Pojedinci nipošto ne bi smjeli raditi sve u korist svojih interesa i u ime cijeloga čovječanstva donositi nezdrave zakone
Dok sam bile dijete, moj blagopokojni otac Milan, vazda mi pričao o povijesti hrvatskog naroda, užasnim mukama, stradanjima i nepravdama koje su Hrvatima nanosili mnogi narodi koji su vični ratovima i diplomacijom sebi podrediti one narode i zemlje koje su im zanimljive, bilo zbog bogatstva, bilo zbog strateški važnog položaja. I nekako posve nesvjesno počela sam idealizirati taj naš narod, mislila kako smo stvarno bespoštedno izrabljivani, usmrćivani, kako nismo imali oslonca baš u nikome. Kako smo uopće opstali, i to sam smatrala i smatram čudom. Naravno, kako sam odrastala, zaražena očevom pričom i mene je povijest jako zaintrigirala, kopkala sam posvuda gdje sam mogla doći do nekih knjiga koje su bile izvan škola i biblioteka, strogo zabranjene, uništavane. Te knjige napisali su mahom oni koji su bili progonjeni, kažnjavani, robijali u najopakijim tamnicama. Zapravo nisu bili samo utamničeni zatvorenici, nego istinski mučenici. Ma gdje da su bili na kugli zemaljskoj do njih su stizali ubojice koji bi ih likvidirali.
Zavidnost
Kroz to upoznavanje važnih dijelova naše zatajivane povijesti, jer nama su samo krivotvorine podastirali, u mozak i srce su nam ubrizgavali otrov koji nas je trovao, mnogo toga postalo mi je jasno. Hrvatski narod osvajači su prikazivali kao zastrašujuće opasan, krvoločan, koji zaslužuje veliku, neoprostivu kaznu. Iz onoga što sam dodatno saznavala i kroz život spoznavala, i što sad je posve vidljivo, u našoj Hrvatskoj, kako stvari stoje, mi i jesmo narod koji zaslužuje veliku Božju kaznu. Ne samo za ono što nam drugi nameću lažima a mi prihvaćamo, nego zbog toga jer smo uvijek imali svoje izdajice, najgori soj ljudskog roda. Kad god bi se uspravili i krenuli naprijed, naši su nas izdajice potkopavali, prodavali budzašto. I danas će vas prvi susjed, tobožnji Hrvat, prodati za kavu, ne mora čak ni kavu dobiti. Ocrnit će vas jer je zao i zavidan, jer uživa da vam napakosti i zada vam glavobolju, ugrozi vam život. Voli da ga tuđin gazi nego da svom narodu ostane vjeran.
Izbori i žandari
Pričao mi je pokojni djed Šimun, po mnogo čemu sličan nekom davnom biblijskom patrijarhu, kako se nekoć glasovalo u našim krajevima. Žandari bi točno znali tko nije za Kraljevinu Jugoslaviju, to jest za Srbiju, onda bi žandari došli te bi odvukli, pretukli, i zaplašili te ljude. Oduzeli im ako su što imali. Znamo većina nas, kakve su grozote činili, pa je bolje da tu nesretnu priču ne ponavljamo. I kazivao mi moj djed, kako bi ljudi za bocun vina, kad bi im ga platili žandari, dali glas za Kraljevinu Jugoslaviju. Za bocun vina! Može li itko to zamisliti? Je li se poslije tog vina još što dodavalo prodanim dušama? Zna se da je. Dobivali su zemlju, imanja onih koje bi prokazivali. Apanažu, što će reći određenu mjesečnu sumu novca za svoju lojalnost Srpskoj Kruni, neki čak do Domovinskog rata. Kad bi se i danas izvršio popis umirovljenika u Hrvatskoj i provjerilo tko što prima, za mnoge mirovine ili dodatke, zaprepastili bi se za što se daju. Bio bi dug popis svih mogućih povlastica onima koji su bili i danas ostali izdajice. I tako je tuđin olako dolazio do svega što je vrijedilo. A one koji su vrijedili, bili časni, dosljedni i odani svojoj zemlji, istrebljivali su masovno, bez ikakva ustezanja kao da uništavaju komarce. Stoga me ne čudi tko na hrvatskoj političkoj sceni biva ustoličen visoku poziciju. To je sve već viđeno, poznato, to je šablona po kojoj se odavno radi. Očito je zašto određena osoba dolazi na određeno mjesto. Tako je posvuda u svijetu.
