Katalonska zamka za ratoborni Madrid

Zašto je politički manje važan identitet Katalonaca npr. od identiteta Slovenaca i Luksemburžana?

Proteklih je tjedana Katalonija napravila ogromne korake u smjeru osamostaljenja. Gledajući iz obične perspektive priča nam se može činiti jednostavnom: postoji teritorijalna cjelina s jasnim granicama, gdje su zadani svi potrebni elementi samostalnoga nacionalnog identiteta. Teško da može biti sporno kako Katalonija sa svojih 7,5 milijuna stanovnika, vlastitim jezikom, diversificiranim i razvijenim gospodarstvom, živim kulturnim i športskim životom, te i u globalnoj usporedbi istaknutim imidžom glavnoga grada Barcelone može funkcionirati kao samostalna država. Većina onih koji tamo žive podupire osamostaljenje. Zašto onda Katalonija ne može postati samostalnom državom? Zašto je politički manje važan identitet Katalonaca npr. od identiteta Slovenaca i Luksemburžana?

Priča, međutim, daleko nije tako jednostavna. U prvom redu stoga što je razlika između nacionalnih identiteta i nacionalnih državnih tvorevina povijesna formacija. A suština europskoga projekta poslije drugoga svjetskog rata je upravo način na koji se i uz ratne konflikte i nepromjenjivost granica krojenih od pobjednika može ostvariti individualni i kolektivni identitet različit od nacionalnih država. Iako uz Kataloniju i primjer Flandrije ili Škotske zorno pokazuje kako regionalni identiteti i unutar Europske unije mogu dospjeti u fazu kvazi neovisnosti, u zapadnoj Europi od kraja drugoga svjetskog rata dosada nije došlo do kidanja država. Istodobno, politička elita najutjecajnijih članica EU-a s pravom strahuje od domino-efekta. Nije slučajno što ni njemačka, ni francuska, a niti talijanska politička elita ne podupire osamostaljenje Katalonije. Dapače, čak i britansko vodstvo koje je već i zbog spora oko Gibraltara uvijek sumnjičavo prema Španjolskoj jasno je dalo do znanja kako Kataloniju smatra dijelom Španjolske.

Naravno, ne možemo predvidjeti budući razvoj katalonskoga konflikta. A dobro znamo i kako se uspjeh pokreta za neovisnost uz odnos snaga često puta ne skriva u racionalnim razlozima nego ovisi i o iracionalnim, simboličkim elementima političke komunikacije. A i o hrabrim ili, pak, neodgovornim poduzetnim političarima koji svojom vještinom i srećom događaje mogu usmjeriti u neočekivanom smjeru. U svakom slučaju, osnovni interese privrženih pristalica Europske unije je očuvanje jedinstva Španjolske, jer je to ujedno i pokus europskoga jedinstva u malom: pokazuje kako se mogu upotpuniti i manifestirati identiteti lokalnih zajednica na način da se granice povijesno nastale državnopolitičke zajednice ne mijenjaju. Nije slučajno što bi jedna od najvažnijih slogana Europske unije – „Jedinstvo u različitosti“ – s punim pravom mogla biti i slogan proteklih četiri desetljeća Španjolske nakon Franca. Naime, Madrid i Kastilja značajno se razlikuju ne samo od Barcelone i Katalonije, ali i od Bilbaa i Baskije, Viga i Galicije, ili, pak, Granade i Andaluzije. Međutim, ključ jedinstva u različitosti je upravo iskušavanje višestrukog identiteta: da većina građana može istodobno živjeti svoj španjolski i katalonski, odnosno baskijski, galski ili andaluzijski identitet.

Osim aspekta ljudskih prava, upravo je i iz tog razloga velika grješka sa strane španjolske vlade primjena bilo kojeg nasilja koji prisiljava na izbor među identitetima. Logično je, dakle, da dok glavni zapadnoeuropski političari službeno podupiru madridsko vodstvo i ne pregovaraju neposredno s Kataloncima, vladu Mariana Rajoya pokušavaju nagovoriti na pregovore i suštinske kompromise. Prema sadašnjemu stanju čini se kako su strane dobile na vremenu do prijevremenih parlamentarnih izbora koji će se održati 21. prosinca. A poduzeća u međuvremenu čine što misle da je najbolje za njih: od početka listopada već je više od 1800 kompanija svoje sjedište u Španjolskoj prebacilo iz Katalonije u druge regije – jasno davši do znanja Kataloncima kako bi i za njih bilo bolje ostati u Španjolskoj. Međutim, o ishodu krize ne će se odlučiti u racionalnomu svijetu ekonomije nego u dijelom iracionalnomu prostoru politike. Kako je to bilo i u slučaju brexita. Imamo, dakle, razloga za zabrinutost.

Attila Bartha, Világgazdaság, Mađarska