmjeni obavještajnih podataka s Izraelom od sredine šezdesetih. Povrh toga, dvije su zemlje imale urede za vezu u Tel Avivu i Rabatu od 1. rujna 1994. do 23. listopada 2000. Da ne spominjemo doprinos Maroka u naseljavanju Izraela predajom svog židovskog stanovništva novoosnovanoj židovskoj državi za vrijeme vladavine marokanskog kralja Hassana II.
Doduše, Izrael podržava totalitarne režime u regiji uglavnom zato što ti totalitarizmi ne zahtijevaju odgovornost za kršenje ljudskih prava i međunarodnog prava. Stoga se većina arapskih diktatura bavila Izraelom na političkoj i sigurnosnoj razini; posebno nakon izbijanja Arapskog proljeća gdje su ti režimi morali nabaviti najnoviju špijunsku i sigurnosnu tehnologiju kako bi svrgnuli svakog disidenta u svom stanovništvu koji želi promjenu režima. Dok je slučaj dopisnika Washington Posta Jamala Khashoggija i dalje najpokriveniji slučaj, Amnesty International je izvijestio da je telefon marokanskog novinara Omara Radija također zaražen izraelskim špijunskim softverom Pegasus.
Mit o miru: obmana, širenje i razvlaštenje
Svaki put kada arapska zemlja započne pune diplomatske odnose s Izraelom, njezina lokalna propagandna mašinerija čini da to izgleda kao veliki povijesni događaj koji se dogodio u zemlji. Neki su mediji otišli daleko s tim. Na primjer, vjersku toleranciju koja se propovijeda u muslimanskoj vjeri uzima kao izgovor za postavljanje ovih sporazuma o normalizaciji s ovom “židovskom” nacijom. Druge medijske platforme, međutim, uljepšale su sliku izraelskog režima aparthejda kroz razrađene povijesne opise židovske kulture i naslijeđa. To uopće nije pogrešno, ali ono što je pogrešno je evocirati ovu povijest samo na ovom konkretnom događaju, ignorirajući sadašnja izraelska kršenja međunarodnog prava i ljudskih prava, a prije svega okupaciju palestinskih zemalja. Zbog toga je lako dekonstruirati narativ o naturalizaciji i dokazati da je to samo mit.
Prije svega, kontekstu ovih sporazuma prethodili su i kontrolirali se izbori u SAD-u 2020. godine. Trumpova administracija pokušala je uvjeriti američku javnost da će to biti prva administracija koja će okončati sukob na Bliskom istoku i tako planira steći potencijalnu prednost u izbornoj utrci. No, unatoč prošlogodišnjem Abrahamskom sporazumu, pa čak i odluci Trumpove administracije da prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela 6. prosinca 2017., to još uvijek nije bilo dovoljno da Trump dobije odobrenje shrvane američke javnosti. To je uglavnom zato što su Amerikanci željeli da Trump izađe iz Bijele kuće pod svaku cijenu; čak i ako je to značilo odabir manjeg zla od dva kandidata na izborima.
U međuvremenu, ovi događaji dolaze kao savršena prilika da se poveća ugled stranke Likud, točnije ugled izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, čiji je imidž okaljan njegovom korupcijom i monopolom na izraelskoj političkoj sceni. Za razliku od Trumpa, šanse da bude zamijenjen na predstojećim izraelskim izborima relativno su male zbog njegovog čvrstog držanja vlasti i nedostatka jednakih u izraelskoj političkoj areni. Nadalje, s masovnim medijskim izvještavanjem koje dolazi s takvim događajima, Netanyahu je, slično kao i Trump, želio da svjetla reflektora na njega odvrate javnost od užasnog postupanja njegove administracije s Covid-19 i tako dobiju značajan utjecaj na izborima.
Odnosi Izraela i Maroka
Drugo, najveći dobitak za Izrael od ovih novih veza s arapskim državama i Marokom je to što jača svoj politički utjecaj na Bliskom istoku. I ne samo to, već i otključavanje izraelske geopolitičke izolacije u regiji. A budući da je ovaj novododijeljeni utjecaj Izraelu odobren, daje mu slobodu da se širi i okupira više bez ikakvog protivljenja. Naravno, ako Izrael stekne legitiman utjecaj u regiji, to znači da će se položaj Palestine pogoršati. I tako palestinska stvar više neće imati utjecaj koji ima na bliskoistočnoj političkoj sceni.