Puno idealista
I tako se moj idealizam vremenom istopio kao snijeg u proljeće. Od njega nije ostala ni lokvica vode. I ona je isparila. Bolje da je tako, jer ta magična riječ, ideal, samo je ideja, fikcija, spekulacija. Život je krvav i nemilosrdan, ljudi se formiraju po principima poslušnosti. Daj čovjeku crkavicu da preživi, drži bič nad njim i ne skidaj mu uzde. Drži ga u neznanju, oslijepi ga, obespravi, baci pod noge, pokaži mu da si ti njegov bog, nemilosrdni gospodar njegova života. Doduše, više ni oni nad kojima se bičem vitla, nisu ništa manje lukavi i opaki. Naučili su na svoj način biti neposlušni. Mnogi postali nepouzdani, razuzdani, opasni po društvo. Došli smo do toga da prema opažanjima možemo izvesti zaključak da se čovjek iz ljute muke i nužde, zauzima isključivo za sebe. Imali smo mi u Hrvatskoj idealista, utopista, mitskih junaka, domoljuba, mučenika. Genijalnih ljudi. No njih se koristi u određeno vrijeme, za određene nakane, i kad odrade ono što nitko drugi ne bi, odbaci ih se. I priča se opet ponavlja i ponavlja u nedogled, i ponavljat će se do kraja svijeta. Ne može se s rogatim bosti.
Tampon zona
Netko kaže da se ne želi uplitati u nešto što bi mu moglo prisjesti, ne iznosi svoj stav, čak ga ni nema. Kaže da se stavlja u sredinu, u neku tampon zonu, pa prema potrebi, kako vjetar puše, tako se okreće. Kad zagusti, poklonit ćeš se i vragu da ostaneš živ, jer kad nastradaš, onda kakva ti korist od lijevih ili desnih? Budisti imaju pojam, srednji put, ali mi nismo isposnici ni filozofi, ni oni koji razvijaju nivo svijesti. Mi smo obični ljudi, jer da bi bili više od toga, trebali bi biti u drukčijem svijetu koji se bitno temelji na principima istine, pravde, etike. Imati drukčije ciljeve, pouzdane vlade, svijet u kojem bi mir bio prioritet. Međutim, danas su ljudi već toliko otupjeli da smatraju kako je sve isto, bilo bijelo ili crno, na kraju se prokaže naopako. Udaljuju se stoga od politike, jer smatraju da to po njih nije zdravo. Štrajkovi u svim dijelovima svijeta, nisu čak u većoj mjeri politički prosvjedi, nego borba protiv tirana, izrabljivača, za standard koji je vrlo nizak. Za ozbiljne političke prosvjede treba imati drugu razinu svijesti. A kad se običan građanin otjera na marginu, dovede do ruba egzistencije, onda ga jednostavno možeš gurnuti preko ruba i nema ga više. Veliki dio čovječanstva baš je na tom rubu. Tako ljudi postaju apatični, izblijede. Nemaju pojma što se sve u stvarnosti događa, prave su neznalice kad su društvena situacija i ovovremena stvarnost u pitanju. Neće vam ni odgovoriti na pitanje: „Što misliš o situaciji u svijetu?“ „Što misliš o našoj političkoj, ekonomskoj, školskoj, zdravstvenoj ili bilo kojoj društvenoj stvarnosti?“ Muk.
O ružnim stvarima koje se svakodnevno događaju u Hrvatskoj, mogla bi se snimati serija dokumentarnih kriminalističkih filmova, koji bi mogli parirati u svakom pogledu svim onim kriminalnim serijama koje se snimaju u Hollywoodu, koje gledamo godinama jer nam ih nasilno utrpaju u tv programe na svim kanalima. Čak bi bili još brutalniji, jer radi se o malom narodu s golemim brojem prijestupa i prijestupnika. Zakon se u nas uzima ovlaš. Ima ga. Nema ga. Kad vam ponavljaju u beskraj: -„Institucije će odraditi svoj posao“, znate da je to postala poštapalica, mantra koja je izgubila svaki značaj i smisao, koju nitko više ne uzima u obzir. U nas se sve odrađuje ovlaš, tek tako da se nešto čuje, površno, umjesto da se sve temeljito istraži i sankcionira, kako bi zaista te naglašene institucije stekle dignitet.
