Mladi Bošković stihotvorio je znanstvena istraživanja, a u starosti je pisao samo stihove prigodne naravi
Ruđeru Boškoviću i kustosu Arkadije Voltaire se 1746. zahvaljuje zbog zauzimanja u svrhu primanja u rimsku Akademiju Arkadiju, te kao i u ostalim zahvalama ponavlja pohvale Družbi (isusovaca/jezuita) nazivajući je svojom zaštitnicom u Italiji i Parizu. Iz ovoga je razvidno Voltaireovo zadovoljstvo primanjem u novu akademiju, ali i time stečena zaštita jezuita u Rimu. Arkadija bijaše „kula moćne Družbe“, a Voltaireu je bilo poznato da je papa prvi Pastir, kustos Družbe netko od otaca, a najutjecajniji članovi upravo kardinali. Zauzimanjem Madame du Châtelet, Voltaire je 1744. imao pristup francuskom dvoru. Voltaireovi uratci paljeni su na lomači, a nekoliko puta bio je i gost čuvenog zatvora Bastille. Namjeravao je zaobići konzervativne i crkvene krugove u Parizu na način stjecanja zaštite vrhovnog poglavara crkve i njegovih moćnih doglavnika. Otud i često Voltaireovo dopisivanje i razmjenjivanje knjiga s kardinalima u Rimu (Passionei, Quirini i papin liječnik Leprotti). Štoviše, Voltaire je svoju burnim reagiranjem popraćenu tragediju „Mahomet“ posvetio papi za godišnjicu pontifikata 17. kolovoza 1745. U predgovoru tog djela Voltaire kaže da je i Molièrea zaštitio Luj XIV. nakon prvotnih napada na njegova „Tartufa“, pa je tako i papa mogao utjecati na ministra kardinala Fleurya u Parizu u njegovoj stvari. Francuski kardinal Tencin je pak spriječio prikaz „Mahometa“ u nekom rimskom zavodu i tiskanje njegovog talijanskog prijevoda. Volteireova težnja bijaše primanje u Académie française u koju se nije ulazilo bez dobrohotnosti Družbe (jezuita), pa je tako i pisao u ožujku 1746. isusovcu de la Touru hvaleći jezuite (isusovce), te je u svibnju 1746. i primljen u Francusku akademiju. Za Akademiju u Bologni je Voltaire još 1745. napisao neki znanstveni uradak na talijanskom jeziku i postao njezin član iste godine. Voltaire se također zahvaljuje tajnicima Società botanica u Firenzi i Accademia Etrusca u Cortoni što je postao njihov član, a prvi je Francuz koji je postao član Accademia della Crusca u lipnju 1746. Međutim, kopkalo ga je to što nije bio član nijedne od brojnih akademija u Rimu, ali za kratko vrijeme.
Rimska Akademija Arkadija imala je veliki utjecaj u visokim krugovima. Arkadijski pjesnici prigodničari tog doba svoje su stihove upućivali mecenama, prinčevima, kardinalima, kraljevima i papama jer ta je stihovna simbioza imala obostranu korist, pa je tako i Voltaire spjevao Poème de Fontenoy znajući da će se svidjeti akademicima, a čak ju je prjeveo učeni Arkadijac kardinal Quirini. Još početkom XVIII. stoljeća P. Rolli je bio slavljen u Rimu kao ponajbolji pjesnik među Arkadijcima, ali se Voltaire svejedno sukobio s njime u Londonu. Voltaire je svojevremeno živio kod „najučenije žene XVIII. stoljeća“ Madame du Châtelet koja je zamolila Jacquiera da joj pošalje najnovije djelo njegovog prijatelja Boškovića „O živim silama“ (1745.). Činjenicu da je Bošković jedan od ondašnjih rijetkih filozofa newtonijanaca Voltaire je mnogao saznati upravo od Jacquiera koji je zajedno s Le Seurom objavio Philosophiae naturalis principia mathematica i komentar (1739.-1742.).