Nadalje, odluka Izraela da stvori veze sa zemljama Zaljeva nije proizvoljna. Ovaj potez bio je motiviran ekonomskim razlozima. Kao što je poznato, narod Khaleeji najveći su potrošači u regiji. Stoga tržnica khaleeji postaje savršeno odredište za izraelsku robu. Izraelski proizvodi, posebno hrana, mogu čak zamijeniti druge proizvode koji dolaze iz drugih zemalja zbog male udaljenosti i niskih troškova dostave. Osim toga, Sudan možda ne nudi mnogo što se tiče tržišta, ali je definitivno izvrstan izvor uvoza poljoprivrednih proizvoda za Izrael. Budući da je posrednik između Izraela i njegovih “novih” saveznika, SAD također ima koristi od ovih sporazuma jer je najveći saveznik Izraela. Uostalom, svaki tekući politički sukob između Izraela i bilo koje od zemalja Bliskog istoka prvenstveno ugrožava političke i ekonomske interese SAD-a u regiji. Drugim riječima, posredovanje SAD-a u tim takozvanim mirovnim sporazumima nije iz neke vrste altruizma jer SAD samo traži svoj dio kolača.
Emirati kao i Saudijci preziru Palestince
Treće, reći da će ove novouspostavljene veze donijeti “mir” u regiju je smiješno i nepromišljeno, ali ne i potpuno pogrešno. Ali kome se služi taj mir; za Palestinu, za arapske države ili za Izrael? Da dam prilično jednostavan i kratak odgovor, prikladno je reći da to ostaje samo mit za Palestince, ali to znači više sigurnosti i moći posebno za izraelsku stranu. Drugim riječima, s Izraelom koji ima pune diplomatske veze s tim arapskim zemljama i Marokom, postaje mu lako provesti svoje planove aneksije i oduzimanja palestinske zemlje bez da bude pozvan na odgovornost. A Palestinci će vjerojatno biti raseljeni postupno i implicitno u jednu od tih zemalja. Očigledno, Maroko i bogate zaljevske države najveća su riba s kojom se Izrael ikada mogao pomiriti. Budući da pružaju financijsku udobnost i političku stabilnost, neki Palestinci mogu odabrati ove destinacije umjesto svojih trenutno okupiranih domova pod izraelskom okupacijom i ratom.
Međutim, vrijedi spomenuti da Emirati kao i Saudijci preziru Palestince. Stoga Palestinci nikada ne će prihvatiti stvarnost raseljavanja u jednu od ove dvije zemlje. U međuvremenu, to se ne odnosi ni na Kuvajt ni na Oman koji nemaju snažan politički utjecaj u regiji. Osim Maroka, oni su možda željena destinacija koju Izrael traži kako bi raselili Palestince nakon što su pripojili njihove zemlje. Bez obzira na to hoće li se dvije zemlje složiti oko normalizacije odnosa s Izraelom u budućnosti ili ne, zapravo nije važno sve dok su podređene UAE-u i Saudijskoj Arabiji. Očigledno, Palestinci će se vjerojatno oduprijeti kao što to obično čine.
Istovremeno, Izrael će vjerojatno vršiti pritisak na njih da prihvate ovu gorku stvarnost kao što je to činio posljednjih decenija. Stoga će Izrael vjerojatno nastojati ne samo povećati svoju opsadu i pritisak na granice i kontrolne točke, već bi također mogao potaknuti rat s Hamasom kao izgovor za vojnu eskalaciju. Hamas će, s druge strane, biti, kao i uvijek, žrtveno janje za cijelu stvar, pogotovo što je klasificiran kao teroristička organizacija. Stoga je mir koji Izrael traži mir s Palestincima izvan Palestine.
Međutim, Izrael nije jedini dobročinitelj iz ovih sporazuma. Jasno je da su zaljevske države platile američku vojnu zaštitu potpisivanjem ovih sporazuma. Ali UAE su posebno imali daljnje poslove s oružjem i stekli još veću političku zaštitu od iranskog utjecaja na Arapskom poluotoku. Ipak, kada zemlja potpiše mirovni sporazum, ne zahtijeva odmah nabavu naprednog F-35 stealth Jeta, što je ova zaljevska država učinila, jer su to dva paradoksalna. Stoga, suprotno klasičnim definicijama mirovnih ugovora, mir postignut iz ovih sporazuma je kupljen kao i mnogi mirovni sporazumi koji su prije njega potpisani u regiji. Uostalom, Sudan je pristao normalizirati odnose s Izraelom tako da je uklonjen s popisa država koje podržavaju terorizam, zaljevske države su ih potpisale kao plaćanje za američku vojnu zaštitu, a Maroko je dobio podršku za svoj suverenitet nad Zapadnom Saharom.
Stoga, kao i svi kupljeni mirovni sporazumi kojima je Bliski istok svjedočio tijekom moderne povijesti – bilo da se radi o miru za zemlju, miru u zamjenu za monopol ili što već imate – i ovaj je osuđen na raskid sukoba jer se ne temelji na uravnoteženom kompromisu gdje se dvije ravnopravne strane susreću u sredini. Umjesto toga, to je politički potez prema akumulaciji moći gdje glavna strana ovog sukoba, odnosno Palestinci, nije čak ni uključena u ove sporazume.
