Ponašanje Srpske pravoslavne crkve prilikom posjeta predsjednika Srbije manastiru Hilandar za Božić dodatno je rasvijetlilo duboku povezanost crkve i vlasti i izazvalo opravdane kritike
Ovaj narod vrlo dobro znade
da je stvoren samo Knjaza radi,
da Mu daje poreze i hvale,
da Ga dvori i ponizno kadi.
Jovo Jovanović Zmaj
Srpska pravoslavna crkva (SPC) posljednjih desetljeća često preuzima ulogu moralnog i političkog autoriteta, što daleko nadilazi tradicionalne okvire duhovne institucije. Ponašanje SPC-a, posebno u kontekstu odnosa prema društvenim i političkim temama, sve više podsjeća na nešto što se može opisati kao “duhovna Jugoslavenska narodna armija”. Crkva se, naime, stavlja u poziciju koja nadilazi svoje duhovne dužnosti, neprestano “osuđujući” i kritizirajući sve, od državnih institucija do građanskih vrijednosti, stvarajući pritom neupitnu instituciju same sebe, u kojoj nema mjesta dijalogu i samokritici.
Kritike koje SPC upućuje društvu često nisu samo duhovne ili moralne prirode, već se sve češće koriste i kao sredstvo političkog pritiska. Bilo da je riječ o odnosu prema pravima manjina, bilo o odnosu s vlastima, često se čini da crkva igra ulogu subjekta koji, umjesto da se drži vjerskih vrijednosti, aktivno utječe na političku agendu, a sve u ime navodnog moralnog autoriteta. U tom kontekstu, sve što se usudi kritizirati Srpsku pravoslavnu crkvu često se prikazuje kao napad na Crkvu i njezino “nepovredivo poslanje”, dok se vlastiti postupci nerijetko opravdavaju kao neupitni i ne samo duhovni, već i politički imperativi.
Ne prihvaćaju kritike
Ovakav pristup ne samo da potiče polarizaciju, već često ugrožava slobodu govora i prava pojedinaca. Crkva, umjesto mirnog i objektivnog duhovnog vodiča, često postaje politički subjekt koji se ponaša kao da je nedodirljiv. Kritike Crkve, u tom smislu, prikazane su kao napadi na temelje države i društva, što otvara pitanje koliko je uopće moguće održavati dijalog s institucijom koja se poziva na vjersku nadmoć i koristi svoj duhovni autoritet da postići političke ciljeve.
Ponašanje Srpske pravoslavne crkve prilikom posjeta predsjednika Srbije manastiru Hilandar za Božić dodatno je rasvijetlilo duboku povezanost crkve i vlasti i izazvalo opravdane kritike. Naime, u trenutku kada je zemlju pogodila tragična smrt 15 ljudi, izazvana nesrećom koja je izazvala prosvjede diljem Srbije, predsjedničin posjet ovom važnom samostanu zapravo je postao politička poruka koja je snažno odjeknula u društvu.
U tom trenutku, kada je društvo pod velikim emocionalnim i političkim pritiskom, crkva se, umjesto da se pozicionira kao objektivni moralni autoritet koji poziva na solidarnost i zajedništvo, pojavljuje kao partner u političkom diskursu koji podržava i legitimira vlast. Poruka posjete bila je jasna – “ne može nam nitko ništa”. To nije bila samo vjerska poruka, već politički signal da su crkva i vlast čvrsto povezani, a svaki kritički glas, iz društva ili sa strane naroda, doslovno je ignoriran i marginaliziran.
U tom trenutku, kada ljudi izlaze na ulice tražeći odgovornost i pravdu za poginule, predsjedničin posjet bio je jasan znak da se vlast i crkva smatraju nedodirljivima i iznad društvene kritike. Na taj način Crkva, umjesto da stane na stranu naroda i pruži duhovnu utjehu i potporu u teškim vremenima, djeluje kao institucija koja pridonosi održavanju postojećeg političkog sustava, koji ne poštuje vlastitu odgovornost prema ljudi.
Ovakvim postupkom, koji se svodi na političku simbiozu između crkve i predsjednika, crkva ne samo da se stavlja u poziciju duhovnog autoriteta, već postaje i politički čimbenik koji značajno utječe na društvena i državna kretanja. Ovo je još jedan primjer kako SPC, umjesto apolitične institucije koja bi trebala pružiti duhovnu utjehu, postaje aktivan akter političke igre, pružajući podršku vlastima ignorirajući duboke društvene napetosti i potrebe ljudi za pravdom i odgovornošću.