U zapisnicima sjednica (Atti degli Arcadi) nisu bilježena imena predlagača novih članova, a mogući Boškovićev upravni položaj (Savio Collegio) olakšavao bi zauzimanjem primanje određenog člana (npr. Voltairea za kojega je preko Boškovića mogao lobirati vrlo ugledan rimski učenjak i član Arkadije Jacquier). Stihotvorci i Arkadijci, naučenjaci oci Borgondio i Noceti bitno su kao učitelji utjecali na Boškovićevo proučavanje filozofije u Rimu. Bošković je mogao ući u Arkadiju jer njegovo primanje u akademiju i pripadajuća mu uloga nisu nužno ovisili o pjesmi odanim sposobnostima, već i mogućim znanstvenim postignućima i aspiracijama.
Bošković je samo na početku svojih istraživanja u Rimu pisao stihove (oko 1735.), što i spominje u uvodu djela De Solis ac Lunae defectibus, te ih nastavlja pisati i nakon dvije godine javlja svom bratu jezuitu Baru u Recanati (16. ožujka 1748.) izražavajući žalost što mu brat ne može dotjerati neke (Ruđerove) stihove. Taj učeni i pjesnički nadareni stariji brat arkadijac imao je podlogu za pomoći Ruđeru u pogledu oblika i „dotjeranosti“ stihova. U Arcadum carmina (II. i III. sv., Rim, 1756. i 1768.) postoji nekoliko Ruđerovih pjesmi. U spomenutom djelu De Solis ac Lunae defectibus (London, 1760; Venecija, 1761; Pariz, 1779.) Bošković Arkadiju smatra manje znanstvenom, a više književnom ustanovom, te višekratno spominje da je za nju pisao stihove uslijed (prigodnih) zamolbi. To je djelo u razdoblju od 1735. do 1760. dodavanjem, premještanjem i proširivanjem preraslo iz 300 u 5000 stihova. Boškovića su tako cijenili i u Leipzigu gdje njegovo stvaralaštvo uspoređuju s pjesništvom Lukrecija. Mladi Bošković stihotvorio je znanstvena istraživanja, a u starosti je pisao samo stihove prigodne naravi. Tako je on uvelike predstavljao tip arkadijskog stihotvorca učenjaka (pjesnika). Lakše mu je bilo stvarati latinske, a manje talijanske stihove. Tadašnji učeni pjesnici bavili su se i prijevodima inozemnih pisaca, a astronomija bijaše omiljena kod takvih „hladnih pjesnika“. Nakon ozdravljenja pape Benedikta XIV., Arkadijac Bošković trebao mu je napisati prigodnu pjesmu, o čemu u siječnju 1757. piše bratu u Dubrovnik: „U ovoj prigodi napisao sam pjesm(ic)u s više od 300 stihova…“. Nakon austrijske pobjede, završio je i „drugu knjigu njegovih stihova“, pa je carica Marija Terezija inzistirala na završetku i drugog dijela pjesme, ali se Boškoviću nije dalo pjevati i zbog kasnije nepogodne (austrijske) situacije na ratištu. Također je Bošković donio u prijevodu i sonet za Mariju Tereziju Bokelja Tome Medinija. Marija Terezija je nakon bolesti ozdravila, pa je primila i tiskala prvi dio Boškovićeve prigodne pjesme.
Iznimke potvrđuju pravila ondašnjeg doba, pa je tako Bošković spjevao pjesmu i pokojnom učitelju u Arkadiji i dvjema životinjama (ljupkom psiću Damini od princeze u svojti kardinala Lantija, te malom medvjediću veleposlanika Durazza) koje su bile ljubimci i kompenzacije „dama“ XVIII. stoljeća. Međunarodni latinski jezik (Boškovićevog) pjesništva bijaše razumljiv u Beču, Varšavi, Parizu, Versaillesu i dr. Boškovićeve stihove prevodila je na francuski Madame Condamine u Parizu, a na talijanski biskup Cornaro u Vincenzi u svrhu „boljeg uživanja“ dama. Tijekom vremena provedenog u vili austrijskog veleposlanika Durazza u Mestre okusio je osjećaj prave grčke Arkadije okružen uglednim osobama, dvorcem, parkom i zvjerinjakom. U stihovima su ostali zabilježeni medo, Rousseau, Voltaire, kartaška igra, négligé i kose veleposlanikove gospođe, nerviranje njezina psića uslijed sviranja violina i dr. Na veleposlanikovu zamolbu, opjevao je i smrt medvjedića. Pripadnici učene i udvorne (za ne reći ulizivačke) Arkadije (s)tvorili su pohvalne i laskave stihove dokoličarskom aristokratskom društvu. To je doba vrlo teškog položaja Boškovićeve Družbe Isusove (jezuita).