SAD, Maroko i Izrael: Geopolitička šahovska partija nad Afrikom
Činjenica da je Izrael nastavio diplomatske odnose s Marokom, zemljom koja je toliko udaljena od političkog diskursa na Bliskom istoku, nipošto nije za mir, kao što tvrdi bilo koji od organizatora sporazuma. U trenutku kada je objavljeno da će Maroko nastaviti odnose s Izraelom, marokanska propagandna mašinerija zasjenila je kontroverze koje dolaze s ovim događajem propovijedajući javnosti o marokanskom židovskom nasljeđu i suživotu abrahamskih religija u ovoj homogenoj sferi. Ova normalizacija je prikazana kao situacija u kojoj svi dobivaju za Maroko, posebno zato što je Trump nagradio odobrenje Maroka za nastavak odnosa s režimom aparthejda potpisivanjem predsjedničkog proglasa kojim se priznaje suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom.
Proslave nakon ovog priznanja potpuno su prikrile naturalizaciju. Ovaj je proglas čak postao samostalan narativ. Službeni diskurs u marokanskim medijima tvrdi da je ovo priznanje plod dugotrajnih diplomatskih veza između Maroka i SAD-a, a ne kao dio Abrahamskog sporazuma. Štoviše, mnogi čimbenici utječu na politiku, ali altruizam nije jedan od njih. Uzimajući u obzir činjenicu da je Maroko bio prva zemlja koja je priznala neovisnost SAD-a 1777. godine i duge diplomatske odnose dviju zemalja, iznenađuje da je SAD-u trebalo toliko vremena da prizna suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom ili barem diplomatski podrži svoje zahtjeve.
U međuvremenu, politička terminologija je ovdje važna jer su je marokanski mediji namjerno pomiješali kako bi ublažili bijes marokanske javnosti. Trumpov predsjednički proglas ne priznaje regiju Zapadne Sahare kao marokanski entitet kao što su tvrdili, već samo priznaje marokanski suverenitet nad njom. To su dvije različite stvari, jer Maroko već prakticira suverenitet nad regijom, iako s određenim poteškoćama uglavnom uzrokovanim intenzivnim sukobima s Frontom Polisario koju podržava Alžir. Jedino što je Maroku trebalo je legitimitet i ovaj proglas je to slučajno. Očito, ovo je jednostavna poslastica SAD-a za marokansko prihvaćanje nastavka odnosa s Izraelom.
Ipak, većina marokanske javnosti pozdravila je Trumpov potez, ali su se gnušali uspostavljanja veza Maroka s Izraelom. Nasser Bourita, marokanski ministar vanjskih poslova, odbio je to nazvati činom “naturalizacije” odnosa. Za njega je normalizacija bliskoistočni pojam koji se ne odnosi na Maroko koji nije susjedna zemlja Izraelu. Doista, sjevernoafrički položaj Maroka i velika autohtona populacija Amazigha otežavaju proglašenje zemlje čisto arapskom.
Bourita je umjesto toga radije koristio izraz “nastavak odnosa”. Kao što je ranije spomenuto, Maroko i Izrael imali su urede za vezu u Tel Avivu i Rabatu prije nego što je Maroko morao zatvoriti svoje urede kao odgovor na izraelsku represiju druge palestinske intifade 2000. godine. Da ne spominjemo, u Izraelu trenutno živi gotovo 800.000 marokanskih Židova koji pristojno žive.
Ameri štite svoje interese na Bliskom istoku
Očito je da Izrael ostaje najveći dobročinitelj ovih sporazuma o naturalizaciji. Međutim, SAD nije sudjelovao u njima bez svrhe. Postojanje Izraela na Bliskom istoku štiti američke interese u regiji. Zato cionistički lobiji u SAD-u uvijek daju sve od sebe da osnaže ovaj režim. I to je ono što AIPAC radi i što rade Kršćani ujedinjeni za Izrael i drugi cionistički lobiji. Kao rezultat toga, ova podrška režimu aparthejda omogućuje SAD-u da zadrži čvrstu kontrolu nad političkim i ekonomskim pitanjima Bliskog istoka. Sve su to sada činjenice. Ali slučaj Maroka i dalje je jedinstveno sumnjiv. Pritisak na Maroko – zemlju koja je toliko daleko od ludila, pa čak i terminologije Bliskog istoka da potpiše ove ugovore, čini se u najmanju ruku zbunjujućim; pogotovo što Maroko nije bogata zemlja poput zaljevskih država.
