Ne samo da Hrvati ubrzano nestaju kao narod lošim prirastom i iseljavanjem, već se i gomilaju u gradovima radeći u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima, koje su ili vrlo nesigurne ili ne stvaraju dobit i održivi razvoj
Na drugom po veličini hrvatskom poluotoku, bliže Trpnju nego Janjini i Trsteniku, a nedaleko Dube Pelješke i divne plaže Divne smjestila se Vrućica Gornja. U ruke mi dopade monografija iz 2023. godine fotografa Stanka Karamana (Split, 1943.), vrućiš(!)kog zeta, a divnim slikama i pričama o stanovnicima punim topline, koloraturnim i duše čiste, kao u svakom našem malom mistu. Tu je i klub Faraon, češki turisti, Mišo Kovač, lokalni umjetnici, ravnatelji i profesuri, izbor za miss nogu…
Poznate podatke o povijesti Pelješca i znamenitim Pelješ(č)anima već sam iznio u Fokusu, tako da ću iz ove monografije dati samo crticu značajnu za promišljanje demografije i oživljavanje hrvatskoga sela, posebice otoka i perifernih prostora.
Sudbina Jožefa Berkeša, hrvatskoga branitelja rođenoga Mađara iz S(z)egedina kraj Subotice (Vojvodina, Republika Srbija) i naseljenom u Trsteniku pokazuje da se može imati hrabrosti i započeti život u provinciji. Zahvaljujući dugogodišnjem prijatelju Ivu Daničiću došao je 1987. na Pelješac. Radini Mađar koji je zidar, kuhar, vodoinstalater i “štogod triba” u početku je čistio plažu. Pokrenuo je OPG, njegova farma je pravi zoološki vrt. Nažalost veliki požar 2015. nanio mu je štetu. Ne moram napominjati da je područje Trstenika i Orebića bilo zaraslu u gustu borovu šumu koja nije trimovana (skidanje donjih grana), niti su urađeni vatrogasni prosjeci, niti razrjeđena, niti su posađene korisnije vrste drveća, niti osigurani vodovi struje.
Jožef je poprimio običaje domaćih ljudi, učlanio se u lovačku udrugu preko prijatelja Ante Ruska Milovića, voli boćanje, radi fenomelan gulaš i ražnjiće. O domaćima kaže :”Oduševljavaju me njihovi običaji, druženje, njihova narav, kultura. Spremni su čovjeku pomoći u svakoj prilici. Ma ukratko oni imaju dušu.”
Jožef piturava, montira vodovodne instalacije i izražava optimizam da će Pelješki most spriječiti raseljavanje. Ističe veliki broj ljudi koji dolaze iz Dalmacije i Hercegovine u lov i na domaće specijalitete pelješke.
Osobno sam tu oprezniji. Mi kao narod nismo skloni planirati, već olako prodajemo baštinu, kao na Mljetu ruskom poduzetniku, u Lovištu ukrajinskom poduzetniku, drugdje Nijemcima, Turcima, Englezima – te tako možemo postati de facto kolonija sa jeftinom uvoznom radnom snagom, a da naši mladi se rasele po svijetu.
Stanko Karaman je svjestan da je socijalizam počinio grješku tjerajući ljude u gradove . Tako je Split od 1961. do 1991. narastao za 115.000 stanovnika (od 85.373 na 200.459), Dubrovnik od 22.210 na 47.348.
Gornja Vrućica od 1857. kada je imala 243 stanovnika pada 1971. na 182., 1981. na 135., te 2001. na 62., da bi 2021. imala 37 stanovnika.
Doduše socijalizam je ljude školovao, a industrija je tada izgledala privlačnija od maslinarstva i vinogradarstva.
Cesta do brdskih vinograda u Viteru je probijena devedesetih, tada je i sin Trstenika dubrovački gradonačelnik agronom i vrstan vinogradar i maslinar Pero Poljanić (rođen 1939., HDZ.) “pustio” selu i vodu.
Doduše socijalisti su 1986. povezali izvor neretvanski Prud s Pelješcem i Korčulom, pa su cisterne postale nepotrebne.
Lopuđani i Šipanjci dobivali su od poduzeća stanove u Dubrovniku, pa su tamo mnogi i ostali.
Poznavao sam čovjeka koji je napustio Mljet, gdje je imao suvenirnicu i restoran, jer je gledajući slike sa rođendana svojih sinova ustanovio da na njima nema vršnjaka. Jedan mladi Lastovljanin mi je kazao da je u osnovnoj školi razred dijelio sa samo jednim učenikom. Na Lopudu je osnovnu školu spasio od zatvaranja demografskim naporom lokalni sladoledar.
Pronaći djevojku, tj. supružnicu, školovanje, brodske linije, udaljenost liječnika za stariju populaciju su na otocima i malim mjestima značajni problemi.
U Dubi kraj Vrućice žive naši povratnici iz SAD-a umirovljeničke dane, u blizini je i svećenik karmelićanin Dražen Vargašević koji drži misu u Vrućici i pristupačan je (iako pustinjak) ljudima koji žele odmor i duhovnu okrepu.
Pitanje je zašto ljudi radije žive u buci, gužvi, siromaštvu. Stanko Karaman napada zadruge, i to s pravom, jer su kasnile sa isplatama, koje bi pojela inflacija. Ali ipak je postojao otkup i kontrola kakvoće, dočim danas raditi na masovnom otkupu, certifikatima izvrsnosti i potpori težacima država ne će u dovoljnoj mjeri. A i narod je navikao na sigurnost državnih jasli, izgubio je poduzetnost i znanja predaka.
Pogledajmo što je po reportaži Stanka Karamana iz 1977. “morilo” Vrućišane.
Baldo Jurišić je smatrao da su djedovi imali bolju stručnu pomoć u poljoprivredi (valjda misli na starog ing. Marka Marčića?) Smatra da bi agronomi trebali često izlaziti na teren i nuditi savjete o uporabi kemikalija i novim vrstama sadnica. (eh, da je bilo sačuvati starinske sorte i gnoj!). Vito Jakulica je istakao da bi poljoprivrednici trebali imati osiguranje i mirovine kao i obrtnici. (ali to socijalizam nije želio, njemu je selo bilo nazadno op., T.T.) Upozorava i na sporost otkupnih stanica grožđa. Marko Jerković se žali na stanje putova i traži ulaganje i u napredak turizma. Jagoda Lozić smatra da bi vodovod donio život, unaprijedio poljoprivredu. Žali se na lošu TV vezu i traži odašiljač.
Ne samo da Hrvati ubrzano nestaju kao narod lošim prirastom i iseljavanjem, već se i gomilaju u gradovima radeći u tercijarnim i kvartarnim djelatnostima, koje su ili vrlo nesigurne ili ne stvaraju dobit i održivi razvoj.
Na Jadranu imamo ili nagomilane betonjare ili borike koji su neuredna i nekorisna monokultura. Loše gospodarenje koje en misli na sutrašnjicu.