Već ostarjeli Bošković piše 1772. Firmianu da ga smatraju pjesnikom „zato što ima živu imaginaciju“. Tako je stihotvorac Bošković bio istinski „Pastore Arcade“ pod arkadijskim izmišljenim imenom (pseudonimom) Numenius Anigreus, svjetonazorno pjesnički okrenut prošlosti, a u znanosti odrješito prema budućnosti. Dvadesetogodišnji staž u rimskoj Arkadiji omogućio mu je i uvođenje novih članova, pa tako i Voltairea.
Donekle neozbiljno shvaćanje Arkadije nije bilo strano Voltaireu, kao uostalom ni Goetheu „koji je s podsmjehom ušao među njene sterilne pastire“. Voltaire se povukao u Délices nakon što je napustio pariški i berlinski dvor, te se postupno udaljava od pjesništva približavajući se filozofskim izazovima. Donekle je izbjegavao Rim. Nakon ulaska u Arkadiju, kritički je gledao neizmijenjene lirske dosege akademije još od početka XVIII. stoljeća, pretežirajući nova usmjerenja antiarkadijskih francuskih enciklopedista. Boškovićevim odlaskom iz Rima i bavljenjem raznim znanstvenim disciplinama, kontakti s Voltaireom zatomljuju, a Voltaire uopće nije u Francuskoj tijekom Boškovićevog života u Parizu. Bošković se nije slagao s Voltaireovim liberalnim pogledima, ali njegovo pjesništvo bilo je druga priča. U jezuitskim zavodima prikazivane su Voltaireove drame, pa je tako Bošković tijekom karnevala 1746. gledao njegovu tragediju „Cezarova smrt“. Na europskoj turneji svratio je u Genevu Portugalac i voltaireijanac Luigi Pinto di Belsamò, pa je Boškoviću na povratku iz Beča 1758. pričao o genevskom posjetu Voltaireu. Na ladanju u Mestre 1772. Bošković je Voltaireu posvetio distih. Tadašnji Pariz i Versailles bili su poprište sukoba enciklopedista i (crkvenih) konzervativaca, pa je tako Bošković primio pisma jezuita i povjesničara Firentinca Vincenza Martinallija u kojima je ovaj napao Voltaireove filozofske poglede. Voltaire je kasnije ušao u parišku masonsku ložu. Voltaireijanski nastrojeni francuski enciklopedisti neprijateljski su dočekali Boškovića na položaju ravnatelja optike za pomorstvo u Parizu krajem 1773. godine, ali takva je uobičajena zavist smrtnika.
Bošković je nastojao da se u njegovom rodnom Dubrovniku štoviše razviju „vjera, pobožnost, moral“, pa to i spominje u pismima sestri Anici i bratu Božu u Dubrovniku, jer mu je zasigurno bio poznat upliv pomodnih „frančezarija“ i novih ideja enciklopedista i masona, pa je vjerojatno bio i upoznat s djelovanjem conte Primislava Zanovića protjeranog iz Dubrovnika 1776. poradi širenja „bezvjerstva“, a koji je bio prijatelj Boškovićevog poznanika Toma Medinija s kojim se dopisivao i čiju je pjesmu za Mariju Tereziju Bošković donio u prijevodu na latinskom jeziku. U Dubrovniku su se na imanjima vlastele krila zabranjena djela enciklopedista, gdje je pučanin N. Remedelli imao „nekoliko libara proibiškanih“, a Dživu Maškariću bijaše poznat Rousseau. Ruđer Bošković spominje u djelu De Solis ac Lunae defectibus da mu je brat Pero (†1727.) „…mnoge stihove Ovidija s latinskog, te Molierea s francuskog skupio [prjeveo] na ilirske [hrvatske] stihove“.