Trovanje
Simptomi trovanja hranom desetaka studenata u studentskom domu u Rijeci! Eto istražit će se. Nitko nije istražio kakvu hranu studenti konzumiraju, otkuda stiže? Tko je i od koga nabavlja, pod kojim uvjetima? To treba redovito provjeravati, kao i što djeci u osnovnim školama podvaljuju iznimno lošu hranu za školski obrok. Mnoga djeca kažu, nejestivo je. Neki ni ne uzmu, drugi uzmu pa bace. Neki savjesni roditelji pripreme djeci marendu koju nose u školu. Neka djeca trče po trgovinama i opet kupuju ono što je nezdravo. Nezdrave sokove, jeftine, nezdrave slatkiše. Mlada žena koja je umrla od trovanja plinom u tvornici za preradu ribe u blizini Rijeke, samo je radnica koja je izgubila život iz nepoznatog razloga. Da, nebitno, jedna manje ili više. Sad će određene službe to istražiti. Kakav se plin koristi u tvornici? Tko to kontrolira? Gdje su oni zaduženi za zaštitu radnika na radu? I ja sam nekoliko puta plin koji su mi dostavili u kuću, tražila da mi zamijene, jer kad bi se uključio, to je bio užasan smrad, ili kad je plin u boci pri dnu. Smrad je neizdrživ. Jedno vrijeme nisam ga koristila, bilo me strah da se ne ugušim od tog smrada. Tko plin isporučuje Hrvatskoj, tko pazi na kakvoću plina za domaćinstva, tvornice, automobile? Tko ga puni u boce i distribuira potrošačima? Tko zarađuje milijune eura ili dolara na lošem plinu? Kako prijeći preko samoizbora ustavnih sudaca? Ne treba nam kazalište. Drame, komedija, tragikomedija i svih ostalih žanrova za izvedbu na kazališnim daskama, imamo uživo na svakom koraku. Sad opet strepimo hoće li UEFA staviti pod istragu nogometni klub, Dinamo, i poduzeti određene sankcije, zbog izgreda huligana, koji su napadali navijače škotskog kluba, Celtic, u Zagrebu? Imamo mi svojih crnih i krvavih „bisera“ na gomile. Još i bljazgarije srpskih političara. Čovjeku se želudac okrene.
Blaženo neznanje
Netko kaže, ništa ne gledam, ne slušam, ne zanima me. Blaženo neznanje. Je li doista blaženo? Kakav li je to životni stav? Kome zapravo neznanje masa pogoduje? Mudri grčki filozof Platon, Sokratov učenik, Aristotelov učitelj, ima jako puno mudrih misli i izreka. On je rekao: „Neznanje je korijen svakog zla.“ „Cijena koju dobri ljudi plaćaju za indiferentnost, prema javnoj politici, je da će njima vladati loši ljudi.“ Eto, ima među ljudima mudrih učitelja. Platon stoljećima prije Krista razmišljao o tome kako svijet funkcionira, a kako bi trebao funkcionirati. Dao nam pouku i ostavio u nasljeđe svoju mudrost. Ali situacija se nije promijenila. Da se danas pojavi neki umni Platon, njegov zaključak bi bio isti, ali i svijet bi, bez obzira na njega, ostao isti. Možda još uvjerljiviji u svojoj nedosljednosti u svom nezdravom vladanju. Potkrjepljen očitim dokazima, jer kažu sve mora biti potkrjepljeno dokazima. Dokazi su posvuda. Ne trebaju nam forenzičari ni istražitelji. To zahtijeva vrlo dugu priču, pa neka zasad ostane neispričana.
Sirija
Sve se opet svodi na politiku, na njene igre, kalkulacije, varke, podmetanja. Koliko je politika ikada bila javna, koliko je javna danas? Niti je bila javna, niti će biti. Ona je potpuno izolirana od stvarnog svijeta. Nikad se ne očituje, tek pokoja sitnica, koja je vezana opet uz njezine interese. To bi čak i nju moglo jednom dovesti u ozbiljnu opasnost, koliko god je učvrstila svoj položaj i misli da je nedodirljiva, tu mudro ne promišlja. Najnoviji primjer je Bašar al Asad. Žario je i palio. Nevjerojatno dokle je išao u zločinstvima i gnusobama. Govori se o golemom broju mučenih i ubijenih. Nema tvrđave, nema vojske koja bi ga sad u njegovoj zemlji zaštitila. Naravno, pobjegao je. Imao je pamet, znanje, sve moguće povlastice, golemu moć, golemo bogatstvo, a što nije imao? Što mu se obilo o glavu? Osjećaj da i drugi postoje, da trebaju razumijevanje, trunku pravde. Morao se prilagoditi narodu, umjesto da sve podčini sebi. Stjecanje moći, i još više moći, i još više, do bezumlja, sužava sve horizonte ljudskosti, duha, čak i uma.