Međutim, otkako se Maroko ponovno pridružio Afričkoj uniji 2017. godine, mnoge zemlje, a posebno SAD, počele su tražiti načine da intenziviraju svoje odnose s ovom afričkom zemljom više nego prije. Za ilustraciju, glavne zalihe oružja Maroka dolaze iz SAD-a. Doduše, utjecaj američkog veleposlanstva u Rabatu nadmašio je diplomatske linije utjecaja na marokanski kulturni kontekst, pa čak i na marokansku akademsku zajednicu putem svojih potpora i mnogih programa i tečajeva učenja engleskog jezika. Ovaj blagi pritisak s vremenom mijenja strukturu marokanskog društva. Za sada, iako je francuski službeni drugi jezik u Maroku, većina marokanske mladeži, od kojih su mnogi imali koristi od američkih stipendija i programa, govori engleski. To uopće nije loše, ali opet, politika je igra interesa, a ne altruizmi. Na ovim tečajevima i stipendijama provode se meke ideologije koje stvaraju simpatije i prihvaćanje američkih vrijednosti i demokracije u marokanskoj zajednici. Dugoročno gledano, prihvaćanje imidža SAD-a raste čak i ako njegove namjere u regiji nisu nužno dobronamjerne.
SAD i Maroko
Da se to poveže s ovim pitanjem, Maroko ostaje ključni nositelj SAD-a za Afričku uniju i afričke zemlje. Ovaj strateški potez političkog i ekonomskog ulaganja u Maroko, a zatim potpore njegovom suverenitetu nad cijelom teritorijalnom zemljom dolazi kao cijena za infiltraciju u plodnu mrežu rastućih afričkih gospodarstava. Stoga ove zemlje postaju savršena odredišta za ulaganja u SAD. I premda je Kina najveći igrač u Africi što se tiče gospodarstva, ne računajući prethodne kolonijalne sile Afrike, SAD čini najbolje što može da preuzme tu ulogu u bliskoj budućnosti. Nakon ponižavajućeg neuspjeha da to učini pod izgovorom humanitarne pomoći i rata protiv terorizma, SAD je konačno odabrao ovaj diplomatski smjer kako bi prestigao ruske i kineske utjecaje u Africi. Stoga je to savršeno odigrana šahovska igra nad geopolitičkom ekspanzijom i moći. Mir i ljudska prava koja se propovijedaju u tim sporazumima, međutim, pretvaraju se u industrije koje se koriste za promicanje njihove dominacije i hegemonije.
Osim toga, ono što Maroko čini izuzetnim je diplomatska zrelost njegovih dužnosnika i njegova politička stabilnost u usporedbi s Bliskim istokom i drugim afričkim zemljama. Također, sposobnost Maroka da otplati svoje dugove povećava povjerenje stranih ulagača da se upuste na marokansko tržište. Da ne spominjemo, sam Maroko treba ovu vrstu političkog i gospodarskog partnerstva i podrške jer nastoji preuzeti vodstvo kao afrička sila. Međutim, ova potraga ostaje nategnuta bez potpunog suvereniteta nad svojim zemljama ili bez jakih saveznika.
U međuvremenu, marokanski kralj Mohamed VI. potvrdio je da stav Maroka o Palestini ostaje nepromijenjen. Također je potvrdio da teritorijalno pitanje svoje zemlje i palestinsko pitanje stavlja na istu razinu, te da će kraljevstvo iskoristiti svoju novu poziciju kako bi potaknulo rješavanje sukoba u regiji. Dakle, Maroko igra na sigurno koliko je mogao jer se ne postavlja ni uz struju, ni protiv nje.
Sve u svemu, odluka Maroka i arapskih režima da normaliziraju odnose s Izraelom ne obećava nikakav trajni mir između Palestine i Izraela samo zato što će izraelska okupacija palestinskih teritorija dobiti značajan legitimitet uspostavljanjem ovih diplomatskih veza. Pogotovo što te arapske države same po sebi nisu demokratske pa to mogu objasniti za kršenje međunarodnog prava i ljudskih prava. Doduše, budući da palestinsko pitanje, pravo na samoodređenje i pravo na povratak nisu uključeni u službeni diskurs ovih mirovnih sporazuma, rješenje palestinsko-izraelskog sukoba ostaje samo mit koji se čini opipljivim s propagandom i isključivim medijskim narativima.
– Mohamed El Metmari je nezavisni pisac i istraživač povezan s Fakultetom za književnost i humanističke znanosti Sveučilišta Abdelmalek Essaadi, Martil, Maroko. On je alumnus Inicijative otvorenih ruku za rješavanje sukoba. Trenutno vodi magistarski rad usredotočen na palestinsko-izraelski sukob. Njegovi članci su se pojavljivali na Aljazeera Arabic, SasaPost i Countercurrents. On je pridonio ovom eseju za The Palestine Chronicle.