Boškovićev životopisac i prijatelj Boškovićeve sestre Anice, dr. Julije Bajamonti iz Splita donio je u prijevodu (Boškovićevu) pjesmu o Bogorodici, a prepisivao je i prevodio djela Voltairea. Voltaireove knjige mu posuđuje čak i hvarski biskup Dominik Stratico. Mason je bio i drugi Boškovićev životopisac Ivan Bizzarro koji je donio u prijevodu Voltaireovu tragediju „Eriphyle“. Tako je u Dubrovniku početkom XIX. stoljeća bilo ljudi koji su bili i članovi konzervativne Accademije degli Arcadi u Rimu i također masonskih loža (Antun i Tomo Chersa, Rafo Andrović, te Antun Kaznačić koji je pokušao u Dubrovniku osnovati zadnju tzv. koloniju Arkadije). Dubrovački senat je 1763. optužio francuskog konzula Le Mairea u Dubrovniku jer je posuđivao knjige nepoćudnog sadržaja (Voltaireov erotičnim scenama nabijen ep o Ivani Orleanskoj „[La] Pucelle“, Montesquieuovo djelo „O duhu zakona“ i dr.), te je „tako širio nemoral među dubrovačkom omladinom“. (Mirko Deanović, Odnosi između Voltaira, R. Boškovića i „Accademie degli Arcadi“, Godišnjak Sveučilišta u Zagrebu, 1924./25.-1928./29., Zagreb, 1929, str. 176-179, 181-182, 184-193, 195-202).
Potrebno je konstatirati da su tadašnji učeni ljudi težili nabaviti što više knjiga, a presudno je važno za istraživanja takve vrste imati pristup manje ili više bogatim knjižnicama tog doba, naročito (neposredno ili posredno) Vatikanskoj knjižnici. Razne akademije i (tajna) društva bila su okupljališta, ali zapravo svojevrsne male burze razmjene, doduše, ideja, a ponajviše knjiga bez kojih pak ne bi bilo ni onih koje su nastale kasnije. (Prigodni) stihovi su bili donekle paravani za pravu predstavu koja se oduvijek odvija(la) u nutrini ljudi. Mogli bi reći da je vidljiva pojavnost bila glazba za uši vanjske (prečesto ceremonijalne) forme. Julije Bajamonti (1744.-1800.) osim što je, između ostalih, napisao i „Rekvijem“ u povodu smrti Ruđera Boškovića, također je istraživao odnos medicine i glazbe u svom spisu Il medico e la musica (1797.), tako da je zapravo uglazbljeno djelo žalobnoga karaktera zapravo uho današnjeg znanstvenika koji ne čuje te (uzorima) antičke i još drevnije (vibracijske) tradicije.
Johann Gottlieb Fichte, Filozofija zidarstva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001, str. 49-50, 58, 98, govori o slobodnom zidarstvu (masoneriji ili slobodoziđu), te je u Teplitzu 1811. izjavio „da visoko cijeni zidarstvo kao školu plemenitog čovještva“. Između ostalog u svojim pismima (predavanjima) kaže o masonima: „Samo onda kad nalozi koje mu daje država, izravno i nepobitno proturječe pravu, razumije se po sebi da neće preuzeti na sebe njihovo provođenje, čak kad bi zbog toga trebao propasti, i to nipošto samo kao zidar već i kao običan ispravan muž. …Poljodjelac i obrtnik, koji za ljubav dužnosti i cjeline obavlja svoj posao zdušno i pozorno, kako god da uspije, viši je po rangu pred očima uma od nesposobnog učenjaka ili bezvrijednog filozofa. Tko se dovine do takvog nazora, neće samo pravedno vrjednovati svijet i njegove odnose, nego će uzdići i svoju vlastitu vrijednost tim uzvišenim stajalištem koje je zadobio. …Nije moglo doduše izostati to da neka postojeća tajna kultura utječe na javnu kulturu, da se neki događaji javne povijesti koji se u njoj nižu razmrvljeni daju objasniti u potpunosti samo iz tajne povijesti kulture, da neki likovi koji su bili članovi tajne predaje istovremeno stoje kao čudnovate figure u javnoj povijesti. Sasvim je pojmljivo dakle da se javna povijest može objasniti iz tajne. …Ako je bilo što palo u ruke javnosti, već samim time je prestajalo biti dio tajnog znanja, i zato sve pokušaje da iz javne povijesti skrojimo neku tajnu povijest moramo uzimati uz veliki oprez“. Međutim, tajna kroji javnu povijest otkad postoji. Stoga, pozor! Pazite da ne ugazite na… (ma koju god) povijest.