Prisega
Liječnik po profesiji, polagao je Hipokratovu zakletvu. Njegovo zvanje ga obvezuje na humanost i etičnost. To je zakletva koju su liječnici u to davno doba izgovarali pod prisegom koju nisu smjeli kršiti. U staroj Grčkoj kulturi to je otprilike bilo ovako: „Zaklinjem se Apolonom, Asklupijem, Higijejom, i Panekijem, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti poštovati ovu zakletvu … .“ I tako redom. Uglavnom liječiti bolesne, poučavati, nikome ne dati otrov da ga upotrijebi protiv neprijatelja, ne dati savjet kako da ga spravi. Pa nastavlja, neće trudnicama davati sredstvo za prekid trudnoće, pobožno će živjeti. Možda je to jedna od najplemenitijih zakletvi. A Bašar al Asad u podrumu svoje rezidencije imao je zatvor u kojemu je mučio i ubijao svoje neistomišljenike. Kako je tu mogao živjeti, jesti, piti, zabavljati se? Kakvi su to psihopate? Bolje ne znati što je sve činio. Svaki kodeks ljudskosti on je prekršio i krše ga mnogi silnici. Zlostavljanje u nezamislivim oblicima. U ratu i miru, u zatvorima, na ulicama, na sportskim terenima, u obiteljima … .
Nažalost, ispada zlostavljanje je postalo stil života. Ono se provodi sustavno od početka ljudskog roda. Uzalud zakletve u ime Boga, u ime ovoga ili onoga, ono ne stagnira. Diljem svijeta postalo je kontinuitet. Baš nasilje karakterizira današnje ljudsko društvo. Ono se osjeća u zraku. Psihološki pritisak koji se vrši na čovječanstvo, povezan je s kulturom koju živimo. Nepoznavanje sebe, svijeta. Živimo bez principa. Težište našega života smo samo mi sami sebi. Homogeno ljudsko društvo, vođeno idejom da se moraju uvažavati moralni i etički zakoni, bez obzira na vjeru i političku opredijeljenost, s nakanom da se postojeći problemi nastoje rješavati, sukobi izgladiti, nikako produbljivati, moralo bi profunkcionirati. I opet dolazi na red ona stara besjeda koju je izrekao Isus, a bila je izrečena i daleko prije Njega. „Ne čini drugom, što ne želiš da drugi čini tebi.“ Nažalost to nikad nije zaživjelo.
Droge razne vrste
Nemoguće je sve ljude učiniti sretnima, zadovoljiti. Naučiti da se suzdržavaju od nasilja. Odjednom zaustaviti ratove, pogotovo agresiju. Nastojati prekinuti proizvodnju, šverc i konzumacija opojnih droga, alkohola. Duhana koji nije kao onaj duhan koji je moj djed uzgajao u vrtu za sebe, i utisnuo bi ga u lulu. Ova današnja mješavina duhana i otrovnih tvari i konja bi ubila. Zaštititi bespomoćne, kažnjavati strogo one koji izrabljuju djecu, uvlače u lance kriminala i prostitucije. Svjetsko društvo zapalo je u veliku krizu, samo sebi postalo prijetnjom. I što god mislili oni koji kreiraju to društvo, ono nema šansu da opstane. Truje ljudsku populaciju, truje prostor na kojemu živimo i vrijeme u kojemu živimo. Nema kvalitetu koja bi bila nužna da se suoči sa postojećim problemima i na vrlo pažljiv način, s puno mudrosti i inteligencije, sve ono loše postupno pokuša zamijeniti nečim plemenitijim, razboritijim. Postaviti nove temelje svijetu. Ima onih nadahnutih koji bi pokrenuli promjene, ali je sva vojna, tehnološka, ekonomska moć u rukama onih koji bi cijeli svijet uništili da spase samo sebe.
Tu se opet vraćamo mudrima. Poznata Sokratova izjava glasi: „Svi su ljudi smrtni. Sokrat je čovjek. Sokrat je smrtan.“ Pojedinci nipošto ne bi smjeli raditi sve u korist svojih interesa, u ime cijelog čovječanstva donositi nezdrave zakone. Ali svaka nada da će oni to razumjeti i opredijeliti se za kulturu ljubavi, za vrijednosti koje bi donekle svima jamčile da žive bez pritiska, strahova, lišeni neimaštine, mislim da nas je davno napustila.
Sad smo zaokupljeni gledanjem kulinarskih emisija, što pripremiti za Božić od tih silnih jela koja nam prezentiraju. Savjetuju da se ne prejedamo, koje prehrambene proizvode više konzumirati, koliko su štetni šećeri, masti, alkohol. Više se kretati. Tako promiču proizvode koje nam nameću za konzumaciju. U javnosti šire utjecaj kompanije koje se bore za prestiž i zaradu. I tako nam u prvi plan stavljaju sve osim Isusa i izvanredne milosti koja nam dolazi po Njegovu rođenju. Pokušajmo se oteti tom marketinškom triku, i nastojmo u sebi ostaviti bar malo prostora za Isusa, prožeti Njegovim Duhom, koji vodi oslobađanju čovjeka.
